HDLU - Galerija Karas

Praška 4, Zagreb

Melita Sorola Staničić: Samutra

18. 3. - 5. 4. 2009

Otvorenje izložbe: srijeda, 18. 3. 2009. u 20 sati

Kako se uz tango može plesati ženska tišina

Likovna umjetnica Melita Sorola Staničić slikarski kontinuirano bilježi segmente vremena izjednačujući jedan potez s jednim trenutkom. U tom procesualno zamišljenom radu njezini su motivi vezan za pejzaž, u najširem smislu kozmički, u najintimnijem osoban i duhovan, pa se sretna okolnost spoja tih dvaju »krajolika«, unutarnjeg i vanjskog, dogodila i u njezinu susretu s knjigom »Mudra krv« Penelope Shuttle i Petera Redgrovea (objavljena u nakladi riječkoga Gorina 2002. godine), za koju je Melita Sorola Staničić likovno oblikovala ovitak.

Krenemo li od podnaslova te knjige, »Menstruacija i žena – mitovi, stvarnost i značenje menstruacije«, razumjet ćemo da se radi o neuobičajenoj i ne baš medicinski mišljenoj literaturi, već o knjizi koja nalazi svoj put prema tabuiziranoj temi ženskoga iskustva mjesečnice.

Za orijentaciju bilježimo jedan mali segment iz predgovora knjizi iz pera Margaret Drabble: »Ovu su knjigu napisali pjesnici – i stoga su njezin interes za jezik, njezina nježna invokacija tjelesnih senzacija, njezin hrabri govor i vjera u poruke podsvijesti i u maštu, bitan dio njezine poruke«. U tom segmentu bitnosti ove knjige, pronalazimo prostor likovnom raspletu jedne sasvim osobne vizure »tijela ciklusa« u djelu Melite Sorola Staničić.

Mudra kap

Izložba nosi naziv »Tango« i kao tročlani je koncept predstavljena publici u galeriji »Juraj Klović«. »Tango« se tako razlaže u tri cjeline, od kojih je prva i najveća sastavljena od 28 crvenih slika koje se djelomično zakrivaju paus papirom s kružnim otvorom u središtu, tako da se snažni gestualni trag crvenila ritmično najavljuje iz niza mliječnih pozadina, kao krvavo crveni cvjetovi ruža. I tako slijedom, 28 puta, nizanjem sličnog, iako ne istog slikovnog znaka.

Cjelina nanizanih crvenih cvjetova otvara dojam vesela prizora, dok se pomnijim promatranjem svake slike pojedinačno, ulazi u duboko crvenilo s više tamne strasti, i s manje površnosti – dakako. U rezonantnim osjećajima te strasti, iza prividnog ritma sličnih likovnih bilježaka riječ »tango« sa svim svojim asocijacijama dolično priliježe ovoj priči.

Drugi dio izložbe, suptilna je intimna bilješka »Mudra kap« otisnuta kao vertikalni (dubinski) trag crvene boje na maloj, bijeloj podlozi. Podloga je kao postament od bijelih krpica, a crvena kap je rezonantna točka, os i okosnica nečega o čemu je autorica zabilježila: »…koristila sam slično razmišljanje o bilježenju određenoga stanja svijesti u određenom trenutku svakoga dana, oslanjajući se na jedno žensko iskustvo ciklusa… Ovdje me zanimalo prihvaćanje i crpljenje potencijala iz tog iskustva koje je dio nas i koje nas određuje«.

Mjesečnica i Mjesec

Pišući bilješku o svome radu, Melita spominje spoj femininog i maskulinog, pasivnog i aktivnog. Rečeno se pridružuje u formi diptiha, dviju različitih projekcija na zidu zadnjeg separea galerijskog prostora. Jedna projekcija je plavi pejzaž morske pučine, dok je druga prikaz plesa, strastvenoga tanga. Do kraja lirski, mirno, kontemplativno, ali zrelo i zaokruženo, slikarica rastvara kroz nekoliko izvedbenih tehnika jedan intimni koncept izrazito ambijentalno instaliran u javni prostor.

