HDLU ima zadovoljstvo pozvati vas na otvorenje

IZLOŽBE RECENTNIH RADOVA ČLANOVA HRVATSKOG DRUŠTVA LIKOVNIH UMJETNIKA 

u utorak, 13. srpnja 2010. godine u 19 sati

Dom hrvatskih likovnih umjetnika

Trg žrtava fašizma bb

13. 07. - 24. 08. 2010. 

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika
Trg žrtava fašizma bb, 10000 Zagreb

Radovi se mogu razgledati: radnim danom od 11 - 19 sati, 
subotom i nedjeljom od 10 - 14 sati, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

IZLOŽBA RECENTNIH RADOVA ČLANOVA HRVATSKOG DRUŠTVA LIKOVNIH UMJETNIKA

THE EXHIBITION OF RECENT WORKS OF CROATIAN ASSOCIATION OF ARTISTS’ MEMBERS

Kreativna i ina proizvodnja

Budući da mi se ukazala prilika drugi put zaredom pripremati zagrebačku „Izložbu recentnih radova članova HDLU-a“, nastojat ću krenuti korak dalje u razmatranju njene problematike te na mjesto načelnog zalaganja za Recentnu, a nakon iznošenja razloga pro & contra njenoga postojanja, (zainteresiranoga čitatelja upućujem na prošlogodišnji predgovor jer je ovogodišnji njegov izravni nastavak), elaborirati konkretnu situaciju kako u odnosu na temu posebno, tako i na prikazanu produkciju općenito. Pa iako tvrdnje lani iznijete i dalje nepromijenjeno zagovaram, a suvišno je ponavljati se, neke temeljne postavke ipak moram ponovno aktualizirati: Recentna je izložba članova u smislu njihove pripadnosti određenoj Udruzi te je to glavni kriterij sudjelovanja kojemu su granični okviri samo prostorna i druga ograničenja.

