Galerija Bačva, Dom HDLU

Otvorenje izložbe je u utorak, 10. 3. 2009. u 19.00
Izložba ostaje otvorena do 25. 3. 2009.

INTERVJU

Na ovoj izložbi je prikazan ciklus tvojih slika koje su nastale u posljednjih godinu i pol dana. Kako si došao do naziva izložbe Anatomije opreza?

Razmišljajući o širokoj poveznici tema kojima sam se bavio, shvatio sam da se sve vrti oko upozorenja, upućenih svima, a najprije meni. Krenuo sam od vlastitog pozicioniranja u sustavu u kojem djelujem: od vlastitih očekivanja do prirode posla. I shvatio sam da je taj sustav jedno od rijetkih polja djelovanja gdje je moguće od početka do kraja kontrolirati krajnji produkt ili djelo. Ja sam apsolutni autonomni stvaralac, pozicija koja uvjetuje neku vrstu strategije. Od tuda sam počeo uviđati koliko manevriram i kalkuliram sa svakim aspektom života, od emotivnog do profesionalnog, pa čak i u imaginaciji. Slijed mašte i slijed želja mi je podložan temeljitom analiziranju i procesuiranju što nije ništa drugo nego vrsta opreza. S druge strane, analizirajući slike iz ciklusa shvatio sam da uvijek krećem s pozicije u kojoj je nešto vrijedno ugroženo. Sve slike imaju moment katastrofe ili mogućnost potpunog kolapsa koji visi kao Damoklov mač nad protagonistima. Slučajnost je da sam u to vrijeme čitao Anatomije melankolije, Roberta Burtona, i učinilo mi se kako pojam anatomija dovoljno asocira na temeljit uvid ili presjek subjekta. Tako je nastao naziv Anatomije opreza.

Kada si shvatio da ti je cijeli ciklus uvjetovan idejom opreza? 

To je došlo tek na kraju. Ideju opreza nisam uspio sagledati dok se nisam doveo u situaciju da tražim naziv izložbe. To su podsvjesne stvari koje leže duboko u meni. Donedavno uopće nisam mogao pojmiti da postoji poveznica između svih šest slika. Svaka je rađena iz druge pobude i s drugom tematikom. Vjerujem da će za nekoliko godina djelovati još homogenije, kao što i određeno životno razdoblje gledano unazad biva jasno obilježeno.

Iz naziva izložbe i iz naziva pojedinih slika jasno je da u imena ulažeš veliki napor. Kako si došao do pojedinih naziva slika?    

Nazivi mi znaju zadati probleme, volim se baviti njima i jako su mi bitni. Njihova uloga je da nude drugi ključ čitanja, a ne da nužno potvrđuju ono što je prikazano. Neke nazive smatram uspješnijima od drugih, kod njih postoji kreativni moment jednako uzbudljiv kao i nastajanje samog djela.

Nafta je britka poput zvuka pucnja pištolja - kratka, vrlo precizna i točna. Zapravo sam mislio da je nafta univerzalan naziv, no googlajući sam shvatio kako je Nafta međunarodna trgovačka organizacija sa sjedištem u Americi. Nafta internacionalno ništa drugo ne znači, a engleski naziv je Oil. Oil se odlično poklopio jer sam u to vrijeme bio debelo pod utjecajem Bit će krvi P.T. Andersona, koji je rađen po Upton Sinclairevoj knjizi Oil!.

Drž’ se svog prijatelja, Hillary! se direktno referira na glavnog protagonista slike i upućuje na emociju koju sam tu interpretirao.

Oko naziva The Last Minute sam se našao u raspravi s Klaudiom Štefančićem, jer je vjerojatno s pravom smatrao da je taj izbor suzio mogućnosti interpretacija slike i čak je sveo na ilustraciju. S jedne strane to ima smisla, a s druge strane je taj naziv došao kao logična stvar.

