• Izložba Behzada Khosravija Noorija - Profesor Baltazar i Spomenik nevidljivom građaninu, u Galeriji Bačva, 2.7.-6.9.2020.

Izložba: “Strukture Mrlja” Vida Meić, Muzej suvremene umjetnosti

 

Na izložbi ‘Strukture mrlja’ u Muzeju suvremene umjetnosti, koja je realizirana zahvaljujući ‘MSU nagradi’ koju je dobila na 34. salonu mladih 2018., mlada grafičarka Vida Meić odlučila je predstaviti rezultate eksperimentiranja u tehnici kolografije.

Otvorenje izložbe održat će se 4.lipnja 2020 u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 5. srpnja 2020.

 

Misterij mrlje

Može li se, uistinu, vidjeti svijet u zrncu pijeska kako je kazao William Blake? Vida Meić ga je zasigurno otkrila, ali ne u zrnu pijeska nego u slučajnim strukturama. Prolistamo li njezin diplomski rad Atlas mrlja koji je rezultirao izložbom a ova, pak, MSU nagradom na 34. salonu mladih, uvidjet ćemo da jedna od prvih ilustracija prikazuje fotografiju mrlje s pješačkog prijelaza. Naime, autorica je razvila neuobičajeno afektivan odnos prema „slučajno nastalim mrljama, pukotinama, prljavštini, ogrebotinama, rupama ili eroziji“. I zaista, reprodukcija detalja pukotine u pješačkom prijelazu gdje se prožimaju ostaci bijele boje s napuklim asfaltom nesumnjivo posjeduje stanovita vizualna svojstva. Upravo ono što je blaziranom i zasićenom pogledu nevidljivo, u Vidinoj percepciji postaje dragocjeno pa su tako mrlje, zapisao je kritičar i kustos Vanja Babić u predgovoru kataloga Atlasa mrlja, „postale i uzrok i posljedica“ umjetničke prakse mlade grafičarke. Naime, već tijekom studija, zahvaljujući fotografiranju, Vida je osvijestila činjenicu da je zanima prodor oka u srž strukture oblika, pa joj je objektiv služio da bi ultrazumirala mrlje. No ubrzo je shvatila da je reproduciranje mrlja iz fotografije nezadovoljavajući pristup analizi struktura, što je rezultiralo spoznajom da je grafika najbolja tehnika za eksperimentiranje i proučavanje mrlja koje nastaju namjernim pogreškama u grafičkom mediju.

Povijest umjetnosti bilježi da je Leonardo da Vinci, u svojim Bilježnicama, savjetovao mladim umjetnicima da u trenucima kreativne krize pogled usmjere prema mrljama na zidovima: „Pogledate li stari zid prekriven prljavštinom ili neobičan izgled nekog prošaranog kamenja, otkrit ćete nekoliko stvari poput pejzaža, bitaka, oblaka, neuobičajenih fenomena, šaljivih lica, zastora itd. Iz te neorganizirane mase predmeta um će se opskrbiti savršeno novim obiljem oblika i predmeta“. Nadalje, u djelu De Statua, Leon Battista Alberti pretpostavljao je da se umjetnička imitacija pojavila u trenutku u kojemu su naši preci naišli na iskrivljeno deblo stabla ili komad gline a čiji su obrisi „trebali neznatnu promjenu“ da izgledaju nevjerojatno poput nečeg drugog. Renesansni umjetnici koristili su sve vrste trikova koji su poticali pareidoliju, psihološki fenomen u kojemu uočavamo i pripisujemo značenje u apstraktnom uzorku, pa su tako Bellinijeve stijene skrivale ljudska lica, a Düererove draperije brojne fizionomije. Međutim, iako povijest umjetnosti mrlja bilježi brojne adepte poput Victora Hugoa ili britanskog pejzažiste osamnaestog stoljeća Alexandra Cozensa, tek je umjetnost 20. stoljeća otvoreno i s neskrivenim simpatijama prigrlila slučaj. Umjetnost slučaja, kao izraz modernizma, stoga je jedinstveno i nužno moderna, napisao je Hans Arp a proizvodnja slučaja, ono što je Duchamp nazivao konzervirani slučaj (canned chance), postao je jedan od ključnih postupaka suvremene umjetnosti.

