Veleposlanstvo Japana u Republici Hrvatskoj i

te

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika

Galerija Prsten  poziva vas

na izložbu

PAINTING FOR JOY;

NOVO JAPANSKO SLIKARSTVO U 1990.

Otvorenje je 28.01.2010. u 19 sati .

Izložba je otvorena do 21. Veljače 2010

Makotoa Aida

Yoshitaka Echizenya

Miran Fukuda

Takanobu Kobayashi

Naofumi Maruyama

Takashi Murakami

Yoshitomo Nara

Nobuhiko Nukata

Taro Chiezo

Umjetnici koji sudjeluju na  ovoj izložbi su rođeni između kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih godina, tako da su više ili manje u svojim tridesetim godinama. Osim činjenice da svi rade figurativne slike,  niti  slikarske teme niti stilovi slikanja nemaju mnogo toga zajedničkog. Oni su odrasli u periodu kada je Japan postizao visoke razine gospodarskog rasta i potpuno su iskusili proces  promjene koje je prošao. ponovno otkrivajući  slikarstvo, medij  koji je smatran “mrtvim” obrascem  nakon što je kršten od  Formalizma te ga žele osloboditi iz zatvorenog okvira “umjetnosti”. Njihov cilj je da se slika otvori i oslobodi kao  mjesto komunikacije na individualnoj razini

Miki Okabe

Iz predgovora kataloga „Painting for Joy: New Japanese Painting in 1990s“

Razmišljanje o suvremenom japanskom slikarstvu neizbježno dovodi do kompleksne situacije, i to iz razloga što je svaki japanski slikar u određenom trenutku primoran odabrati vlastiti od tri stilova, u potpunosti suprotna u naslijeđu japanskog slikarstva. To naslijeđe uključuje stilove pod nazivom yōga tj. zapadnjački stil temeljen na europskim akademskim stilovima XIX stoljeća, nihonga ili japanski stil koji objedinjuje tradicionalne tehnike japanskog dvorskog slikanja u kombinaciji s europskim stiliziranim modernim slikarstvom, te moderno ili apstraktno slikanje koje počiva na teorijama formalizma Clementa Greenberga i neformalnoj teoriji Michela Tapiera.

Yōga i nihonga potječu od kraja devetnaestog stoljeća, iz razdoblja Meiji reformacije kada su kroz procese vesternizacije postavljeni temelji modernog Japana. Yōga je kao stil utemeljen i službeno priznat 1876. godine. Poznato državno sveučilište Kobu pozivalo je u to vrijeme talijanske majstore kao gostujuće predavače koji su studentima prenašali klasične tehnike trodimenzionalnog slikovnog prikaza. Nihonga je kao stil potekla od Ernesta Fenollose i Okakura Tenshina, utemeljitelja Tokijske umjetničke škole i rivala zapadnjačkom stilu slikanja, a čiji je cilj bio postizanje novog izričaja koji prelazi ograničenja starih japanskih slikarskih škola. Treći je stil, kao kategorija, privhaćen u kasnim 1950-tima i vrlo je brzo postao opće prihvaćen kao akademski stil suvremenog slikarstva u poslijeratnom Japanu.

Problem originalnosti i izričaja „unutarnjega“ u japanskom slikarstvu međutim, duboko je ukorijenjeno u izvorištu navedenih triju stilova. Procesi modernizacije Japana koji su bili potaknuti izvana neupitno su uvjetovali nepotpunu asimilaciju modernih zapadnih institucija. Bez dovoljnog razumijevanja socijalne i intelektualne pozadine, preuzete umjetnosti i/ili znanosti često su sažete na tehnička pitanja. Pojam umjetnosti kao izričaj ujedinjenja osobnih osjećaja bio je stran većini japanskih umjetnika koji su spremno prihvaćali nove tehnike. Ipak, svjesniji su se umjetnici suprotstavljali kontradiktornostima koje su proizlazile iz pokušaja postizanja originalnosti estetike koja nije proistjekla iz njihovog vlastitog kulturnog okružja. Kontradiktornosti su pak pojačane tijekom poslijeratnih godina kada se američki formalizam učvrstio kao nova dogma.

Za prijenos vizualnih prikaza sve više se, osim fotografija i kinematografije, koriste i supkulturne grupacije poput televizije, video igara i stripova. Kao predmeti potrošnje, navedeni mediji stvaraju trend za trendom koji nakon određenog vremena – odumiru. Umjetnost je neposredno izložena utjecaju takvih medija, i obratno. Značajno je stoga da se u takvim vremenima slikarstvo, koje se smatra „tradicionalnim“ i pomalo konzervativnim oblikom umjetnosti, iznova vratilo u središte pozornosti od sredine 1990-tih, a umjetnici koji se predstavljaju kroz ovu izložbu rođeni su u razdoblju između kasnije 1950-tih i ranih 1960-tih godina, što znači da ti tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća bili u svojim tridesetima. Odrastali su tijekom velikog japanskog gospodarskog rasta, svjedočeći procesima drastičnih promjena, a slikarstvo su nanovo otkrili oživivši ga i oslobodivši ga od zatvorenog okvira „umjetnosti“, nastojeći od slike napraviti mjesto komunikacije individualnog karaktera. Pokušaj postavljanja izloženih djela u nekakav zajednički okvir mora započeti razumijevanjem dileme suvremenog japanskog slikarstva kao „uvoznog“ koncepta. Postavljanje okvira potrebno je iz razloga što izloženi autori ne manifestiraju nikakvu vjernost prethodnim trendovima u umjetnosti. Zajedno nemaju mnogo dodirnih točaka, osim činjenice da su rođeni krajem 50-tih i početkom 60-tih godina, a svoj umjetnički proboj imali su u ranim i sredinom devedesetih. Ipak, to nam može osigurati uvid u njihovo poimanje tradicionalnog slikarskog naslijeđa. Njihovo često miješanje utvrđenih stilova sa oblicima preuzetima iz popularnih žanrova pokazatelj su njihovih nastojanja da ponište granice njihove jedinstvene povijesne pozicije, pa tako njihova nastojanja da usklade naočigled nepovezive stilove ukazuje na nedostatak njihove povezanosi s tradicijom kao i stremljenje da takav nedostatak razviju na način koji će iskazivati njihovu istinsku osobnost.