Galerija Bačva

Trg žrtava fašizma bb

EXTRA MUROS: « Arhitektura koja oduševljava »

8. - 28. 6. 2009.

Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 8. lipnja 2009. u 20 sati.

EXTRA MUROS: « Arhitektura koja oduševljava »

Putujuća izložba predstavljena diljem svijeta u organizaciji francuskih kulturnih instituta 

Danas je prilično teško odoljeti pesimističnom ozračju koje vlada svijetom, te očajnički konstatiramo da je pažnja najčešće usmjerena tamo gdje nema ničega za vidjeti, dok se ništa ne govori o onome što bi nas trebalo oduševiti. U takvom trenutku korisno je istaknuti djela koja, iako katkad samozatajna i često različita od uvriježenih trendova, zavrijeđuju biti pogledana.  

Od 50.-ih godina ne možemo reći da se suvremena arhitektura svidjela ili čak samo pobudila interes većeg broja ljudi. U usporedbi s prošlošću sadašnjost je uvijek na gubitku. Drži se da svaka nova građevinu nagrđuje još malo više naš okoliš ili čak puno gore: sudjeluje u uništenju ravnoteže cijelog planeta. Izgleda da je arhitektura postala fatalana: nepovratno uništavajući svaki krajolik i preobražujući gradove u nepodnošljiva čudovišta (čak i ako su njihove jezgre brižljivo sačuvane). Takvom sudu ne podliježu jedino medijski eksponirani dragulji, poput muzeja Guggenheim u Bilbaou autora Franka Gehrya, koji čine se da daju novu budućnost našim „novim spomenicima“ postavši ikonama dinamičnih gradova.

Ali taj osjećaj nije posve točan. Iza opće osrednjosti krije se određeni broj inovativnih i često poetskih ostvarenja.  Dovoljno je otvoriti oči. Nepodnošljivo je to što ih ne vidimo, što ih ne gledamo, čak i gore: što ne znamo odvojiti dobro zrno od korova.

Kako u takvim uvjetima dobiti volju nastaviti s radom? Prošlost ipak nije savršena i snovi o modernosti nisu bili omraženi zbog njihove neprirodnosti.Ukratko, treba stvoriti želju za suvremenom arhitekturom i da bismo to postigli treba uzbuditi znatiželju, pobuditi maštu, potaknuti zanimanje za nju, pokazujući koliko ona može biti zanimljiva, iznenađujuća, zaokupljujuća, te na taj način dobiti želju otkriti razloge, proširiti svoje obzore, ne osuđivati. 

Osim odluke da se predstavlja samo arhitekturu koja je sposobna „začarati“ stvarnost , jedan od najefikasnijih načina za promjenu stava prema suvremenoj arhitekturi je također da pomiješamo karte, da izađemo iz uskih okvira arhitekture nadilazeći priznata ograničenja i pridajući jednaku pažnju „arhitekturi bez arhitekta“ bilo da je od jučer ili od danas. Ta ideja nije originalna, ali dobro funkcionira  (u svakom slučaju upravo su to napravili prvi modernisti hvaleći ljepotu američkih silosa, japanskih ili mediteranskih kuća). Extra-muros na neki način otvara vrata onima koji su uvijek „a priori“ držali suvremenu arhitekturu nepodnošljivom. Ona ih prisiljava da promijene kut gledanja, da zaborave predrasude budući da govori o pustolovini, izumu i kreativnosti i na taj način naravno neprimjetno stvara drukčiji pogled na suvremenu arhitekturu, ne više kao na neki zatvoreni svijet ili područje rezervirano samo za odabrane. Upravo zbog toga odlučeno je prikazati samo dokumente čitljive i razumljive svima (bez tehničkih nacrta, planova i slično). 

Kritična masa projekata predstavljenih na ovoj izložbi govori nam da „dobra“ arhitektura nije toliko rijetka kako nam se čini i ako je ne vidimo to je sigurno stoga što nije tamo gdje je očekujemo jer je jednostavnija, skromnija i manje opterećena time da bude vječna. Ona nije vezana uz škole, nije pod utjecajem, ne želi pod svaku cijenu biti u sukobu, brine o drugima – kako o osobama tako i o mjestima – i katkad može imati glavu u oblacima.