I za Vidu Meić, kako sama zaključuje, „slučajnost se pokazala korisnom i potrebnom osobito prilikom pogrešaka koje sam postupno počela prihvaćati kao dobrodošao poticaj i izazov“. Ipak, iznimno je zanimljivo što je umjetnica odabrala upravo grafički medij kao eksperimentalni medij jer je izrada grafika složen proces koji zahtjeva podčinjavanje pravilima i procedurama medija. Međutim, Vida tijekom procesa izrade grafika izvrće pravila, otvara se eksperimentu izigravajući uvriježene procedure, a postupci koji hotimice proizvode „greške“ postaju poticaj za nove i uzbudljive pokuse. Opsesivna pažnja što ju umjetnica posvećuje mrljama rezultirala je njihovom kategorizacijom (konglomerati, pojedinačne mrlje, uvećanja, strukture i ultrazumiranje) predstavljenoj na izložbi Atlas mrlja. Usto, umjetnica zapisuje kako je „prilikom rada teško točno odrediti gdje je granica između slučajnog i planiranog“ te je stvorila i Tehnički priručnik za izradu mrlja, pregled postupaka i materijala za postizanje mrlja različitih morfoloških odlika.

Za izložbu Struktura mrlja u Muzeju suvremene umjetnosti koja je realizirana zahvaljujući MSU nagradi na 34. salonu mladih 2018., umjetnica je odlučila predstaviti rezultate eksperimentiranja u tehnici kolografije. Što je, zapravo, kolografija? To je tehnika, objasnila je umjetnica, lijepljenja bilo kakvih vrsta ljepila, u njezinom slučaju na ljepenku, to jest kartonsku podlogu. Preciznije, riječ je o stvaranju reljefa ljepilima. „Nakon što se stvori matrica,“ objašnjava umjetnica, „to jest, reljef dobiven ljepilima, nanosim boju, baš kao i u tehnici dubokog tiska. Potom močim papir, sušim i zatim otiskujem uglavnom dubokotisno, premda recentno eksperimentiram i s visokim tiskom u kombinaciji s dubokim.“ Kolografija je privlačna umjetnici i zato što je prilično jednostavna tehnika, ali je i izazovna jer kolografski postupci nisu mnogo istraživani i ne postoje ograničenja. Vida utiskuje matrice u različitim bojama pa se tako jedan njezin rad, kaže, može sastojati od pet otisaka i pet različitih matrica. Ponekad je posrijedi samo jedna matrica i jedan otisak, ali ponekad je riječ o deset matrica i deset otisaka na jedan grafički list. Ono što je umjetnici najzanimljivije jest uslojavanje boja: „Upravo su slojevi zanimljivi kolografski trenutak jer ih je teško kontrolirati, teško ih je unaprijed vizualizirati. Međutim, praksom se može predvidjeti buduća forma, a što je zapravo razmišljanje srodno slikarskom jer uslojavanjem boja postižem kompoziciju“. Nadalje, Vida objašnjava da ju je kolografija privukla jer je najizravnija, odnosno najneposrednija tehnika, za razliku od primjerice bakropisa ili akvatinte. Usto, reljefi se grade sa svim što je, doslovno, na dohvat ruke te su reljefi izražajniji, dublji i opipljiviji nego u ostalim grafičkim tehnikama. Kao svojevrsni fenomen, umjetnica je objasnila, postoje i brojne kolografske grupe na društvenim mrežama u kojima se svakodnevno objavljuju mnogi inovativni postupci iz čitavog svijeta a što je stanoviti dokaz o izazovnoj i eksperimentalnoj prirodi kolografije.

