ANTE TESKERA / S onu stranu
.
ANTE TESKERA
“S onu stranu”
18.03. - 30.03.2011.
otvorenje izložbe u petak, 18.03.2011. u 20 sati.
HDLU
Galerija Bačva
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb
……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom zatvoreno
……………………………………
.
OSVAJANJE CJELOVITOSTI
Kako likovnim jezikom izraziti stanja - duhovna, dakako, ali u korelaciji s materijalnim i tjelesnim (nečija je misao: „meso je ono isto od čega je sačinjena duša“!) – te odnose koji iz njih proizlaze? Ukoliko se to iskazuje figuralnim kompozicijama, susrećemo se s deskripcijom i/li naracijom koja nužno zadobiva i simboličke vrijednosti. Ako se pak umjetnik odluči za apstraktne elemente, onda oblicima gradi cjelinu koja bi trebala potaknuti asocijativnost u čemu je od nemale pomoći i naslov pridan konkretnome radu.
Upravo tako postupa Ante Teskera. Usmjerenja pojedinih gradbenih elemenata, njihov kovitlac u grozdovima gravitacijski povezanima, silnice čiji raznoliki omjeri gustoća tvore vibrantnu površinu – sve to ima za cilj doseći simboličku prezentaciju, dovesti nas pred svojevrsnu ikoničku jezgru, pred suštinu pojma – nazivom potkrijepljena - koji opet otvara prostor za raspon doživljaja i tumačenja unutar zadanih smjernica. Konkretizirat ću ova uopćeno iznesena zapažanja. Promotrite pojedine radove, primjerice „Paralelizam“ ili „Prožimanja“; razmještaj elemenata tih kompozicija navodi na sasvim određeni dojam koji je, premda izravan, dovoljno širok da unutar njegovih raspona upisujemo različite paralelizme kao i prožimanja raznolika predznaka.
Tumačeći povijesnu pojavu “kolaža kao najznakovitijeg trenutka za apstrakciju“, Briony Fer utvrđuje: “kolaž je ono što dobijete kada ne slijedite red“. S obzirom na heterogenost materijala koju umjetnik smješta unutar zajedničkog okvira, možda bi se i mogla tako opisati, odnosno razumjeti priroda kolaža, ali sam princip koji primjenjuje Teskera (a i brojni drugi kolažisti) upravo je suprotan – uvođenje reda njegov je ideal. To je, istina, izrazito dinamičan red, ispunjen pokretom ili snažnim zamahom koji ponegdje kao da prijeti rasprsnućem – dinamičnost prisutna naročito u recentnijim ostvarenjima - što je jedan od bitnih pomaka u odnosu na ranije radove u kojima je dominiralo plošno pulsiranje usklađenih pačetvorina (geometrijska apstrakcija u kolažima datiranima od 2002. do 2004.) ili konturno isticanje antropomorfnih formi (biomorfna apstrakcija), ponekog pejzaža ili pak, još ranije (u kolažima s kraja devedesetih), jukstaponiranje raznorodnih elemenata kao da istodobno pratimo veći broj kazivanja („Suze“, 1999). Međutim, već i u ponekom ranijem radu vidimo jedinstvenu kretnju („Razapeti“, 1998.) i adiranje istorodnih elemenata.
Reče mi Ante jednom prilikom u nevezanu razgovoru: „moram sve rastaviti, prije nego počnem sastavljati“. S potpunim uvjerenjem, dapače guštom je to izjavio, tako da sam i sam naslutio zadovoljstvo u fizičkom razdvajanju računalnih sklopova, raskapanju tehnološke gušterače i crijeva naše digitalne suvremenosti. Analogno njegovu postupku i mene nagoni da prvo analitički prođem kroz njegove kompozicije (sve su iz 2010. godine), da ih (samo) misaono rastavim prije nego pokušam izvesti novu interpretativnu konstrukciju.
Svezu s prethodnim ciklusom, geometrijom oblikovanih prostora i iluzionističkih prodora, nalazimo u radu „Kruženje u kvadratu“, a sličnu poveznicu s tim razdobljem vidimo i u mehaničkoj strukturi visokotehnoloških sklopova kojom se - ukoliko i uspijevamo s njom uspostaviti smislenu komunikaciju – ne približavamo dubljim odgovorima („Bez odgovora“). U prepletu dviju spirala, asocijaciji kozmičkoga, beskonačnoga plesa iskazana je „Utjeha“, dok „Susretom“ autor tematizira prožimanje u konfrontaciji suprotstavljenih sila.
Promatram Teskerinu kartografiju; unatoč svoj preciznosti simboličkog reprezentiranja lokacija, ona nimalo ne pridonosi pronalaženju, snalaženju, lociranju. Upravo suprotno, pridonosi „zagubljenosti“ i tek s određene distance uspijeva nam ubikacija u kultiviranim agerima zbog čega pomišljamo kako je pred nama ipak slika ekumene ili barem orijentacijska mentalna mapa.
Poput osipanja stakalaca, što se gube neznano kamo, Ante je izradio rad „Ono što ostane“ u pomalo konceptualnoj gesti - koji svojim aplikacijama na slikarskoj površini možemo tretirati i kao asamblaž – za sada usamljen u poetskome smislu unutar ovoga opusa.
Pored izrazito slikarskih kvaliteta, Teskerini su recentni kolaži i vrlo estetski promišljeni i produkcijski dorađeni čime uvjerljivo objedinjuje sadržajnost i dekorativnost („Tu i tamo“) koju u kontekstu snažnoga individualnoga izraza nipošto ne smijemo omalovažavati, već shvatiti u matisovskom smislu kao legitimno sredstvo umjetničkoga djelovanja.
Ovakav sažeti pregled Teskerina rada nameće zaključak kako se u svome radu autor rukovodi ‘usmjerenim vizijama’ koje uz ‘pomak u percepciji’ (Višnja Slavica Gabout) dovode do izrazito ‘metafizičkih kvaliteta’ (Vlado Martek) u ostvarenim simboličkim svjetovima. Drugim riječima, preko likovnog izražavanja uopćenih situacija i/li stanja, iznosi duboku ljudsku zapitanost pred konačnom (ne)spoznatljivošću.
Nikola Albaneže