Live to Tell mi je drag, ali sam pod opterećenjem zbog tog naziva, jer otvara problem prijevoda s engleskog s kojim se često srećem. Pišem blog na engleskom i na taj način najčešće proizlaze nazivi, stvaraju se pišući postove na blogu. Uvijek mi je bitno da se mogu prevesti na hrvatski, jer veliki broj ljudi u izlagačkoj praksi često ignorira hrvatski, no nekada to potpuno zakaže i Live to Tell tomu sjajno svjedoči. Prijevod te fraze na hrvatski glasi: Živi bili pa vidjeli, poput najave domaće sapunice. To je problematika univerzalnosti engleskog. Ukoliko želim jezični pandan fraze, moram koristiti nezgrapnu konstrukciju iz hrvatskog jezika koju ne bi upotrijebio u svakodnevnom govoru. Dosta se lomim oko naslova, jer se trudim da imaju mogućnost dvojezičnosti.

(…)

Slike iz ovog ciklusa me podsjećaju na zamrznuti kadar iz filma, odsječak vremena i prostora određene priče.

To nije uvijek bilo tako, to je tek od ovog ciklusa. Prijašnje slike su na neki način bile lirske. Promjena je bila svjesna odluka u jednom trenu. Nisam bio stalno u lirskom ugođaju i više se s time nisam mogao poistovjetiti, to se potrošilo. Kao što neke pjesme i neki albumi imaju određeni vijek slušanja. Mogu zadržati značenje koje mi imaju, ali nemam potrebu za ponovnom konzumacijom. Naravno, s vremenom dolaze nove stvari, shvatio sam da želim organizirati sustav s kojim bih sproveo neke nove ideje. Htio sam uvesti element radnje unutar slike. Otuda vjerojatno razlog tvoje asocijacije.

Čini mi se da je prijelazni period čitljiv u slici Goodbye Desolate Railyard (Mile End). U njoj ne prepoznajem elemente naracije kao kod drugih slika.  Kako si rješavao nove probleme na koje si nailazio u novom načinu rada?

Goodbye Desolate Railyard (Mile End) je druga varijanta ranijeg djela i stoga ti se to čini. Ona je jedina slika koju sam ikada napravio, a da je varijacija na temu. Prethodila joj je prva verzija, koja je rađena za Essl Award u Klosterneuburgu. Prva je verzija, po mom mišljenju, imala određene kompozicijske nedostatke s kojima se nisam uspio pomiriti. Budući da mi je sam koncept i tematika bila privlačna, odlučio sam pokušati još jednom. Tako je nastao Goodbye Desolate Railyard (Mile End). My Home is Nowhere Without You i Goodbye Desolate Railyard smatram prijelaznim činom između načina rada koji sam do tada radio i koji me uveo u sistematičniji način razmišljanja kakvim se sad služim u radu. I to su dvije prijelomne slike za koje je u redu da nisu izložene unutar veće cjeline, jer su na određeni način tretirane kao eksperiment. Mile End je vizualni derivat i možda je zbog toga teže čitljiv, jer u sebi ne sadrži proces nastanka poput ostalih slika. 

Možeš li na nekom primjeru objasniti proces nastanka drugih slika iz ovog ciklusa? 

U slučaju slike Nafta prvotni plan je bio da na mjestu naftnog izljeva stoji i polupotonuli brod iz kojega ona izlazi. Na taj način bi se figura direktno vezala s izljevom. Međutim, činjenica da protagonist ima stopala u vodi u tom okruženju dovoljan je alarm da nešto nije u redu. Brod je tako otpao, jer bi previše elemenata bilo u službi iste ideje. Sada se izljev, glasnik ekološke katastrofe, komplementarno vezao uz protagonista. Oduzimanjem elemenata koji bi jasno ukazali na premisu važem koliko je minimalno potrebno, a da premisa ostane shvatljiva. Očito, poveznica protagonista s izljevom je tu i bez broda. Često to radim u radovima. Pokušavam izbjeći mogućnost doslovnog čitanja problema kojeg rješavam. Zvuči paradoksalno, no koliko god bila precizna ideja, koncept ili misao koju želim uprizoriti, pripreme za vizualizaciju se sastoje od postavljanja cijelog niza pitanja koja provjeravaju održivost ideje. Ideja za vizualizaciju kreće u trenu kada od ponuđenih rješenja izaberem ono koje je po vlastitom sudu najdalje od očite i banalne vizualizacije, no još uvijek unutar parametara date ideje.