Ova izložba otvara temu, ali se ni na trenutak ne bavi njome verbalno. Tako je zatvorena tabu tema na svoj put otvaranja krenula vizualizacijom koja mnoge ostavlja zbunjenima. Svijet ženske mjesečnice skriva se kao tajna u polju vidljivoga svijeta. U polju viđenoga, tretira se i kao nešto sramno. Slikaričinu sliku nadopunimo još jednom rečenicom iz knjige: »Možda će nova otvorenost pripremiti teren za prihvaćanje menstruacije kao ženine prijateljice prije nego li kao ženine kletve«.

Kako bilo, slikarica je nastavila svoj odavno ucrtan put procesualog nizanja točaka u ženskom kretanju kroz vanjski i unutrašnji pejzaž, ne raskinuvši staro prijateljstvo s Mjesecom. Taj se simbol širokog spektra, iako samo planet iz Zemljina okruga, blizak vodi i ženi, našao opet u središtu nevidljivoga dijela svoje silne bitnosti. To se u prvom redu odnosi na cjelokupan dosadašnji rad Melite Sorola Staničić, ali i na ciklični ritam svekolike procesualnosti naših zemaljskih uloga pred navalama plima i oseka. Podsjetimo na posljetku još jednom da je autorica odabrala tango kao zvučnu kulisu svoje ženske tišine.

Nataša Šegota Lah (veljača, 2005.)

Brod

Melitino slikarstvo sazrijelo u devedesetima može se po meditativnosti, umjerenoj gesti i uporabi monokromije uvrstiti među sljedbenike ’slikarstva obojenog polja’ kako su kritičari nazivali umjereniji pravac unutar ‘američkog apstraktnog ekspresionizma’. To je slikarstvo njihov glavni predstavnik, slikar Barnett Newman, proglasio ’sublimnim’ tvrdeći kako bit slike nije u tome što je naslikao, već u onome što gledatelj projicira u nju. Time je objasnio obrat u načinu tumačenja slike koji se dogodio s pojavom prve apstraktne slike, a koji podrazumijeva pomak težišta sa sadržaja na učinak, onstran naslikanog. Bez dvojbe bih se ovim receptom poslužila u Melitinom slučaju, budući da od početka koristi tek dva generička geometrijska lika - krug i liniju koje varira u nekoliko izvedenica: elipsu, točku, luk i kružnicu. Na taj je način njen slikarski svijet zapisan u izvanjskom kao paradigma prirodnih fenomena poput zvijezda, mjeseca ili morskog horizonta. U toj je igri Melita promatrač univerzuma kojeg zanimaju entiteti s druge strane vidljivog, u polju fenomenologije percepcije koja tumači kako se doživljaj apstraktnog oblika poput kruga odražava na osjećaj trajanja vremena. Promotrite li naslove njenih izložbi, Moment, Nedogled, Slika i vrijeme, Put u tijek osjećaja shvatit ćete da sve redom generiraju ikonografiju vremenitosti. Sam oblik pridjeva, vremenitost, toliko je nezgrapan da ga govor svakodnevice nikada nije usvojio i na koncu, o njoj uopće ne govorimo, ali je osjećamo. Ovaj uvod služi pretpostavki da bi sve postupke iz slikarskog mogli prepisati i na recentne radove nastale u mediju fotografije i videa.

