Posts Tagged ‘2011’

.

SAŠA ŽIVKOVIĆ

“Sistamska mandala”

20.12. – 29.12.2011.
otvorenje izložbe u utorak, 20.12.2011. u 20 sati.

izrada mandale će se moći vidjeti u ponedjeljak, 19.12. 2011. od 10 do 17 sati.

HDLU
Galerija Bačva
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

.

Promjene u razmišljanjima, spoznajama i percepciji umjetnosti tijekom vremena uvjetovale su drukčije viđenje, shvaćanje, artikulaciju i prezentaciju pojma slike. Živimo u svijetu slika – realnih i virtualnih – a termin slika u međuvremenu se odvojio od svoje medijske određenosti i postao široko upotrebljavan i mišljen pojam. Također se – jednako davno – prišlo istraživanju složenih međurelacija, uvijek novih i različitih interaktivnih odnosa, odnosno prožimanja i međudjelovanja umjetnosti i prostora/okružja.

Zamjenom ravne površine nategnuta slikarskog platna gigantiziranom slikom, ostvarenom na podnici Galerije Bačva, legitimirala se i u odgovarajućem mediju materijalizira potreba Saše Živkovića da slikarstvo sagleda izvan tradicionalno determiniranih slikovnih predstava koje se kreću u granicama formiranja ikonične situacije (pikturalnog mimezisa ili ekspresije) prema propozicijama njezine dvodimenzionalne osnove – na refleksiju o različitim fenomenima proširene slike koja ispunjava određeni prostor ili se na drugi način situira u prostoru. Otvara se priča o slici kao fenomenu koji se više ne zatvara u sama sebe i u svoj ograničeni dvodimenzionalni prostor, nego je, dapače, spremno za izravnu i otvorenu komunikaciju s drugim djelima, prostorom i motriteljima.

Živkovićev je cilj bio preispitati i plastički efektno ilustrirati – uporabom jednog od već povijesno elaboriranih slikarskih koncepata i u povijesti domaće umjetnosti već vrednovana djela ilustrirati – plastičke, formalne i stilske uvjete postojanja i formiranja proširene  slike.

Rad Sistemska mandala autor – podnu sliku kružnog oblika, djelo izuzetne senzibilnosti, senzualnosti i kolorističke profinjenosti, naslikanu po precizno izračunatim i pažljivo nadziranim propozicijama, promjera devet metara, ostvarenu  pijeskom u bojama 18 kromatskih tonova – ostvario je – u skladu s krajnje otvorenim i proširenim shvaćanjem slike – na podnici Galerije Bačva, za čiji je kružni prostor od početka mišljena i rađena. Specifičnu slikarsku duhovnu formu –  „zidnu” sliku Sis 4 Vjenceslava Richtera – Živković je transferirao u medij proširene slike, otvarajući, prije svega, refleksivan diskurs o ontologiji (postojanju) i fenomenologiji (pojavljivanju) umjetničkog djela.

Ovim projektom dokazuju se i materijaliziraju promjenjive mogućnosti slike, definira položaj njezinih elemenata u prostornom širenju ili sužavanju. Načini na koji se materijalizira proširena slika izlaze iz granica samo slikarskog medija: u akciju su uključeni arhitektura, svjetlo, motritelj u kružnom kretanju uokolo ponuđene situacije…

Usvajajući materijalne i proceduralne zadatosti, operativni i konstitutivni postupak, strukturalni i materijalni poredak likovnih i estetskih kvaliteta tuđeg uratka, Živković dokazuje da je sliku moguće osmisliti i ostvariti kao svojevrsni kongitivni i spekulativni entitet – kao mentalni objekt.

U oblikovanju Sistemske mandale Živković prisvaja elemente Richterovih slikarskih istraživanja i nadahnjuje se njima u stvaranju specifične proširene slike koja na specifičan način komunicira s galerijskim prostorom. U postupku nove kreacije prisvojio je način egzekucije kolorističkog prizora na način da je krenuo od ideje i strukture jedne od devetnaest ostvarenja iz Richterova ciklusa Sistemsko slikarstvo.

Poznato je da je, poput ostalih članova EXAT-a 51, Richter u svekolikom djelovanju težio sintezi svih likovnih područja. Istraživao je konstruktivističke elemente slike, grafike, arhitekture i skulpture, a poznat je i po projekcijama slike i grafike u prostor. Istražujući tako probleme trodiobe kuta, Richter je naišao na banalnu činjenicu da konvencija koja krug opisuje izrazom „360 stupnjeva” nikakvom geometrijskom podjelom ne može iskazati njegovu osnovnu jedinicu – jedan stupanj. Ovoj neprihvatljivoj nepreciznosti Richter je sučelio suprotstavlja sistem podjele punog kruga na 512 stupnjeva, gdje geometrijskom metodom raspolavljivanja kutova već u devetom koraku apsolutnom točnošću određuje osnovnu jedinicu – stupanj. Ovaj će postupak poslije jasno demonstrirati njegova Milenijska rozeta. Iz te kartezijanske skepse s kojom lomi pečat sumeranskog sustava Richter će disciplinirano izvesti svoj famozni novi par crtaćih trokutova pomoću kojeg će umjesto crtanja sedam kutova mogućih u konvencionalnom paru trokutova omogućiti crtanje čak dvadesetjednog kuta. Novim parom trokuta sebi će olakšati oblikovanje mnogih arhitektonskih zamisli sistemskih slika, daleko prije digitalnim crtanjem potaknutih dekonstruktivističkih eskapada.