Preuzevši zadanu štafetnu palicu „tržišta“ od tradicionalnih manifestacija koje su joj neposredno prethodile, ovogodišnja Recentna pruža uvijek dobrodošlu priliku za usporedbu s „45. zagrebačkim salonom“ i „30. salonom mladih“. Nepridržavanje zadanosti koncepta nipošto nije povlačilo negativne konzekvence (njegujmo načelnu otvorenost), bilo je tek zanimljivo vidjeti kako će taj koncept biti tretiran i na određeni način potenciran. Naime, kod razmatranja fenomena tržišta umjetnina temeljnim se pokazuje koncept komodifikacije kulture pa unutar nje, dakako, i umjetničke produkcije. Iz toga je razloga pogled na „umjetnička djela kao na tržnu robu neizbježan prilikom svake iscrpne, odnosno sveobuhvatne teorijske studije suvremene umjetnosti te ga se ne može izostaviti jednako kao što pojmove forme i/li osjećaja nisu mogli izostaviti kritičari ranijih epoha“ (1.), a danas ti pojmovi dijele prostor umjetničkoga polja – sve gušće preoravanoga - s drugim kategorijama. Spomenuta neizbježnost može izgledati čudnom, budući da se uobičajeno ističe umjetnička autonomnost, sloboda izraza, kritička pozicija… Međutim, proizvodi kojima je pridružena ekonomska vrijednost nisu samo jedna od glavnih tema suvremene umjetničke produkcije, nego je sveopća društvena komodifikacija postala preduvjet te iste produkcije. Stoga je uvijek od ključne važnosti razmotriti koje su umjetničke implikacije takve situacije. Spomenuti preduvjet, dakako, ne znači da autori ne zauzimaju kritičku distancu – neovisnost o komodifikaciji moguće je, ako ne u praksi, onda barem u imaginaciji i nadalje održavati.(2)
Dakle, premda se većina autora nije obazirala na sugeriranu/ nametanu temu, nekolicina je svojim radovima na nju ipak odgovorila, a među njima ima i onih koji su iskoristili ponuđeni prostor (konkretno, na pitanje o vlastitu konceptu na formularu Prijavnice) da sami razjasne svoja ostvarenja i/li pozicije. Kako, dakle, sami autori tumače svoja djela? Zalaganje za „preispitivanje umjetnosti i njene vrijednosti“, prema mišljenju Renea Bachracha Kristofića, nužno je „u današnjem svijetu prevladavajućeg, ali i umirućeg neoliberalnog kapitalizma, u kome svaka stvar, djelo ili ideja moraju imati materijalnu, novčanu protuvrijednost“. Elvin Berton preuzima atribut grupe U2 s turneje 1997. – limun - kojim ponavlja njihovu parodiju potrošačkog društva, a pored toga, kako sam autor smatra, „ironično progovara i o gomilanju, štancanju, odnosno pop kulturi“, a također, navodno, isti motiv „može se interpretirati i kao izrugivanje kiču i načinu suvremenog života zasićenog ‘limunadama’“ itd. (dakako, ta bi ideja jasnije došla do izražaja u slučaju izlaganja većeg broja („poliptiha“) slika istoga motiva na istome formatu, vrlo slično izvedenih). Aleksandar Bezinović uzima motiv ‘pin-up’ djevojke-zečice kako bi u kontekstu teme prokomentirao „konkretan odnos ponude i potražnje za identitetom te procjenom cijene identiteta, kako osobnog, tako i kulturnog“. Za Morenu Brnčić slika ‘Pošto jabuke?’ „jest ironiziranje umjetničkog djela kao takvog“ te se vraća staroj dilemi (i ponekad pogubnoj zabludi) konstatacijom „danas u Hrvatskoj jabuke su važnije od slike“. Suptilno zapažanje svojom fotografijom pokazuje Marta Crnobrnja, ukazujući na „simboliku ostavljenog neonskog anđela u blagdansko doba koji bdije nad globusom na pustom gradilištu (…) dok ljudi sumanuto kupuju poklone, jure s punim vrećicama“… Izravnu provokaciju „stanja društva, mjerila vrijednosti, kulture…“ postavlja Hrvoje Dumančić instalacijom Magic Box jer posjetitelj mora posebno platiti (istina, prihod ide u Fond za mlade umjetnike) ako želi vidjeti izloženi rad. Ana Gezi se također neposredno obraća temi i stvara „konzumeristički oltar“ na kojemu se „nalazi prikaz samog komadanja ljudskog bića, rastavljenog na dijelove i na koncu rasprodanog.“ Jednako tako, o „tržištu ljudskim organima“ progovara Karina Sladović. Kristina Horvat Blažinović razvija u vremenu projekt „Thin Yellow Line“ kojim reklamira globalnu korporaciju „Happily Modified“ koja „promovira nove identitete“ – no budući da je riječ o izmišljenoj korporaciji čitav je projekt naprosto parodijska simulacija. „Propitivanju vrijednosti onoga što ostaje iza svake epohe ljudske povijesti“ posvetio je svoj rad pod nazivom „Spomenik“ Robert Starčić, a očito je kako misli da naše vrijeme ostavlja „nered i otpad“. Parodiju na TV prodaju donosi Marina Stoponja, ugradivši audio snimku „nagovaranja na kupnju umjetničkog djela, ali ne kao umjetničke vrijednosti, nego proizvoda koji kupcu može koristiti na određeni način“. O tržištu svoj komentar nastojala je dati i Valentina Šuljić izlaganjem majice („koja obilježava sadašnjeg i budućeg potrošača u ringu tržišta“) jer „one polako postaju stereotip, bez snage koja djeluje na psihu kupca“. „Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik“ – citat je Mladena Stilinovića kojim Azra Svedružić „proširuje temu poraznog mjerenja uspješnosti umjetnika njegovom moći prilagodbe diktatu tržišta“ te ujedno „problematizira pitanje mjesta, funkcije i konzumacije umjetničkih djela“. Sličnu Stilinovićevoj konstataciji, iznosi i Paulina Jazvić: „Ako niste na Internetu, isključeni ste s tržišta“. Svijest o tržištu – kupovini i prodaji umjetničkih djela – time je jasno izražena. Ono pak što u našoj marginalnoj poziciji u odnosu na svjetska središta nije još prisutno (ili tek u vrlo maloj mjeri) jest „rast i dominacija investicijskog tržišta u umjetnička djela (kao nekada u zlato i druge dragocjene metale)“(3). Iako ih se vulgarnim tumačenjem svodi na dobra poput svih ostalih, ipak se nameće zaključak kako su umjetnička djela posebna vrsta robe. Uostalom, možda se komodifikacija umjetnosti najbolje kritizira – nakon nestanka otpora avangarde - tako da se ista ignorira?! Dakako da je to naivna pomisao, ali činjenica jest da nemali broj radova pripada svijetu fantazije ili nastoje bilježiti slikovito, zanimljivo, ‘lijepo’… šireći se do dopadljivosti koja je ponekad tek na razini suvenira - što opet neminovno pripada tržištu. Sve u svemu, kao slika stanja, izložba Recentna 2010 pored određenog broja kvalitetnih i zanimljivih radova, ne donosi mnogo velikih djela; već je odavno uobičajeno da su mnoga u estetskom smislu slabo ambiciozna, s druge pak strane konceptualni radovi dostižu svoju ideaciju ‘na prvu loptu’, a tada je intrigantnost kratka vijeka.

S daleko izraženijim kritičkim pristupom - kad bih želio predstaviti ono najbolje što može ponuditi zagrebački HDLU - možda bi tek trećina prisutnih zadovoljila (ali zašto napokon i ostali – kao članovi Udruge - ne bi pokazali svoju produkciju). Od posebnog poziva (kao što je prošle godine bio upućen tridesetorici autora čime je, mišljenja sam, podignuta kvalitativna razina) ove sam godine odustao, već i zbog iznimno dobra odaziva što je, dakako, vjetar u leđa organizatora kako bi ustrajao u pripremi Recentne. Nameće se zaključak: prevelika ponuda, premala potražnja; omjer proizvođača (umjetnika) i publike (zapravo, potrošača ili barem korisnika) teško je održiv u tržišnom smislu. Pa ipak, iako je recepcija iznimno važna, možda neće biti naodmet podsjetiti se kako „odnos umjetnosti prema društvu ne smijemo tražiti primarno u sferi recepcije. Taj odnos prethodi recepciji, on je u produkciji“.(4)

Nikola Albaneže

————————————————————————————–