DAVOR ŠTAMBUK      

“Iz pariškog lonca”

Otvorenje izložbe je u utorak, 12.01. 2010. u 19 sati

Galerija Karas, Praška 4, Zagreb

12.01. - 31.01. 2010.

Pledoaje za ljudskost

Retrospektivna izložba je novi Štambukov poduhvat realiziran kao pomno domišljen koncept u kojemu svaka od karikatura – ne gubeći izvornu vrijednost pa i dokumentaristički karakter, kao zanimljiva sličica iz konkretnog vremena i prostora – postaje svojevrsni “piksel” koji nosi informaciju o novoj slici cjeline

Piše: Zlatko Gall

Opus Davora Štambuka, u retrospektivnom izdanju  “Iz pariškog lonca” to je očitije nego li ikada ranije, pravi je  pledoaje za humor kao zalog ljudskosti a njegova duhovita doskočica i geg odraz pak dubokog uvjerenja u ispravnost teze da je sve što u životu vrijedi s onu stranu malograđanskih konvencija i moralizatorskih normi. Karikaturistički “iščašeno”, nerijetko nemoralno, često i zabranjeno a uvijek “smrtno neozbiljno”. Ništa čudno zna li se da su Davora odredile njegove dvije adrese: splitska i pariška.  Kao i sve velike “face” s ovog dijela Balkana i Mediterana Štambuk je pokazao da se može biti i svoj i dio šireg civilizacijskog kruga. Jer, mada Štambukova ideja humora i gega ali i života uopće, ima samo jedan izvor  -  splitski odnosno mediteranski humor koji čak i kada barata s univerzalnim znakovima i stereotipima nosi uvijek barem zrnce “splićanistike” -  njegov je tematski fokus izoštren na ulicama liberalnog Pariza kasnih šezdesetih i “živahnih” sedamdesetih. Osebujna “splićanistika” koja se – uvodićevski i smojinski topla i opora ali istovremeno i bukački žestoka i kenjkavo blaga – križana je s kozmopolitskim šarmom Pariza,  njegovim  raspojasanim i eskapističkim duhom nastalim na razvalinama “šezdesetosmaških snova”. Točke koje su omeđile Štambukov “bermudski trokut” zovu se: Pariz – Matejuška i “Fife” – te, kao pričuvna, no također značajna adresa - zagrebačka Špica odnosno “Charlie”.  S jednom nogom ne samo fizički već prvenstveno duhovno u Splitu a drugom u Parizu te s karikaturama koje su izlazile i u domaćim magazinima i u francuskim tabloidima poput slavnog “Ici Paris” u kojemu je dočekao i mirovinu,  Štambuk je i mogao sebi dopustiti da bude pravi  građanin svijeta.

A teme? Ako ih se i može nazvati „miješanim mesom“ pošto je u njima svega, od različitih životnih situacija te neizbježnog seksa i vina,  Davor je u svima njima – neozbiljan. Ili, poštenije je to kazati, urnebesno duhovit.

Ka novoj sliciNa ovoj opsežnoj retrospektivi koja je pred vama kao i u ukupnom Štambukovom opusu lako se mogu uočiti “konstante”. Recimo, bez obzira o kojoj temi pričao Štambuk nikome ne soli pamet; on ne moralizira niti propovjeda već – duhovito pripovjeda. Njegov je cilj uvijek isti: publiku valja nasmijati i to, ako je moguće, uz poruku: “ne dajte se zavesti na put vrlina“. Jer, tamo je – dosadno.

Kada je pred koju godinu objavio monografiju “Split tease”  odabrane je karikature podijelio u četiri cjeline nadahnute godišnjim dobima. Ne bez razloga jer izmjena godišnjih doba, kao i mjesečeve mijene – kako to veli poučak Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbranta -  naglašavaju ritam života i etape jednoga razvojnog ciklusa. Točnije, ona upiru prstom na neminovan slijed: rođenje, rast, zrelost, gašenje života; sudbinu zajedničku ljudima, njihovim državama, kulturama, civilizacijama… Vizualno prikazana godišnja doba, veli učeni autorski dvojac, nisu stoga ništa drugo do li slikovna interpretacija mita o vječnom povratku ali i simboli vječne izmjenu života i smrti.

Organizacijsku strukturu i konceptualni okvir aktualne retrospektive Štambuk je također zamislio na sličan način, ne brinući o kronološkom slijedu već o dramaturgiji svoje izložbene sage. Naizgled to je “samo” još jedno tematsko nizanje povijesnih etapa s karikaturama koje govore o postanku (Adamu i Evi), biblijskom potopu i Noi, mitološkim bićima, srednjevjekovnim oklopnicima i svećenicima da bi nakon ukaza na značaj francuske revolucije – kao simboličnom nagovještaju liberalnog novog doba – krenuo niz s radovima posvećenim ”suvremenim” temama: ljubavi, preljubu, seksu, vinu… Nimalo slučajno niz zaključuju teme posvećene Božiću i Uskrsu.   Zašto?

Riječ je naprosto o istoj ideji koja je utkana i u raniji ciklus godišnjih doba; o još jednom upozorenju ljudskoj smrtnosti koja novi početak  može doživjeti samo ako izbori vlastito spasenje. A ono je za Štambuka moguće samo u zagovoru života koji se živi punim plućima i smijehom!

Zar je onda čudno da se Štambuk želio narugati strogoj moralističkoj interpretaciji biblijskih općih mjesta i ljudske povijesti nudeći, kao neki duhoviti novodobni autor “biblie pauperum”, svoju verziju “svetih sličica” i povijesnih istina… I to bez teksta, nižući slike, jednostavne – čak i isposnički reducirane crteže kojima je, bile one izvorno crno bijele ili kasnije kolorirane,  sveti cilj i jedina zadaća – nasmijati.

Štambukovi su radovi nastajali u rasponu od gotovo pet desetljeća no u aktualnom izloženom kontekstu, mada s jasnim stilskim mijenama,  oni postaju djelići nove sveobuhvatne mozaične strukture jedne zanimljive i premijerno ispričane priče. Zapravo, riječ je o  ambicioznom i zahtjevnom Štambukovom poduhvatu realiziranom kao pomno domišljen koncept u kojemu svaka od karikatura – ne gubeći izvornu vrijednost pa i dokumentaristički karakter kao zanimljiva sličica iz konkretnog vremena i prostora – postaje svojevrsni “piksel” koji nosi informaciju o konačnoj slici.  

Prljava mašta i niske strasti

Karikatura s Adamom koji u rajskom vrtu, ne hajući za Zmiju i Evino rondanje, zdušno tamani sočne jabuke poučna je za Štambukov svjetonazor.  Spomenuta karikatura  - o kojoj sam već pisao u jednom osvrtu na Štambukove radove - naime nije samo tipičan “štambukovski” geg koji se zeza ili sprda s općim mjestima slobodno reinterpretirajući mit ili kakvu ustaljenu sliku već  i pravo pismo o autorskim namjerama. Naime, gledajući Štambukova viđenja Adama teško je ne prisjetiti se da je on ne samo “prvobitni čovjek” nego “prvi od ljudi”  iliti, “od ljudi najviše čovjek”. Adamove i Evine “situacije” u koje ih Štambuki postavlja, one su iste “situacije” koje se poput crvene niti provlače svim razdobljima i etapama, sve do suvremenosti. Prvi grijeh – kao da veli Štambuk -  nije odraz đavolske urote i urođene ljudske pokvarenoasti već, naprotiv, odraz ljudskosti i prave prirode čovjeka. Njegove neodgovornost, sklonost putenim užicima, neodmjerenosti, odbijanju ovisnosti o višim životnim ciljevima… Kod Štambuka i Adam i svi kasniji Adami i Eve, nisu simboli božanskoga već ljudske nesavršenosti koja je veličanstvena baš zato što je ovozemaljska. Kao rezultat “prljave mašte i niskih strasti” bez kojih bi, nemojmo si lagati, život bio beskrajno dosadan.

