TRANSFORMACIJE STVARNOSTI u Galeriji Karas
TRANSFORMACIJE STVARNOSTI
Snježana Ban, Natalija Škalić, Josipa Štefanec, Ivan Tudek i Ivana Vulić
Otvorenje izložbe je 09.02.2010. u 20 sati
09.02.2010. - 28.2.2010.
Galerija Karas, Praška 4
Dok promatramo radove petero maladih umjetnika – Snježane Ban, Natalije Škalić, Josipe Štefanec, Ivana Tudeka i Ivane Vulić – okupljene pod zajedničkim nazivom Transformacije stvarnosti, najprije nam se nameće pitanje što to stvarnost uopće jest. Rekli bismo kako danas ne postoji ništa konkretnije a istodobno i relativnije od stvarnosti. Živimo u svijetu lažnih senzacija i virtualnih podražaja, a granice između racionalnog i intuitivnog, proživljenog i izmaštanog, nerijetko su varljive, fatalne a katkada i opasne Umjetničko djelo može biti ključ za dešifriranje stvarnosti. Još je Conrad Fiedler na određeni način poistovjetio umjetnost i spoznaju. Ali, umjetnost nas također može - nerijetko čak i nastoji - prevariti i odvesti na krivi put. U tom slučaju govorimo o intelektualnoj i lucidnoj igri, u kojoj simbole uvijek valja stavljati u njihove individualne kontekste. Bilo kakva težnja k objektivnosti predstavljala bi pogubnu iluziju; nužno je prilagoditi se carstvu subjektivnosti.
Izloženi radovi mladih umjetnika formalno su i medijski izrazito raznorodni. Pa ipak, svi oni nešto istražuju, propituju i mijenjaju Za to nešto teško je pronaći prikladniji pojam od stvarnosti. Ali, u galerijskom prostoru sada postoji pet različitih stvarnosti, od kojih svaka čini zaseban svijet za sebe.
Snježana Ban suprotstavlja različite ready-made predmete gustoj crnoj boji. Pritom joj galerijski zid služi kao slikarska podloga, pa možemo govoriti o svojevrsnim ambijentalnim asemblažima. Natpis Ceci est l’art, dakako, izravna je parafraza Magrittea, i upravo zahvaljujući njemu Snježanini radovi dobivaju jednu dodatnu ironijsku crtu koja ih postavlja u aktivan odnos prema stvarnosti.
Goethe i Flaubert uče nas kako se Bog krije u detaljima. Ivana Vulić doista je majstorica pronalaženja ljepote u detaljima. Ona ih svojim fotografijama izdvaja iz njihovog primarnog konteksta, na određeni način prisvaja, a samim time i transformira njihovu izvornu, na prvi pogled posve neatraktivnu stvarnost. Ovdje bismo doista mogli konstatirati: Ivana fuit hic!
Ivan Tudek ravnopravno se služi ratličitim medijima. Njegova poetika izvire iz aktivnog poigravanja s promatračevom percepcijom. Forma i sadržaj kod Ivana su svjesno razdvojene: istanjene forme istodobno se doimaju čvrstima i fragilnima; okvir prozora transparentan je, ali pogled kroz njega zapravo ne postoji; stolica nas poziva da sjednemo, ali to zapravo nije moguće.
Kod Natalije Škalić simbolika igra izrazito važnu ulogu. Ali, to je ekskluzivno individualna simbolika. Naizgled posve dekorativni, Natalijini perfekcionistički izvedeni segmenti zapravo su bremeniti značenjima; na prvi pogled hladno distancirani, oni skrivaju neizmjeran emotivan potencijal. Svoje nade, očekivanja i iluzije izlažemo poput kakvih lovačkih trofeja a da toga katkada nismo ni svjesni.
Josipa Štefanec simulira situaciju iz dnevnog boravka. Nije nam teško same sebe zamisliti kako zavaljeni u naslonjač, s nogama na tabureu, dokono gubimo vrijeme ispred televizora. Iz takvoga položaja, uslijed lijenosti, često se nemamo volje ustati. Potrebna nam je određena snaga volje. U slučaju Josipinog naslonjača, problem bi mogao postati stvarnim i objektivnim.
Radovi petero umjetnika, kao što smo rekli, doimaju se različito. Svaki od njih svijet je za sebe. Ali, postoji točka gdje se ti svjetovi dodiruju. To je svijest o ljepoti apsurda kao jednog od najmoćnijih generatora svakog umjetničkog stvaranja.
Vanja Babić