Ovi nam projekti također govore kako da su odlike arhitekture više sloboda, velikodušnost, kreativnost i entuzijazam, nego ozbiljnost, koherentnost i doktrina da arhitektura mora prije svega biti pustolovna, domišljata, odvažna i ponekad podla, paradoksalna i provokativna. Iako su ovdje predstavljeni projekti i ostvarenja naravno vrlo različiti, iako su slijedili razne putove, ipak imaju nekoliko zajedničkih osobina zahvaljujući kojima shvaćamo zašto nas upravo ovi projekti oduševljavaju.  

Prva zajednička osobina je raznolikost. Svjesni smo naravno nereda koji nas okružuje  i koji kao da se širi vrtoglavom brzinom dok moderna vremena preplavaljuju prošlost; možemo naravno žaliti za starom hramonijom koju nesumnjivo pripisujemo pomalo brzopleto prošlosti. Zar moderni nered i starinska hramonija nisu zapravo mamci? Dovoljno je napravitri korak natrag i ti sudovi postaju dvojbeni. Što  će se govoriti o 20.-om stoljeću za dvadeset godina? Kako god bilo čini se da je taj navodni kaos današnjice tek izravna posljedica demokracije: nema princa kojeg treba služiti, svatko može do kraja ostvariti svoje zamisli. To je više zadovoljavajuće nego negativno. Naši su se obzori proširili što je očito izvor brojnih zadovoljstava. Treba li se zbog toga žaliti? 

Druga zajednička odlika: sloboda, druga posljedica demokracije. Daleko od dogmi, doktrina, gotovih i a priori ideja, svatko može izumiti svoje rješenje. Nema učitelja koje moramo slijepo slijediti, gotovih rješenja koja se mehanički primjenjuju, niti formalnih opsesija kojima se moramo prikloniti. Svaka građevina novi je problem i traži originalno rješenje. Nije da ne treba imati reference, ali kultura bi trebala biti polivalentna. To je malo poput kuhinje: treba napuniti ormare dobrim proizvodima, ali osnovno je dobro ih kombinirati. Ne smijemo isključivo preferirati ovu ili onu školu, već moramo dobro poznvati sve ono najbolje što je napravljeno.

Treća zajednička točka: želja za pustolovinom i otkrićem. Vremena se mijenjaju i zahtjevaju izumljivanje novih strategija. Možemo ih doživljavati kao teškoću ili kao poticaj da ih savladamo, poput nesreće ili zadovoljstva. Uvijek je pomalo riječ o istoj priči: neki se vole zaštititi zidovima dok drugi vole putovati poput vjetra. U arhitekturi kao i drugdje ima istraživača i onih koji ostaju kod kuće, izrabljivača i izrabljivanih, jakih i slabih, izumitelja i plagijatora, onih koji sebi učvršćuju položaje i onih koji se upuštaju u pustolovine, onih koji razumiju i onih koji ne razumiju, onih koji stvaraju probleme i onih koji ih rješavaju, onih koji oslobađaju i onih koji zatvaraju, onih koji davaju i onih koji uzimaju. Zanimamo se prvenstveno za one koji se usuđuju i vole otvoriti vrata, za one koji uporno postavljaju pitanja. 

Četvrta zajednička točka: velikodušnost. Velikodušnost prije svega znači znati slušati druge i čuti ih, to također znači željeti dati više, više od onog što se traži. Dati više znači preobraziti kontekst, napraviti prostor fluidnijim, svjetlijim, začarati mjesta dajući im dinamiku ili ublažavajući ih, čineći ih zavodljivijima, duhovnijima ili još više gostoljubljivima. Ovi plusevi mogu također potaći od iznimne pažnje usmjerene prema mjestu i subtilno izvedenim intervencijama. Ima pluseva koji ništa ne koštaju, a sve mijenjaju. 