Slika Odjednom mi nedostaju svi je nastala kao posljedica tvog razmišljanja o odnosima moći unutar svijeta umjetnosti, gdje si ti kao umjetnik pod represijom muzejskih i galerijskih institucija u kojima “etablirani kosturi” drže ključne pozicije. Kroz kakav si period prolazio u vrijeme kada je nastala ova slika, poslovno i privatno?

Zapravo je to jedina slika koja u sebi nosi dualizam. Jedina koja ima zaista dvije ravnopravne teme: emotivnu i profesionalnu. Čini mi se da je ovdje postignut uspjeh, ako te dvije teme ravnopravno vladaju. Prva ideja s kojom sam krenuo bila je ova emotivna. Dijalog sa samim sobom, gdje sam na kraju zaista sam i bez mogućnosti da imam ikoga pored sebe. Razmišljajući o tome, nadovezao sam se na vlastitu poziciju u profesionalnom smislu.

Misliš li na funkcioniranje u sustavu svijeta umjetnosti?

O tome se zapravo radi, o nemogućnosti situacije i na kraju je to postala tema slike: mali naspram velikih. Nije da sam do kraja prihvatio sustav, mogao bih karijeru posvetiti tome i ne bih riješio to pitanje. Tjeskoba cijele situacije mene kao nekoga tko prodaje neki proizvod je poput filma Glengarry Glen Ross, ali jednostavno igra ima svoja pravila i to je kompromis koji sam morao prihvatiti. Postoji iluzija umjetnika koji sjedi u kuli od slonovače, to je polokovski ili pikasovski mit koji danas više ne postoji. Natjerao sam se baviti nekim stvarima kojima se iz komfora nikad ne bih bavio, na primjer kontekstualizacijom svog rada. U interesu mi je što preciznije reći što je to čime se bavim. Shvaćam to kao način komunikacije koji je nužan i cijela ideja bloga je krenula iz toga. Gledano u omjerima, rad na slikama mi oduzima 90  posto cjelokupnog vremena. Krajnje je neodgovorno i glupo prema vlastitom uloženom naporu ne odraditi preostali dio.

Kod Odjednom mi nedostaju svi je još zanimljivo da je to jedina slika na kojoj si prikazao sebe.

Da, nikad prije nisam prikazao sebe. Zapravo, nije bilo izbora i to je bila super stvar. Bilo mi je bitno do kraja zadržati obje teme i to je jedino moglo funkcionirati ako sam ja zaista tu. U jednom trenu je postojala varijanta s pet likova,  no od nje sam odustao jer mi je uvijek bitna određena nedorečenost i višeznačnost. Trudim se izbjeći banalnost, pretjeranu deskripciju i naraciju u doslovnom smislu. S druge strane, ne mogu pobjeći iz svoje kože. Ja ću se uvijek baviti isključivo sobom. Osuđen sam na to. Kopanje po vlastitom materijalu iz kojeg mi proizlazi svijest, savjest i karakter me duboko fascinira. Nešto što čini mene ili tebe ljudskim bićem su teme koje me uzbuđuju.

Na taj način prikazuješ i Hillarya i Kittingera, ne kao heroje nego najobičnije ljude stavljene u krajnje neobične situacije. Tebi su ustvari okidači njihove osobne priče.

Upravo tako, što je u krajnjoj liniji holivudska ideja heroja. U velikoj mjeri su mi fascinatni njihovi dosezi koji su obilježili čovječanstvo, ali to ne čini tog čovjeka. Na primjer, astronauti su me uvijek fascinirali. Čitao sam ispovijedi sudionika Apollo programa koji su bili na Mjesecu. Svi do jednoga su se vratili u život znajući da će im sve nakon toga biti blijeda sjena tog događaja. Padali su u depresiju i alkoholizam, jer nisu mogli ponoviti to iskustvo. Nešto su vidjeli što drugima nije dato da vide i označilo ih je. No ideja nekog drugog, humanog aspekta tih ljudi je ono što mene privlači. To objašnjava zašto je Werner Herzog jedan od mojih heroja - često se bavi upravo takvim ljudima.

