Slike vibrirajuće životnosti; slike kao poligon komunikacije

Viktor Daldon je mladi Dubrovčanin koji u svom genetskom stablu zbraja komponente engleskog, talijanskog kao i domaćeg konavoskog podrijetla i podneblja; urbani stanovnik koji se, osim u rodnom gradu, školovao i živio u Rijeci i Zagrebu, putovao po Europi i Amerikama, a koji pretežno boravi i radi u rustikalnoj mediteranskoj sredini, u polunapuštenom dubrovačkom selu Brsečine s čije se visine pruža pogled na more i elafitske otoke… Već samo nabrajanje ovih podataka upućuje na raznorodnost i slojevitost autorove osobe, njezin krvni melting pot, životno iskustvo, duhovnu konstituciju… S ponešto prebrzog zaključivanja (pa zato istodobno i s dozom rezerve), mogli bismo već i uz pomoć tih osnovnih biografskih podataka objasniti montažni značaj njegovih platana šarena ikonografskog, stilskog i tehnološkog ustroja.

Neka vrsta dnevničke podloge u pozadini je ovih slika, koje su zapravo polja mantranih pojmova, krhotina misli, dnevnih senzacija uobličenih verbalno ili plastički, elemenata vizualnog kaosa koji nas okružuje i odasvud bombardira… Fragmenti su to općih iskustava, natruha idioma iz povijesti umjetnosti, izraza stručnih i profanih nagnuća.

Daldon je familijaran s količinama koje ga ispunjavaju i okružuju. Sposoban je asimilirati, adoptirati i pripitomiti invaziju slika i podataka koji, na ugodniji ili, češće, manje ugodan način, opsjedaju i obilježavaju prostor suvremenog življenja. Amalgam informacija koji se tako nudi Daldon prividno prenosi u intaktnoj neuređenosti, no to je tek manifestacija njegove taktičke mimikrije. Neki prikriveni red i ravnoteža, ipak, konačni su sadržaji i stanje njegovih slika. Jer, autor koji je spreman i sposoban primiti, koji adira i akumulira, na čudesan način postiže suprotan dojam defragmentacije, dekompozicije, redukcije. Tako se njegove slojevite slike koje nastaju dodavanjem elemenata i slojeva doimaju kao da zapravo trpe proces dekolažiranja i pražnjenja. Daldon dakle, usvajajući recentno, aktualno, dnevno, već stvara polje relikata, predstavlja neku vrstu arheologije suvremenog koje tako, već u trenutku u kojem se događa, promatramo kao povijest. Kao palimpsest na kojem su se upisivali, blijedjeli i anulirali, i opet dopisivali najrazličitiji tekstovi u vremenu. A zapravo, paradoksalno, sve je paralelizam, sve je pomirbeno, bez bitnijeg vizualnog i poetičkog sukoba. Sve se događa u finom doziranju, decentnim odnosima, diskretnim znakovima, nježnoj boji i hrabroj apstinenciji od trivijalnog komponiranja balansiranim elementima, i vizualnim dominantama-središtima.

U gradnji slike ovdje kao da je u pitanju antikompozicija, tako se često doima da je format platna neki neutralni, automatski izdvojen detalj neke veće, slučajno nastale površine. Nekog zida, plakatnog poligona, eksterijerne ili interijerne plohe na kojoj su ljudi i(li) vrijeme ostavljali svoje tragove. Daldon se odlično nosi s površinama, s odnosima okvira i platna pri čemu se sretno brkaju i prepliću funkcija i izgled. Primjerice, čavli ili metalne spajalice ponegdje istodobno učvršćuju platno i kreiraju dio njegove fakture-teksture.

