NAM JUNE PAIK
iz zbirke Peter Wenzel

Galerija Bačva
HDLU, Trg žrtava fašizma bb, Zagreb

otvorenje izložbe, ponedjeljak, 2.11.2009. u 19.00 sati

U suradnji sa:

          i           

Izložba NAM JUNE PAIK-a održat će se od 02.11. do 29.11.2009. u Galeriji Bačva, a predstavit će originalne crteže, grafike, video, objekte, te opsežnu foto i tisaknu dokumentacija iz kolekcije Wenzel.

„Predstavljanje zbirke Zbirka Petera Wenzela u Muzeju u Bochumu bila je prva veća izložba poslije smrti Nam June Paika, prozvanog „papom video umjetnosti“, a koji je samog sebe nazivao vodećim umjetnikom 21. stoljeća. Izložba uz 80 radova na papiru, počevši od „tie-drawing“ iz 1961 pa sve do onih posljednjih izvedenih pastelom poslije 2000. godine, rijetkih dokumenata iz ranih šezdesetih godina i dokumentacije o suradnji s čelisticom Charlotte Moorman uključuje i nekoliko kiparskih radova. Šarm izložbe je u kontrastu sa uvriježenim Paikovim prezentacijama, budući je naglasak na radovima izvedenim na papiru i činjenici da je zasnovana na jednoj zbirci sastavljenoj kako od pažljivo izabranih, tako i od intuitivnih te slučajnih akvizicija i nenadanih mogućnosti. Iznenađenja čekaju da budu otkrivena! (Peter Wenzel)

Inicijator izložbe je Split Film Festival te je premijerno bila izložene u MKC Split od 1.9. do. 30.9.2009.“

——————–

“Nam June Paik je otac video umjetnosti, pionir medijskih umjetnosti, teoretičar elektronskog doba, jedna od najpoznatijih ličnosti u Koreji, protagonist Fluxus pokreta u Europi i SAD-u, vodeći umjetnik rane akcijske umjetnosti, skladatelj i klavirist (video snimke i ploče s Josephom Beuysom ili Takis-Objekten) te pionir satelitske umjetnosti uživo (seit documenta 6, 1977. i „good morning Mr. Orwell”, 1984.). Genijalno je povezao „High“ i „Low“, ili kako Nijemci kažu „E“ i „U“, „Ernstes“ (ozbiljno) i „Unterhaltsames“ (zabavno), nastupao na Filozofskim kongresima kao i na simpozijima Muzeja moderne umjetnosti u New York-u, po prvi puta dao glazbi vizualnu dimenziju, osmislio seriju za jedan njujorški TV program („Suite 212“) i jednosatne zabavne programe uživo sa svojim djelima za 10 milijuna TV gledatelja. („Bei Bio“, 1984.). Konstruirao je prvi videosintesajzer (s Shuya Abe, 1969.) i „Family of Robots“ (od 1985.), video toranj sa 1003 monitora (Seul) kao i “Video-Buddhu” koji sjedi i meditira pred svojim vlastitim TV likom koji se uživo prenosi (1973., muzej Stedelijk Amsterdam).

Za umjetnika preminulog 2006. godine upriličene su memorijalne priredbe u muzejima u Bremenu, New York-u, Los Angeles-u, Seulu i u drugim gradovima. U blizini Seula je prije nešto više od godine dana otvoren „Nam June Paik Art Center“, njegova ostavština se nekoliko posljednjih mjeseci čuva i obrađuje u Smithsonian Institute u Washingtonu, Paikova djela u Njemačkoj se skupljaju i izlažu u mnogim privatnim zbirkama (Peter Wenzel u Wittenu ili Rene Block u Berlinu) ili muzejima umjetnosti (Kunsthalle Bremen ili Staatsgalerie Stuttgart), pišu se doktorske disertacije o Paiku na sveučilištima diljem svijeta i postavljaju se izložbe, također na novim mjestima za Paika, prošle godine u WRO u Wrozlawu, ove godine u Splitu – njegova prva izložba u Hrvatskoj.

Paik je bio jedan od velikih intelektualaca čiji se stvaralački talent kretao u rasponu od kratkih i oštroumnih dosjetki („See: TV is money“) preko gotovo poslovičnih mudrih izreka koje se prodaju na dopisnicama u visokim nakladama („Kad je previše savršeno, dragi Bog je ljut“) pa do temeljnih eseja poput njegovog rada za Zakladu Rockefeller o „Electronic Highway“ iz 1974., koji nije ništa drugo nego opis u kojem anticipira ono što danas nazivamo Internetom. Njegov je jezik bio mješavina korejskog, engleskog i njemačkog koju mirne duše možemo nazavati „paikovski“ jezik, a koji je ujedno mješavina kvaliteta različitih oblika mišljenja i razmišljanja. Njegove šale i humor nisu nikada bili sarkastični, kao nomad umjetnosti svuda se osjećao kao kod kuće, povezivao je puno elemenata mišljenja i umjetnosti iz različitih svjetova. Kao rijetko kojeg drugog umjetnika poštovale su ga njegove kolege, kako zbog njegovog lika tako i djela.“