Spoznavši da je gledati, vidjeti i prepoznati oblik vrijedan estetske pozornosti „rijetkost, a možda i privilegija“, Vida Meić svoje umjetničke srodnike pronalazi, između ostalog, u radovima američke znanstvenice i umjetnice Julie Buntaine koja se nadahnjuje idejom kako gledanje umjetnosti i praćenje skokovitih fiksacija oka također ima potencijala postati umjetničko djelo per se. Spominje i radikalnog autora Gustava Metzgera, preciznije njegov projekt bilježenja i prezentacije transformacije te rasta kristala iz 2005. Kritičar i kustos Feđa Gavrilović, pišući o Vidinim radovima za predgovor njezine samostalne izložbe u Matici hrvatskoj iz 2016., prepoznaje njezine morfološke prethodnike u radovima Ordana Petlevskog ili apstrakcijama Zlatana Vrkljana, te zaključuje da pareidolijsko prepoznavanje nije svrha Vidinih grafičkih pokusa. K tomu, umjetnica tvrdi da povijesno-umjetnički pravci poput tašizma i enformela, formalno bliski njezinom stvaralaštvu, nisu bili polazište njezine prakse nego ponajprije pitanje zašto nešto percipiramo, a nešto ne. Lavirajući između kontroliranog slučaja i utvrđenih procedura grafičkog medija, Vida Meić samosvojno ukazuje na zanemarenu spoznaju vizualne percepcije. Naime, da bismo uistinu vidjeli svijet kakav jest, valja nam prekinuti prisan odnos s njim i otvoriti opažaj. Taj proces otvaranja opažaja, ukidanja asocijacija vezanih uz formu, a čiju je važnost naglašavala istaknuta profesorica s katedre Povijesti umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Jadranka Damjanov, otponac je i Vidinog razmišljanja o pojavnom svijetu. Vida se, dakle, zalaže za budnu svijest, za percepciju kao tjelesni proces u vremenu, čin živog kretanja (oka) i doživljavanja materije. Posrijedi je, nesumnjivo, oslanjanje na razmišljanja Merleau-Ponty koji je zamišljao percepciju proizašlu iz iskonske vjere u svijet (foi primordiale) u kojemu svijest i svijet postaju nerazdvojivo jedno. Umjetnička praksa Vide Meić potiče vraćanje svijetu koji se pruža oku svijesti. Iz slojeva materije i uslojavanjem boja crpi se smisao njezinih radova sa zadaćom (ponovnog) otkrivanja misterije svijeta u mrlji.

Leila Topić

 

O autorici:

Vida Meić rođena je 1991. godine u Čakovcu. Diplomirala je grafiku u klasi prof. Ines Krasić na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine s pohvalom Summa Cum Laude. Dobitnica je brojnih nagrada od kojih valja izdvojiti nagradu Grafičke zbirke NSK, MSU nagradu i 2. HPB nagradu Salona mladih, Erste Grand Prix i Rektorovu nagradu. Samostalno izlaže 2016. ciklus kolografija u Galeriji Matice hrvatske i 2017. „Atlas Mrlja“ u Galeriji Kranjčar. Izlagala je na tridesetak skupnih izložbi od kojih valja istaknuti 7. i 8. hrvatski trijenale grafike, 4. bijenale slikarstva, 12. Erste fragmente i 34. Salon mladih. Radi u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika te kao vanjska suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti.

 

 

 

 

 

Info

RADNO VRIJEME GALERIJA PRSTEN, BAČVA I PM (DOM HDLU)


srijeda – petak 11 do 19h
subota i nedjelja 10 do 18h

ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno

Trg Žrtava fašizma 16, Zagreb

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

srijeda – petak: 15 – 20 sati
subota 10 – 13 sati

nedjeljom, ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

HDLU