Jože Ciuha “Antološka izložba slika 1970. - 2011.”
Poštovani / Poštovane,
srdačno Vas pozivamo na otvorenje izložbe “Antološka izložba slika 1970. - 2011.” renomiranog slovenskog umjetnika, slikara Jože Ciuhe, čiji opus nastaje u direktnom dijalogu sa svjetskim centrima umjetnosti, kao primjerice Parizom, gdje provodi većinu života, ali i sa rajskim Šipanom na kojeg se iznova vraća po inspiraciju.
Jože Ciuha “Antološka izložba slika 1970. - 2011.”
1. - 21. travnja 2011.
Otvorenje 1. travnja 2011. u 19:00 sati
Svečano otvorenje uz govor akademika Tonka Maroevića
“Antološka izložba slika 1970. - 2011.” se održava u svim galerijama Doma hrvatskih likovnih umjetnika
- radno vrijeme:
- radnim danom 11:00 - 19:00
- subotom i nedjeljom 10:00 - 14:00
- ponedjeljkom i državnim praznicima zatvoreno
Kao malo tko drugi u današnjem vremenu Jože Ciuha se s pravom usuđuje nazvati jednu od svojih recentnih izložbi zvučnim naslovom ‘’Ljudska komedija’’. To pravo uglednom slovenskom umjetniku ne daje samo njegovo veliko iskustvo kozmopolitskih uvida, pa i određeni kritičko-galerijski odjek univerzalnih razmjera, nego ga omogućuju upravo morfološke i psihološke karakteristike njegovih radova.
A što se poslužio glasovitom balzakovskom sintagmom razumjeti ćemo kako je ona mogla, i čak morala, pasti na pamet čovjeku koji je shvatio Pariz kao središte i uvir svih svojih nomadskih kretanja i stilotvornih putanja.
Doista, ljudska komedija! Ponajprije u smislu ustrajnog antropomorfizma, činjenice da se kroz sve svoje mijene i traženja taj slikar nije odrekao stanovitog mimetizma ili, bolje, referencijalnosti, bilježenja u odnosu na ljudsko tijelo, to jest potrebe da krene od znakova i proporcija čovjekolikih udova. Prizorište njegovih kadrova, osim toga, ljudsko je i po tome što ih uglavnom ne nastanjuju pojedinačni likovi nego grupe, kolektivi, korovi, te nužno govore o sudbini (pa uglavnom i o teškoćama) zajedništva, o stanju ljudskosti.
(…)
Specifičnost pristupa Ciuha je odnjegovao u plodnom dijalogu s antiakademskim i vaneuropskim likovnim postupcima, u načelnom otklonu od perspektivnog iluzionizma i konvencionalne harmonije, dinamične kompozicije, tonske modelacije. Svoj put je pronašao u ranom oslonu na tekovine bizantinskog slikarstva (u makedonskom području), na strogo strukturiranje elemenata i radikalnu redukciju oblika, na afirmaciju plošlosti kao autonomije medija i na kolorit određenoga simboličnog predznaka. Prihvativši neke od izrazito medijevalnih premisa (izokefaliju, horror vacui, kaligrafiju kao sasvim komplementarnu ‘’ikoničkim’’ sugestijama), sretno ih je spojio s nedogmatskim prinosima dvadesetostoljetnih avangardi, čak posebno s nekim tipovima lirske apstrakcije i enformela.
(…)
U svakom slučaju Ciuha je došao do prepoznatljivog načina viđenja i oblikovanja, do cjelovite ikonosfere dubokih dijakronih korijena. Na neutralnim i često monokromnim pozadinama nižu se pročišćeni obrisi grafički ritmizirane plohe predstavljenih likova (najčešće ljudi, povremeno životinja), kao da je riječ o kukcima pribodenim za čvrstu podlogu.
(…)
Jedan je kritičar zgodno formulirao kako u Ciuhinu slučaju dobijamo ‘’Bizant korigiran Miróom’’. To se ne odnosi samo na formalne elemente nego i na duhovni raspon, što ide od dramatične ozbiljnosti i patetike do zaigranosti i poruge. Osim Miróa ovome bi smo slikaru kao povremene suputnike po afinitetima mogli pridodati još i Kleea i Dubuffeta (‘’figurativce’’, ma non troppo).
S obzirom da su neke Ciuhine slike persiflaže i capricci na zadane teme svakako da nije mogao bez Picassovskih aluzija, kao povremeni zagovornik light picture održao je pravo na humornu distancu, na ležerniju intonaciju, na vedrije registre.
Smije se, da ne bi plakao: kako da se drukčije ponaša autor koji svoj dominantni korpus krsti ‘’Ljudskom komedijom’’. U punom posjedu svojih stvaralačkih moći, u apogeju slikarskog rada, Jože Ciuha je osjetio potrebu i našao načina da se odlučnije preda hedonizmu izvođenja, ekstazi crte i boje, uvećanoj slobodi duktusa i naglašenijoj igri kolorističkih kontrasta. Kroz nekoliko posljednih godina svoj je opus obogatio radovima rijetke izravnosti i žestine, potencijalne sinteznosti i gustine.
Kao nikad do sad odvažio se prepustiti bjelini pozadine ulogu bassocontinuo, no samo stoga da bi na njoj (i pomoću nje, još jače izvukao zvučne i krijeseće registre žutila, zelenila, crvenila, plavila ili modrila, u svim mogućim preljevima i slojevima.
Neposrednost i prividna lakoća izvedbe ne priječe postizanje uvjerljivih kompozicionih sintagmi, kao što su ‘’Hamlet’’ ili ‘’Dedal’’, parafraza ‘’Las meninas’’ daleko je od robovanja uzoru, ‘’hodočasnik’’, ’’trubadur’’ ili ‘’modri anđeo’’ nadmašuju svaku doslovnost evokacije, da ne govorimo o obavezi ilustracije.
‘’Ljeto na Šipanu’’ otvara prostore intimne prepuštenosti čulima, emotivne autobiografije, dok gotovo monumentalne slike rječitih naslova ‘’kako zaustaviti vrijeme’’, ’’Hommage Albertu Einsteinu’’ ili ‘’vučije vrijeme’’ govore o opsesiji problemom vremena. Slikar koji je pronašao ambleme i korelative za dijakrono povezivanje epoha nije mogao ostati ravnodušan pred tajnama četvrte dimenzije.
Ciuhino mnogoliko, raznosmjerno i višeznačno djelo nudi jedan od odgovora, jedan od oblika suprostavljanja neizbježnoj prolaznosti.
Iz teksta “Mnogoliko, raznosmjerno, višeznačno” Tonka Maroevića
Jože Ciuha je roden 1924 u Trbovlju (Slovenija). Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Izlagao je na više od 400 samostalnih i 300 grupnih izložbi. Za svoj rad primio je mnoga priznanja, medu ostalima nagradu Prešernovog sklada, Jakopičevu nagradu, Francuskiorden viteza likovnih umjetnosti i književnosti, te Austrijski počasni križ znanosti i umjetnosti prvog reda. Član je Ruske akademije umjetnosti. Osim slikanja bavi se grafikom, mozaikom i literaturom.