Wulf Herzogenrath

————————-

Nam June Paik je jedan najvećih suvremenih umjetnika i ključna licnost video umjetnosti. Njegove video skulpture, instalacije, performansi i video radovi tvore jedan od najutjecajnijih i najznačajnijih opusa u mediju. Paik je silno pridonio povijesnom razvoju video umjetnosti. Koristeći radikalne umjetničke postupke s britkim humorom, on dekonstruira i demistificira jezik, sadržaje i tehnologiju televizije. Njegova ikonoklastična djela istražuju spoj umjetnosti i popularne kulture.

Paik je rođen u Seulu, Koreji 1932. godine, a preminuo je 2006. godine. Studirao je glazbu i povijest umjetnosti na Sveučilistu u Tokiju, gdje je napisao tezu o Arnoldu Shöenbergu, a 1956. godine diplomirao je na području estetike. Paik je nastavio školovanje u Njemačkoj na minhenskom i kelnskom sveučilistu, i na glazbenom Konzervatoriju u Freiburgu. Od 1958. do 1963. godine Paik je radio s Karlheinzom Stockhausenom u WDR Studio für Elektronische Musik u Kölnu. Nakon što je 1961. godine upoznao osnivača Fluxusa George Maciunasa sudjelovao je u brojnim europskim performansima, akcijama i događajima Fluxusa. Njegovi europski performansi s Fluxusom, akcije i događaji uključivali su “preparirane” klavire i glazbene instrumente, a kasnije i prepravljene televizijske prijemnike. Paik u Njemačkoj surađuje s Wolfom Vostellom, Josephom Beuysom, te je upoznao i Johna Cagea, čije su ideje i umjetnost imali veliki utjecaj na njegov rad. Prva samostalna izlozba Nam June Paika je Exposition of Electronic Television 1963. godine, u galeriji Parnass u Wuppertalu, u Njemačkoj.

Nam June Paik 1964. godine odlazi u New York, gdje je “otkrio” Sony Portapak i video, što je postala jedna od najtrajnijih, ako ne i apokrifnih legendi video umjetnosti. Njegova prva samostalna izložba u New Yorku bila je u galeriji Bonino 1966. godine. Paik je 1969. godine izlagao na značajnoj izlozbi TV as a Creative Medium u galeriji Howard Wise u New Yorku.

Paikova rana djela karakterizira poznata manipulacija slike i boje pomoću Paik/Abe Syntehesizera, uređaja koji je razvio 1969. godine zajedno s inženjerom elektronike Shuya Abeom. Ovi eksperimenti su revolucionarizirali tehnološku gramatiku medija. U video radovima Nam June Paik često suraduje i odaje počast neo/avangardnim umjetnicima koji su bili njegovi prijatelji i kolege kao što su John Cage (A tribute to John Cage, 1973.), Merce Cunningham (Merce by Merce Paik, 1978.), Allen Ginsberg i Allan Kaprow (Allan ‘n’ Allen’s Complaint, 1978.) i Julian Beck (Living with Living Theatre, 1989). U New Yorku je započela Paikova dugogodišnja suradnja s violončelisticom Charlotte Moorman, s kojom je napravio niz značajnih djela utemeljenih na ideji performansa. Medu njihovim najozloglašenijim djelima su Opera Sextronique (1967), The TV Bra for Living Sculpture (1969) i TV Cello (1971).

Paik je najpoznatiji po izvanrednom opusu video instalacija i skulptura, od značajnih djela tijekom sedamdesetih godina, uključujući TV Buddha (1974), TV Garden (1974-1978) i Fish Flies on Sky (1975), do Family of Robots (1986.) i Megatron (1995).

Tijekom osamdesetih godina Paik je radio međunarodne satelitske prijenose uključujući Good Morning Mr. Orwell (1984) i Bye Bye Kipling (1986), globalne video instalacije koje spajaju potpuno različite prostorne, kontekstualne i vremenske događaje.

Medu brojnim nagrada koje je zalužio izdvajaju se prva nagrada/najbolji paviljon za Artist as a Nomad u njemačkom paviljonu na venecijanskom Biennalu 1993. godine, te prestižna Kyoto Award u Tokyu 1998. godine. Časopis ARTNews ga je 1999. godine uvrstio među “25 najutjecajnijih umjetnika stoljeća” . Najveća retrospektivna izložba u njegovu čast priređena je 2000. godine u njujorškom Guggenheimu pod nazivom The Worlds of Nam June Paik.

Na otvorenju izložbe bit će nazočan Peter Wenzel.

Izložba je organizirana sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Zahvaljujemo se na pomoći Muzeju za umjetnost i obrt.