Recimo, za sliku Goodbye Desolate Railyard krenuo sam od priče o Josephu Kittingeru. U jednom od prvih brojeva hrvatskog GEO časopisa izašao je članak o njegovu podvigu. To mi je označilo život u tom trenu. Ja sam dječačkim duhom privučen ljudima koji postavljaju temelje u bilo čemu, u istraživanju krajnjih granica ljudskih mogućnosti. Fascinira me njihov sklop. Uvijek me uvuku njihove individualne ispovijesti. Pomalo je smiješno, no ako razmislite, snimke prikazuju Kittingera kako sjedi u maloj otvorenoj kabini. On je sjedio na svom sjedalu, oko njega je bilo nebo. Psihološki je to bitna stvar, jer ljudi su u većini slučajeva u nekoj kutiji koja daje sigurnost. On drži nevjerojatan broj rekorda, među kojima i  čovjeka koji je bio na najvišoj točki bez posredstva shuttlea, kabine ili bilo kakve kutije. Mislim da je razarajuće vidjeti Zemlju iz te pozicije, dići se iznad svega. To je duhovno i emotivno takav devastirajući trenutak koji te ne može ostaviti onakvim kakav si do tada bio. On je osjetio krajnju depresiju, siguran da se neće vratiti živ. To je taj humani aspekt koji mi je privlačan. Meni je nepojmljivo da je on išao raditi to što je radio. Priroda tih ljudi… jesu li su oni jednostavniji od drugih i ne dovode neke stvari u pitanje? Je li potreban karakter emotivno distancirane osobe? Je li to razlog zašto se netko poput mene ne bi nikad doveo u tu poziciju? Na kraju, sama ta scena pada je nevjerojatna. Vizualno je spektakularna! To spada u sferu ljudskih krajnosti i neobičnosti koje izbjegavaju definicijama i kanonima društvenih normi.

(…)

Dosta spominješ glazbu kao utjecaj. Na koji način utječe na tebe? Vizualne umjetnosti, recimo, uopće ne spominješ.

Apsolutno, trudim se bježati od slikarstva kao utjecaja, jer ono nosi vizualni kod koji je, budući da sam u istom mediju, bolje izbjeći. Naravno, ne mogu pobjeći od njegova utjecaja, ali specifični način na koji koristim uzore je takav da se trudim hraniti dojmom, a ne izgledom određene stvari. Definicija dojma je tu šira od pukog vizualnog aspekta, uključuje sva perceptivna osjetila koja sa svojim skromnim umom mogu aktivirati. Zahvalnije mi je koristiti glazbeni predložak jer ostavlja slobodan prostor za moj vlastiti vizualni kod. Slikarstvo kao vizualni utjecaj najčešće dolazi do izražaja u trenu kad dolazim do barijere u tehničkoj izvedbi.

Što ti sve ulazi u sferu predloška i inspiracije iz glazbe?

To je kompleksan sklop koji proizlazi iz cijele generacijske struje kojoj pripadam. Odrastajući, već od najranijih predškolskih dana koje pamtim preko MTV-a i nadalje, glazba koja je formirala moj glazbeni ukus proizlazila je iz rock and roll tradicije. S vremenom se moj ukus profilirao k autorima čija se glazba bazirala na njihovim tekstovima/poeziji. S godinama se moje polje glazbenih afiniteta proširilo, pokrivajući veliki teren u suvremenoj pop-glazbi, no uvijek  se vraćam na snažne autorske osobnosti od Dylana nadalje. Dakle, važnost riječi unutar glazbe mi je paradoksalno na prvom mjestu, jer mi se čini da rock and roll u svojoj tradiciji nije toliko eksperimentalan. Glazba koja mene privlači ima naglašen ritam i melodiju i za kreativnu inspiraciju mi nije uzbudljiva, ali omogućuje tekstu da raširi svoja krila i da se prikaže u punom sjaju. Ja se potpuno odvalim na neke tekstualne formulacije. Cijeli niz novih autora, nekih čak moje generacije, proizlaze iz te struje i pružaju mi neiscrpan izvor materijala, od Jeffrey Lewisa, Kimye Dawson, Hermana Dunea, Devendre Banhart do Will Oldhama/Bonnie Prince Billyja koji mi je suvremeni Bog.