Brojna su iskustva umjetnosti ovdje integrirana: slikarstvo, kolaž, grafika; umjetnost grafita, patterna; figuracija i apstrakcija; informel i pop-art, postmoderna citatnost, ali i primarno slikarstvo… Podsjetit će njegov način na Jeana Michela Basquiata, glasovitog njujorškog umjetnika koji je početkom 80-ih prošlog stoljeća, u općem trendu novoslikarskog vala, meteorski zasjao, u samo nekoliko godina osvojio New York i svijet, i onda se isto tako naglo ugasio i tragično umro u 27. godini. Osim u ikonografiji, uključivanju likovnog repertoara urbane, masovne kulture (stripa, reklama, grafita…) i načelu akumulacije, u pitanju je i srodnost osjećajnosti i rukopisa. No u Daldona, koji je neosporno pretrpio taj utjecaj (odnosno, prepoznao srodnika), osim što notiramo iznijansiraniji, rafiniraniji pristup, očitavamo dominantni osobni prilog u stvarnom sabotiranju priče koja je u Basquiata ipak bitna i organizirana: sve se u Daldona konačno svodi na jezik čiste, gole plastike. On je majstor minimuma, a opet, toliko je sadržaja u svakom kvadratnom centimetru njegova poteza, slučajne mrlje, «pogrešnog» pa «korigiranog» znaka, ili jednostavno «zaprljane» plohe; toliko je vještine u animaciji netaknute podloge platna čija se tekstura i ton krotko uključuju u slikarev osjetilni program i sustav. Kao kontrapunkt zasićenim partijama uslojenih nanosa različitih ikonografskih krhotina i materijala poput akrila, spreja, a katkad i tašističke eskapade izvedene crnom kavom. Katkad se, unatoč čestom korištenju kombiniranih tekstova i, uvjetno, polikromije, slikar zadovoljava posnim crno-bijelim odnosima siluetno jedva prepoznatljivo nanesenih figurativnih štrih-silueta. Ili neutralnom, ničim «nadraškanom» i obogaćenom repeticijom lika iz šablone.

Što se konkretno pojavljuje u Daldonovim slikama? Pojavljuju se ikone životinjskih likova (tigar, majmun, buldog…), lica i figure preuzeti u obliku kolaža ili fotografski vjernog prijenosa, manualno izvedeni citati specifičnih figurativnih stilizacija preuzeti iz različitih povijesnih uprizorenja, od davnina do bližeg nam doba. Pojavljuju se repetirani soboslikarski uzorci i drugi oblici patterna, potom riječi, imena, katkada u repeticiji, katkad u obliku naslova ili komentara naslikanog. Razlozi upotrebe određenih figura, slova ili riječi neće nam biti dokraja jasne, ali solidnost plastičke komponente ulijeva povjerenje u razložnost autorovih odluka. Shvatit ćemo da se radi o njegovoj slobodnoj asocijativnosti koja generira našu vlastitu. Tako djelo osigurava svoju nedovršenost i procesualnost, a to će reći - otvorenost i vitalitet. Povremeno, uočit ćemo nemuštost dječjeg prikaza i načina uobličavanja, no to se začas alternira gestom školovanog i vještog slikara koji citira povijesni obrazac. Upravo takva struktura slike, animirana usporednim kontroverznim iskustvima i uobličenjima, te radikalnim metamorfozama koje se događaju pred našim očima, dodatno će pridonijeti njezinim spomenutim životnim atributima.

Ukratko, Daldonove radove nećemo očitavati s pomoću eksplicitne fabule trivijalno jasno formuliranog iskaza. Naprotiv, promatrat ćemo ih kao specifične vremenske, misaone i emotivne sedimente, istodobno slagane i razlagane. Iz njih ćemo crpiti asocijacije da bismo ih interno aktivirali svojim iskustvom i evokativnim aparatom, a potaknuti njihovim provokativnim oblicima, na ekrane platna projicirat ćemo i vlastite slike.

I opet, uspostavljen je dvosmjerni promet koji dodatno dokazuje i jamči status slike kao poligona komunikacije, tj. površine kontinuiranog događanja.

Slike kao poticajnog prijedloga konstrukta, umjesto umrtvljene definicije bez ostatka.

Da, u tome je čini se, u tom naglašenom stupnju vibrirajućeg vitaliteta, stvarna vrijednost Daldonove umjetnosti.

Antun Maračić