Unazad tri godine u galeriji Juraj Klović autorica je postavila izložbu sličnu ovoj. Bila je trodjelna poput ove i jedan dio se zvao Samutra –Tango argentino kao i ovdje. Izravna veza izložbi formalno jest događaj plesanja tanga, koji se tada stvarno dogodio, a ovdje se izlaže njegov dokument, no čini se da je bitna poveznica nešto drugo: čežnja za otplovilim brodom iza kojeg ostaje široki horizont i dugotrajno iščekivanje. Nakon uvida u središnji, likovno najslojevitiji rad izložbe u kome se zbiva bezbroj isplovljavanja putničkog broda, gledatelj biva razapet između poetičnog i traumatičnog osjećaja. Kretanje brodova koje pratimo do izlaska iz našeg vidokruga doista budi neku neobjašnjivu čeznutljivost - pozdravni zvuk broda naglo se uguši nad gradom evocirajući daljinu, no uporna repetitivnost isplovljavanja od kojih svaki traje svega nekoliko minuta, budi osjećaj neostvarene plovidbe, zabranjenog užitka, nelagodu mučnog povratka na isto. Razlog tome je dakako u montaži, u naglim rezovima koji uvijek iznova brutalno prekinu tek započeli lagani izlaz na pučinu, ali i u sirovom materijalu snimanom iz statične pozicije. Svakako da usprkos jasnoj kontekstualizaciji, nama prepoznatljivom kraju riječke luke (brodovi Marco Polo i Liburnija) i intimnom životnom miljeu autorice, video Brod treba shvatiti mjestom inutuitivnog artikuliranja nakupina emotivnog materijala. Doduše, autorica se dotiče i ženskog arhetipa u tradiciji pomorstva u Primorju – žene su tu od davnina čekale i samovale no u ovom slučaju ne možemo doslovno govoriti o tome, posebice zbog očitih korjenitih socio-ekonomskih promjena u životu pomoraca i zbog nemjerljivo veće socijalizacije žene, uslijed čega je ovaj fenomen u suvremenom društvu dobio potpuno nova značenja o kojima ovdje nije potrebno ni umjesno govoriti (etnološke teme su za neki drugi tekst). Umjesto toga, Melita govori o iskustvu čekanja koje je u najmanju ruku iritantno. Međutim, ona ga instinktom preživljavanja sublimira u temeljito bilježenje vremena, slijedeći pravilne vremenske razmake snimanja: fotografije su snimane u 16.30 sati od zimskog do ljetnog solsticija kako se ciklus i zove, a odlasci putničkih brodova svakog petka u razmaku od jedne do dvije godine. Tako je postigla dvije oprečne stvari: prividno ignorira dugotrajnost obraćajući naročitu pozornost na dosljedno strukturiranje vremena, kao da je to od suštinske važnosti, čime paradoksalno naglašava osjećaj sporog protjecanja vremena.

Fotografije i video pokazuju da je posrijedi metoda dekonstrukcije i rekonstrukcije koju Melita primjenjuje upravo tim redom, tako da najprije reže i drobi u sekvence a zatim ih repetitivno sastavlja u cjelinu. Dijelom zbog osobne sklonosti koju možemo primjetiti u njenim slikama i crtežima, ponešto i zbog sadržajne povezanosti s motivom moreplovstva, autorica pretjerano koristi ponavljanje, variranje istog, stvarajući zamor čekanja. Zanimljivo je da se kloni bilo kakve estetizacije, da je sve podređeno ritmu unutarnjeg emotivnog bilà, što smatram kvalitativnim pomakom u odnosu na dosadašnje radove, ne misleći na bolju ili lošiju kvalitetu nego drugačiju poetiku koju koju medij videa nalaže. Za video se kaže da je pokretna slika, i to takva koju autor ne dotjeruje rukom, nego joj montažom daje ritam. Spomenimo i to da niz nasumično okinutih morskih pejzaža Cresa, Krka i Velih vrata pokazuje da se ne radi o nikakvom ‘umjetničkom’ materijalu već običnom dokumentarnom, u kojem motrimo promjene godišnjih doba.

Ako slučajni posjetitelj želi cjelovito iščitati izložbu, vjerujem da mora radove obilaziti više puta, jer tek sva tri zajedno čine priču vidljivom. Kad ponovo prošetamo do fotografija Ranka Dokmanovića koje dokumentiraju ples tanga u Kloviću 2004. godine (Samutra – Tango argentino) radovi se povežu u jedinstvenu tihu ispovijest o razlozima čekanja.

Sabina Salamon, prosinac 2007.

Melita Sorola Stančić

Rođena 1964. u Rijeci. Od 1982. živi u Volosku, blizu Opatije.

Maturirala 1984. na Srednjoj školi za kadrove u obrazovanju i kulturi u Rijeci.

Godine 1990. diplomirala slikarstvo na Odsjeku za likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci.

1994. postaje članica HDLU Rijeka, a iste godine i članica HZSU, sa statusom samostalne umjetnice.

Godine 1995. postaje članica Moving Academy for Performing Arts - Amsterdam – Zagreb.

U 1996. zajedno s drugim umjetnicima (Badurina, Božić, Šikanja, Todorović) postaje suosnivačicom i članicom umjetničke udruge “Ura”.

U 2007. upisuje postdiplomski studij na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, Odjel kiparstva, mentor prof. Jože Barši.