Je li se Štambuk baveći se Adamom i Evom, Noinom arkom, anđelima i demonima te pohotnim svećenicima, okliznuo i prešao granicu koja duhovitost dijeli od  neukusa i blasfemije? Nipošto. Pače, upravo su te odabrane teme ne samo dio logične civilizacijske i kulturološke prtljage koju je pokupio u “živahnom” Parizu u jeku njegove liberalizacije i “seksualne revolucije”, već i simpatična i dobrohotna poruka koja ne samo da veli “nema svetih krava” već govori: i svećenici i sveci su “samo ljudi!”. Koji “varaju” švercajući anđela čuvara kao golmana fratarske nogometne momčadi ili se odaju pohotnim mislima… Bez obzira jesu li protagonisti Štambukovih  gegova preljubnici i razvratnici, pijanci, impotentni egzhibicionisti, napaljeni fratri ili razuzdane dame, u osnovi gega su uvijek “samo” konstrukcije komičnoga koje nastaje iz životnih situacija. Ipak, iza gega i igre “na prvu loptu”, nerijetko je i zanimljiv “donji sloj” pa priča o Noi, koji na arku pod miškama donosi i dvije kasice-prasice, može biti i jetki komentar na “štedljivu” Crkvu i njene milodare…

O seksu i vinu

Štambuk je uvijek znao iskoristiti svoj instinkt za duhovito i neočekivano čak i u najbezazlenijim i najobičnijim temama iz svakodnevnice. I kao što njegovi gegovi nastaju kao neočekivane vizualizirane doskočice tako se rađaju i cijeli ciklusi. Svuda gdje se na retrospektivi odlučio za izlaganje nekog tematskog niza nije teško rekonstruirati autorski postupak i otkriti gdje su zameci gega. Naime iz jednom konstruirane komične situacije Štambuk zna izvući cijeli niz urnebesno duhovitih nastavaka koristeći ili iste likove  (fratri, vitezovi-oklopnici zaokupljeni pojasom nevinosti, magičari, pijanci, satiri…) ili pak iste teme (sport, preljub, ovisnost o čašici, lov…), situacije (kiša, potop, snijeg) i  mizanscen.

Najveći dio Štambukovog opusa  pripada seksu i vinu;  univerzalnim temama koje preskaču epohe i protežu se i na retrospektivnoj izložbi od biblijskog ciklusa sve do naših dana. Riječ je o  moćnim pokretačima priče, o neiscrpnom vrelu nadahnuća za urnebesni geg ali i Štambukovim “omiljenim porocima”. Možda su baš zbog toga njegovi  pijanci simpatični veseljaci a ne bahati nasilnici a seks nikada  vulgaran već, i u igri jedan-na-jedan i kao “ménage à trois”, zalog tople ljudskosti. Ogrijane – a sada i kolorirane –  Mediteranom i razbarušenim šarmom kozmopolitskog Pariza kojima je Davor sustavno, iz crteža u crtež, iz gega u geg,  podizao spomenik.

—————-

Davor Štambuk, karikaturist, novinar i autor zabavnih televizijskih emisija, rođen je 29. prosinca 1934. godine u Splitu.

Pravo (1953-55) i povijest umjetnosti (1955/1956) studirao je u Zagrebu i Splitu a tijekom studentskih godina počinje raditi kao sportski novinar za zagrebački  Narodni sport i Sportsku panoramu.  Kao reporter prelazi u Arenu koja tih godina od filmske revije postaje prvi domaći tabloid a 1963. odlazi u Francusku gdje privremeno radi u pariškoj galeriji slika Janelle. Mada je karikature radio i ranije profesionalnu karijeru je započeo u Parizu 1968. nakon dodjele nagrade Grand Prix Belleus  koju su mu za jedan od prvih objavljenih radova dodijelili redakcija tjednika France Dimache i sindikat francuskog tiska . Godinu kasnije prelazi u visokonakladni pariški tabloid Ici Paris u kojemu stalno objavljuje do umirovljenja 1999. Do povratka u domovinu povremeno objavljuje u svima značajnijim francuskim tjednicima/mjesečnicima u Francuskoj (Nouvelle Observetaur, Elle i Paris Match…). Ženevska novinska agencija Berger sklapa ugovor i distribuira njegove karikature po zapadnoj Europi, ali i u prekomorske zemlje sve do Japana. Osamdesetih godina učestalo surađuje s novinskom agencijom Mayer Presse iz Graza koja otkupljuje crteže za sjevernu Europu – Švedsku i Dansku. Redovito objavljuje u tada visokonakladnom Startu i Nedjeljnoj Dalmaciji ali i mnogim drugim izdanjima na području tadašnje države poput mariborskog dnevnika Večer, beogradskih Večernjih novosti i skopskog humorističkog lista Osten.

Prvi put samostalno izlaže 1972. u Parizu u organizaciji uredništva Ici Parisa dok je prva hrvatska izložba održana 1979.  u zagrebačkoj galeriji Studentskog centra. U rodnom Splitu pak prvi put izlaže 1981. u  Dioklecijanovim podrumima. Slijede izložbe u Beču 1993., dvije godine kasnije u Lussac – St.Emilionu, 1999. u Pagu, 2000. u Supetru na Braču, 2002. u Korčuli, 2003. u Nairobiju i Đakovu, 2004. godine u novosadskoj galeriji Tableaux i u Zemunu, 2006. u Zagvozdu i na beogradskom Kolarčevom univerzitetu, 2007. u Osijeku, 2008. u Jeruzalemu, Lionu, zagrebačkom Francuskom kulturnom centru (otvorio francuski veleposlanik u Hrvatskoj B. Saint-Paul), Kaštel Kambelovcu, Korčuli i beogradskoj galeriji New Moment, te početkom  2009. u šibenskoj Gradskoj knjižnici.  Posebno je značajna velika monografska izložba “Četiri godišnja doba” u organizaciji Francuskog kulturnog centra a postavljena  u zagrebačkom KICu 2001/2002.

Izlaže na brojnim domaćim i inozemnim festivalima karikature na kojima dobiva nagrade i priznanja: 1987. Legnica (Poljska);  1988. Amsterdam (Nizozemska); 1989. Ljubljana (Slovenija); 1990 Cuneo (Italija); 1991. i 1992. Tokio (Japan); 1993. Cuneo (Italija); 1994. Lussac – St. Emilion (Francuska); 1995. Bjelovar; 2000. Blato na Korčuli , 2000. Jakarta (Indonezija); 2001. Brussel; 2002. Haifa (Izrael);  2004. Jonzac (Francuska); 2004. Zemun (Srbija i Crna Gora), 2006. Solin i 2008. Jonzac (Francuska). Hrvatsko društvo karikaturista 2000. godine dodjeljuje mu Oskarika kao  najnagrađivanijem hrvatskom karikaturisti na međunarodnim festivalima karikatura te godine.

Godine 2003. prima od francuskog Ministarstva kulture odličje reda viteškog križa za umjetnost i literaturu, a 2007. predsjednik Republike Hrvatske dodijeljuje mu orden reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Davor Štambuk je objavio šest albuma karikatura:  „Hajdukovci u karikaturi i pjesmi“, (Slobodna Dalmacija, Split 1954), “Sex Made Man” (Le Hameau, Pariz 1979.), „Sex & …“ (August Cesarec, Zagreb 1992.), „Summertime“ (Zagreb, 1994.), “In vino veritas” (Antibarbarus, Zagreb, 1995.) i “Split Tease” (Slobodna Dalmacija, Split, 2002.).  Ugledni  francuski izdavač Le cherche midi uvrstio je pak njegove crteže u albume karikatura na temu postelje i naočala 2007. i 2008. godine