Izložba Álvaro Siza – kapelica „Zorkovac“ Hrvatska
Galerija Karas, Praška 4, Zagreb
Otvorenje u nedjelju, 10. svibnja u 12 h.
Izložba ostaje otvorena do 31. 5. 2009.
Vanjski oblik kapelice definira paralelopiped koji je tlocrtne dimenzije 13,30 x 6,90 m i visine 8,90 m. Unutrašnji prostor čini brod dimenzija 8,00 x 5,60 m i visine 8,00 m, koji ima bočne ulaze. Na jednom njegovom kraju nalazi se oltar, a na drugom sakristija. Kapelicu okružuje terasa dimenzija 15,75 x 21,05 m.
Nosivu konstrukciju čine zidovi i ploče od armiranog betona debljine 25 cm.
Zidovi iznutra su u vidljivom betonu, dok su izvana obloženi kamenom vapnencem debljine 30 cm. Pod unutrašnjosti je popločen betonom.
Okviri vanjske stolarije (dvostruka vrata koja služe kao pristup brodu; jednostruka vrata koja omogućavaju direktan pristup sakristiji; otvor pokraj oltara i otvori na krovu iznad prostora sakristije) napravljeni su od drveta i djelomično ostakljeni.
Unutrašnja stolarija je (dvoja vrata) isto tako napravljena od drveta i ostakljena. Unutrašnje uređenje kapelice uključuje oltar, klupu, stolce i križ.
Porto, 15. travnja, 2009.
Àlvaro Siza
Sizina alkemija crteža
Zaviriti u radionicu majstora iskustvo je koje uznemirava, usrećuje, a gotovo je nedopustivo. Mogućnost uvida u radionicu majstora Álvara Size osobita je privilegija, jer radi se o arhitektu, kiparu i slikaru koji crta stalno i opsesivno- za kog je crtanje jezik i memorija- sredstvo komunikacije sa samim sobom i sa drugima. Autoportreti, često crteži vlastitih ruku koje crtaju; portreti prijatelja; krajolici i gradovi-najčešće njegov Porto, Santiago de Compostella, Palermo; arhitektura drugih-Gaudija ili Stirlinga; ljudske figure, napokon i intenzivno traganje za ultimativnom formom vlastitih projekata sredstva su komunikacije, ali i izrazi zadovoljstva crtanjem. U napornom i iscrpljujućem svakodnevom radu, za Sizu je crtanje mogućnost oslobađanja i opuštanja. On rado prepričava Aaltovo svjedočenje o značaju crteža. Naime, kad je došlo do zastoja u nekom projektu, Aalto je počeo crtati neovisno o projektu, ne misleći o njemu, što mu je često pomoglo da projekt povede dalje.
Zgušćeni i intenzivni Sizini crteži na kojima su ispremiješane perspektive objekta u krajoliku, detalji, tlocrti alati su kojima se uspostavlja dijalektički odnos između intuicije i preciznog istraživanja. Fragilna ravnoteža tog odnosa pokazuje se i u čitavoj seriji crteža u kojima Siza traži finalni izraz za kapelicu u perivoju dvorca Zorkovac, usred šumskog krajolika središnje Hrvatske. Tu se dakako ne radi o dokumentaciji raznih faza projekta, već o tragovima svakodnevnih dvojbi, malih koraka, odbacivanja starih odluka i donošenju novih.
Gusti prepleti linija što lagano klize po papiru pokazuju istovremenost razmišljanja-velika forma miješa se s presjekom fasade ili detaljem odvođenja krovne vode. Obredni predmeti, ulazni ritual, vođenje svjetla, mogu se prepoznati u slojevima crtanim jedan preko drugoga na način kojim se naslućuje arhitektova gestika za vrijeme stvaralačkog procesa. Varijantama unutrašnjosti zajednička je prisutnost istodobne jasnoće i tajnovitosti, ne deklarativne već skrivene dramatike, svega onoga što toliko volimo u Sizinoj smirenoj, egzistencijalnoj arhitekturi.
Ako je u gesti crtanja sadržana nesvjesna memorija, onda nas crteži za Zorkovac neminovno moraju podsjetiti na jednu drugu Sizinu crkvu, daleko većeg mjerila i programatske složenosti-na crkvu Sv. Marije u mjestu Marco de Canavezes, blizu Porta. U zorkovačkim crtežima često se pojavljuje križ, ujedno tijelo Kristovo, blizak pozlaćenom križu koji je Siza u dugotrajnom umjetničkom procesu kreirao za portugalsku crkvu. Jedan od nekoliko sakralnih objekata u Sizinom opusu, ujedno je i jedan od njegovih najvažnijih radova. U prostranu, bijelu, visoku, svjetlom okupanu crkvenu lađu ulazi se kroz 10 metara visoka vrata inspirirana portalom sicilijanskog svetišta Monreala. Iako sukladna idejama II. Vatiksnakog koncila, tlocrt crkve nema demokratičnost foruma ili arene, oblika koje Siza nije smatrao adekvatnim za meditativni sakralni prostor. Svjetovnost i demokratičnost pokazuje se u dugoljastom prozorskom prorezu u visini očiju vjernika. Ostvarena je sinteza potpune askeze i gotovo nježne osjećajnosti koja štiti i nadahnjuje svakog tko uđe kroz nevjerojatna, visoka „rajska vrata“.
Sva djela u mojoj glavi čine jedno djelo, riječi su majstora koji u svakom novom djelu nastavlja graditi prethodno, jer: svi moji radovi uvijek su sa mnom.
Litaratura: Siza: Architecture writing, Skira editore, Milano, 1997.