Često spominješ pojam melankolije kada se referiraš na glazbu koju slušaš. I to je neki drive koji te pokreće?

Glazba koju ja slušam teži prema tužnoj, introvertiranoj i kontemplirajućoj glazbi koja se često bavi autorom kao subjektom. Današnji emo bi bio pandan melankoliji (smijeh). Krivo bi bilo shvatiti melankoliju kao depresiju. Ja je doživljavam kao stanje ugode koje nije aktivno. Melankolija nije pokretačka sila, ona samu sebe doživljava i sama u sebi uživa. U vizualnim umjetnostima je dojam ugode najjednostaviji ključ po kojem se nju može tumačiti. Oduvijek mi je bila bliska senzacija, ali zapravo sam se melankoliji približio kroz glazbu. To me zadovoljava.

(…)

Na dvije slike koje su nastale posljednje, The Last Minute i Live to Tell ustvari dovodiš u pitanje ideju utopije. Vjeruješ li u mogućnost utopije?

Opterećen sam svojim raciom. On određuje dosta mojih shvaćanja i čini da sam čvrsto s dvije noge na tlu. Određeni elementi tih dviju slika djeluju kao cinično izrugivanje ideji utopije.

Prije pola godina me duboko označio dokumentarac Zemlja poslije čovjeka. Spada u žanr spekulativne fikcije temeljen na znanstvenim činjenicama, a zapravo je visokobudžetni dokumentarac napravljen CGI tehnologijom koji istražuje što bi se desilo sa Zemljom da ljudi u jednom danu nestanu. Što bi se dešavalo s kulturnim artefaktima kroz vrijeme? Fascinirala me činjenica kako bi na mjestima cesti u roku od godinu dana izrasla trava. Sve životinjske vrste na rubu istrebljenja bi došle do savršenog populacijskog broja u rekordnom roku. Mnogi SF filmovi apokalipse se zasnivaju na ideji ne-baš-potpunog kolapsa civilizacije, od Mad Maxa nadalje. U njima su sirovine poput benzina vrijednost umjesto novca, što je smiješno, jer bi sve te vrijednosti nestale isti čas.  No ono što je mene zaintrigiralo dolazi do izražaja u The Last Minute i Live To Tell, a tiče se vrijednosti i znanja koja stječemo kroz život. S kakvim smo znanjem opremljeni i gdje su granice njegovih mogućnosti?

Na slici Live To Tell prikazuješ upravo mjesto bez ljudi i za razliku od svih ostalih slika, na ovoj nije prisutan ljudski lik.

Za nju je bila bitna atmosfera napetosti i tjeskobe, a s bilo kakvim prikazom ljudi sugestija je odlazila prema dokoličarenju i turizmu. Maknuti ih činilo se kao efikasno rješenje. Nadovezat ću se na prethodni odgovor, ideja Live to Tell jest, uzevši u obzir sve naše civilizacijske artefakte, kakva znanja imamo za objektivno preživljavanje? Naravno, to je panični scenarij čija se mogućnost u postocima čita u zarezu iza nule, no pomalo je i tragikomično, jer bi većina nas mogla samo sjesti i umrijeti. Zar ne nasmijava ideja da potreba za survival emisijama na televiziji proizlazi iz činjenice da osamdeset posto čovječanstva zapadnog društva nije u stanju popeti se na drvo?!

Vanja Žanko razgovarala sa Zlatanom Vehabovićem u Zagrebu, 20. veljače 2009.

Više na www.weakersoldier.blogspot.com  

Otvorenje izložbe: