SANDRA VITALJIĆ

NEPLODNA TLA

8.12.2009. - 3.1.2010.

Otvorenje 8.12.2009.
utorak u 19 sati

Galerija Karas, Praška 4, Zagreb, HDLU

—————–

—————-

Sandra Vitaljić rođena je u Puli 1972. godine
Magistrirala je fotografiju na Akademiji za film i TV u Pragu, Češka, a
na istom fakultetu apsolvirala je doktorski studij iz povijesti i teorije fotografije.

Zaposlena je kao izvanredni profesor  na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, pročelnica Katedre za fotografiju.

Članica je ULUPUH- a i HDLU-a.

Njeni radovi nalaze se u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu i zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Dobitnica je stipendije ArtsLink (1997.) u Ansel Adams Center for Photography, San Francisco,CA i Fulbright (2006-7.) u Rochester Institute of Technology, Rochester, NY.

—————-

MJESTA POBJEGLIH TAJNI

Zemlja u Ključu Brdovečkom smeđa je i rahla, na površini pomiješana s okruglim
sivim i bijelim kamenjem. Na prvi pogled, ili ako fotografiju promatramo izdaleka, izgleda poput preorana polja na kojem su ostali nepokupljeni plodovi. U trenutku snimanja Sandra Vitaljić zastala je sasvim mirna na rubu polja, pogleda usmjerena u ono što se nalazi neposredno ispred nje. Nikakav dodatni detalj ne prodire u prizor, ništa ga ne određuje niti opisuje, tek jedna travka uz sam donji rub naslućuje uobičajene promjene koje se odvijaju zavisno od godišnjeg doba. Drugi snimak iz istoga mjesta posve je drugačiji. Gustišem u koji je zašla dominira raznovrsno raslinje, isprepletene vitice raščupanih stožastih, šatorastih “konstrukcija” koje je stvorila priroda. Osjeća se autoričina nedoumica kuda krenuti, neizvjesnost u pronalaženju izlaza s tog mjesta.

Prostori. Prostori povijesti, mitova, narativni, svakodnevni prostori; mjesta u koja su se upili tragovi, na kojima tragamo za mogućim, naslijeđenim, zapamćenim ili prepričanim identitetima, nesigurni u ono na što nailazimo.

Gotovo svakodnevno prolazimo po mjestima na kojima su se jednom zbili neki osobiti događaji. Opisana su u ljetopisima, pojedinih se sjećaju stariji ljudi, neka su do nas došla predajama, pomoću tek nedavno javnosti otkrivenih izvještaja. Postoje li mehanizmi automatskog preuzimanja njihova značenja? Je li moguće identificirati se s njima danas, preuzeti nešto od iskustava koja su ih jednom u povijesti – bližoj ili daljoj – odredila? Priče koje ih opisuju brojne su poput koraka koji su prešli preko njih, koraka osoba uglavnom nesvjesnih identiteta koje je u njima pokušala pronaći Sandra Vitaljić.

…

Joyce je zapisao da se mjesta sjećaju događaja. Ona su dio emocionalne karte svijeta na kojoj se, barem prividno, ne zamjećuju konstrukcije društveno-političkih odnosa koji su u jednom trenutku povijesti odredili njihovo značenje. U potrazi za njim Sandra Vitaljić nastoji razumjeti njihovu osobitost, osvijestiti je i prepoznati; suzdržava se naknadnih konstruiranih ravnoteža zaraćenih strana, ne izjednačava, ne komentira. Njezin je pogled topao, ali distanciran. Traga za mogućim dijelovima pejsaža koji bi mogli sudjelovati u stvaranju nacionalnog identiteta. No ne nalazi ih, jer mjesta ne mijenjaju identitete, a tragove žaljenja odavno su upila. Na raspolaganju su joj ostale tajne koje su pobjegle zaboravu.

Iz teksta Sandre Križić Roban

IMA LI NADE ZA „NEPLODNA TLA“?

Mjesta najkrvavijih bitaka i najgoreg ljudskog stradanja obično su puste poljane koje se nimalo ne razlikuju od običnih ledina na kojima se nikada ništa važno nije dogodilo. Kada se želi posve uništiti spomen na ružnu prošlost, čovjek intervenira rušenjem onoga što je on izgradio. Jasenovac više nema zgrade iz vremena kada je bio koncentracijski logor. Nema ni baraka logora na Pagu. Nada je valjda da povratak na početak može izbrisati ili skriti ono što je bilo. Ta je nada uzaludna, jer sve je upravo obrnuto. Na mjestu “Bitke naroda” u belgijskom Waterloou, gdje su se 1815. sukobile Wellingtonova i Napoleonova vojska, također nije bilo ničega. Samo polja i tada još šume u nizini Nizozemlja. Nizozemski je kralj William I, koji je tada vladao i Belgijom, već 1820. na mjestu gdje je vjerojatno ranjen njegov sin, podigao umjetni, strmi brijeg s lavljom figurom na vrhu. Zemlja je iskopana s jednog dijela bojišta da bi se “lavlji brijeg” uzdigao. Francuski je književnik Victor Hugo napisao kako je želja da se mjesto bitke glorificira na ovaj način upropašteno, učinjeno manje svetim. Pravi je događaj zamagljen ljudskom intervencijom, načinjeno je nešto čega u vrijeme bitke nije bilo. 

…

Fotografije Sandre Vitaljić pokazuju mjesta važna ljudima, a bez ljudi. Slučajno su to simboli najvažniji stanovnicima Republike Hrvatske. Slični nizovi mogli bi se organizirati i drugdje i drugima. Tla na kojima se nešto zbilo pokazuju dvije stvari: ugodno i neugodno, krvavo i dobro, ako se dogodilo, ne može se izbrisati, ma kako da se sve vraća na iskonsko, prvotno. Takva tla pokazuju kako se značenje mnogih događaja u promijenjenim okolnostima, mijenja, bez obzira što je mjesto, čak i s ljudskom intervencijom, obično isto, golo, slično mjestima gdje se ništa važno nije zbilo. Spomenici se mogu uništiti, može se posve zanemariti zločin, može se i sudski očistiti, ali zbog različitih razloga, pravde ili politike, etike i logike, on se u nekom trenutku ponovo javlja. Živi ostaci obitelji Zec primljeni su u Vladi RH, uz ispriku, zbog onih koji su sada samo ostaci, negdje pod zemljom. Neki od uništenih spomenika, obnavljaju se. O događajima, kao Bleiburgu, koji su desetljećima bili prešućivani ili se o njima govorilo samo negdje, među “iseljenom Hrvatskom” ili u privatnosti kuća, sada su već dva desetljeća, dnevnopolitička tema. A opet, svako od mjesta na kojima se nešto dogodilo, kad se podvuče crta, gola je zemlja. 

…

Sandra Vitaljić svojim fotografijama pokazuje ono što jest. Očito je da ju smeta „neplodnost tla“. Ona ne moraju ostati jalova. U njih će se stalno upisivati značenja, ali ako se to bude činilo s namjerom da se pokaže sve, a ne prešuti ništa, straha ne mora biti. Problem je samo da ne dopustimo da nas povijest guši, zato jer se ne znamo nositi sa sadašnjošću.
Iz teksta Prof.dr.sc. Tvrtka Jakovine