Peta zajednička točka: radikalizam. Moglo bi se reći integritet pod uvjetom da razumijemo da se radi o tome da se ideje ostvare do kraja, ali isključujući naravno ekstremističku stranu koju te riječi danas podrazumijevaju. Biti radikalan znači znati biti svoj i ne utopiti se u bujici zadovljivih trendova, ne podljeći modi, odoljeti hirovima, biti strog, jak i dubok. „Dobra“ arhitektura može imati tisuću usmjerenja, važno je da ona ide svojim putem bez zastajanja. Integritet ne znači da dio mora biti identičan cjelini, već da svi dijelovi moraju biti neophodni uključujući i trešnju na kolaču. Integritet ne podrazumijeva zatvorenost, već znači držanje zahtjeva na najvišem nivou.

Šesta zajednička točka (očito kontradiktorna, ali u biti isto tako esencijalna i komplementarna): ležernost. Bez nje bi sve ono o čemu smo do sad govorili bilo teško, bolno i tužno. Bez ležernosti bi raznolikost, sloboda, velikodušnost i integritet bili nepodnošljivi. Ležernost znači subtilnost, tankoćutnost, nevinost. To je i nestašnost i duhovitost. To znači ne shvaćati sve ozbiljno, relativizirati probleme, znati improvizirati. 

Sedma zajednička točka: čarolija. Čarolija znači trenirati judo, a ne boks, voljeti „Alisu u zemlji čudesa“, nikad ne zaboraviti dražest „Tisuću i jedne noći“, to znači biti sposoban zadiviti se i zadiviti druge, to znači uteći carstvu realnosti i otvoriti vrata snovima.  Raznolikost, sloboda, pustolovan duh, integritet, velikodušnost, ležernost, čarolija predstavljaju moćnu kombinaciju.  
 
Od 50.-ih godina ne možemo reći da se suvremena arhitektura svidjela ili čak samo pobudila interes većeg broja ljudi. Ipak, iza česte osrednjosti kriju se brojna pažljivo osmišljena, domišljata i često poetska ostvarenja. Ono što je nepodnošljivo je činjenica da ih ne vidimo, da ih ne gledamo, ili što je još gore da nikad ne odvajamo dobro sjeme od korova. Treba pobuditi zanimanje za suvremenu arhitekturu, a za to napraviti treba pobuditi znatiželju, potaknuti maštu i pobuditi interes za suvremenom kreacijom, te na taj način proširiti svoje obzore. Predstavljajući tek „obične“ građevine koje su u stanju uljepšati stvarnost, ova nam izložba govori o pustolovini i izumu. Kritična masa od četrdeset projekata zajedno predstavljenih na ovoj izložbi govori nam da „dobra“ arhitektura nije toliko rijetka kako nam se čini i ako je ne vidimo to je sigurno stoga što nije tamo gdje je očekujemo jer je jednostavnija, skromnija i manje opterećena time da bude vječna.

Ova izložba (koja može biti predstavljena na jednom ili više mjesta) sastoji se isključivo od posebno izrađenih fotografija i originalnih autorskih tekstova (svaki je projekt dokumentiran tekstom i grupom fotografija). Tehnički crteži (projekti, nacrti) namjerno su izostavljeni s ciljem da izložba bude razumljiva što većem broju ljudi. Uvodni tekst sažima ulogu suvremene arhitekture u našem životu sa željom da se što veći broj ljudi pomiri s njom. Ova je izložba predstavila Francusku na prvom Međunarodnom trijenalu arhitekture u Lisabonu (31. svibnja – 31. srpnja 2007). 

Godina izrade: 2007 

Proizvodnja:

CULTURES FRANCE, Ministarstvoi kulture i komunikacije, Cité de l’Architecture et du Patrimoine (CAPA)/ Francuski institut arhitekture, Francuski institut u Dusseldorfu 

Kustosi:

Patrice Goulet, Brigitte Borsdorf 

Koncepcija i realizacija: 

(CAPA) / Francuski institut arhitekture

Fotografije s otvorenja: