Boris Bućan: Portreti
Galerija Prsten
Trg žrtava fašizma bb
Boris Bućan: Portreti
16- 26. 4. 2009.
Otvorenje izložbe u četvrtak, 16. 4. 2009. u 19 sati.
Dohvatiti mjesec, opisati Bućana
Jazz je vruć, izlazi iz suncokreta. Crn je i zlatan i teži tome da bude nasmijan. Jazz je Crnac. Velika je razlika između džeza i klasične glazbe, koja izlazi iz filodendrona i po svojoj je naravi crna i zelena. Bach, ma koliko koncizan bio, svoje studije ritma teži ucrtati u jedan jedini list. Zapitate li se što je arhitektura, vidjet ćete da su u kupolama upisane glave arhitekata. Zajedno s naočalama i cigaretama. Sve je ovo gomila besmislica! Čovjek ne može pisati o Borisu Bućanu, a da se pritom ne nasuče na dvije hridi. Prva je ona da progovori jezikom nadrealizma, već odavno zaboravljenim i pokopanim. Druga je ona da traži usporedbe, gleda na što bi ga to podsjetilo. Ne možete opisati mjesec, osim da kažete da je to okruglo i sjajno nebesko tijelo, koje, međutim, svoju svjetlost posuđuje. Onome tko bi pročitao ovu rečenicu, mjesec uopće ne bi bio jasan. Postoji jedna priča o gomili majmuna koji pokušavaju dohvatiti mjesečev odraz na jezeru: jedan drugoga držeći za rep spuštaju se niz stablo, a posljednji u nizu zagrabi vjedrom. I – ništa! Podjednako majmunski bilo bi opisati Bućana. Od koga on posuđuje? Odgovor bi bio od dragoga Boga, samo što Bućan malo brže slika nego što je ovaj stvarao svijet. Bućanove slike na senzibilnog gledatelja djeluju poput droge. Njima se opija, želi ih odnijeti kući. Trebale bi biti izlagane u bordelima, kada bi oni postojali i kada ne bi bili tako malograđanski. Gledam te slike naslonjene jedne na druge, preda mnom se rastvaraju kao latice. Neke od njih još su pomalo mokre. Kako na nekoj zagrebačkoj adresi, pitam se, nastaju tako kozmičke stvari? Skloni smo misliti da se ono važno događa daleko od nas. Nikad mi nije bilo sasvim jasno što rade oni tipovi na burzi. Nešto zavrte, nešto preokrenu, i hopa, bilijun dolara. S tim bi mešetarima bilo najlakše prispodobiti Bućana, umjesto da dozivam duhove Duchampa ili Ticijana iz kasne faze. Burza je kolabirala, reći ćete, zbog nonšalantnog odnosa prema novcu. Nije istina. Do sloma je došlo jer je onim mešetarima tamo ponestalo mašte. U Bućana, vidjet ćete, nikad neće biti recesije. Nakon epohe džeza i klasike, tko zna koje preobrazbe će se još dogoditi ili su se već dogodile. Slike neprekidno naviru, to nisu platna, to su štosevi. Izlaze iz potpune crnine i smiju nam se u lice. I kao što bi Borges rekao za mjesec – treba ih dobro pogledati. Možda nam je posljednji put.
Milana Vuković Runjić
Boris Bućan, akademski slikar i grafički dizajner (Zagreb, 1947.). Školu primijenjene umjetnosti završava u Zagrebu 1967. godine. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani. Studij nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1972. godine. Autor je više od sedamdeset samostalnih izložbi te je sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i svijetu.