Pijeskom naslikana slika shvaćena je kao interventan element u rješavanju prostornog zadatka. Osamnaest vrpci, u osamnaest tonova boje, spiralno se – ali u kutovima – spaja u bijelu točku. Slikarev napor kreće iz Richterovih prostornih i konceptualnih istraživanja, njegove fascinacije sistemima te preokupacije idejom o mogućnosti sinteze na području likovnih umjetnosti, čije je ideje Živković – snagom percepcije i razvijenom intuicijom – vješto prenio u podnu sliku. Konkretno, preuzeo je dio njegove slike manualne pikturalne slike Sis 4 i postavio ga za polazište vlastita rada, na sličan način strukturirao prostorne pozicije monokromnih vrpci i sliku postavio tako da je oko nje prostor kojim se motritelj šeće i recipira spiralno kretanje vrpci. Živković analizira – u morfološkom i praktičnom smislu – i granice rasprostiranja zakonitosti svoje slike određenih njezinom materijalnošću, strukturom, obojenošću, vizualnim i taktilnim vrijednostima, ali i arhitektonskim miljeom Galerije Bačva.

Richterova su prostorna istraživanja Živkovića nadahnula u materijalizaciji vlastitih promišljanja o proširenoj slici, slici koja može nadići granice dvodimenzionalnog platna, o njezinu heterogenu, promjenjivu, nestabilnu položaju, prostornom upisivanju i kombinatorici mogućih pozicioniranja, raslojavanja, otvaranja i premještanja, o slici koja silazi iz kvadratne pravokutne forme slikarskog platna, spušta se na podnicu, visi sa stropa ili prerasta u instalaciju ili ambijent.

Slika sada više nije jednostavni artefakt za promatranje, nego čimbenik koji se pozicioniranjem  – sam ili u suodnosu ili konfrontaciji s drugim čimbenicima – preobražava u instalaciju, ambijent ili sceničan događaj. Slikarski artefakt, dakle, postaje objekt autorove konceptualne pragmatične manipulacije u prostoru – idealnom galerijskom prostoru ili neidealnom prostoru arhitekture, ali vizualno mijenja arhitekturu galerijskog prostora, utječući na motriteljevu percepciju.

Živkovićevo umjetničko promišljanje materijalizirano je pojedinačnoj slici-objektu, ali i u kontekstu prostora – pronašao je i dokazao strukturu slike kao pikturalno-prostornog teksta, a preko strukturiranja njezinih prostornih pozicija i kao prostornog čimbenika. Njegov rad pripada kretanju od slike ka slikarstvu i potom, preko slikarstva ka slici kao prostornom tekstu, koji u određenoj mjeri ovisi o zatečenim prostornim osobinama mjestu u/na koje ga autor smješta.

Ponovno je stvoren artificijelni ambivalentni svijet umjetnosti – recipijent se mora šetati oko proširene slike, a kako bi u cijelosti, ili u najvećoj mjeri percipirao ovako strukturirani vizualni prostor, promatrač bi morao ući u prostor slike i kretati se njome.

Autor je očitovao što to doista znači vladati prostorom i ambijentom. U njegovu, kao i u svakom dobrom slučaju, to znači ne biti agresivan prema prostoru, ali i ne dopustiti da ga sam prostor svlada.

Živkovićev uradak ujedno je dokaz kako proširena slika istodobno i snažno teatralizira prostor, pogotovo promatramo li ga iz ptičje perspektive, s kata, tj. s Galerije proširenih medija.

Slika može komunicirati s okružjem ne samo na fizičkoj, nego i na uzvišenijoj razini. Foruma mandale – koja dolazi iz sasvim druge sfere likovnosti i koja je najvećma povezana s duhovnim religijskim konceptima hinduizma i budizma – uopćeno rečeno, Živković projicira ideju, tj. načelo cjelovitosti i jedinstva, tj. jednosti u mnogostrukosti. S druge strane mandale naslikane pijeskom govore o načelu konstrukcije i dekonstrukcije i očituju prolaznost formi. Upravo ta pitanja sinteze, konstrukcije i dekonstrukcije i istodobno, s tim pojmovima u svezi, sudbine slikarstva autor tematizira u hibridnoj mandali koju projicira na galerijskoj podnici. Obaviještenu recipijentu postaje jasno da je riječ o podnici istoga prostora koji je sam Richter svojedono neslavno «dekonstruirao»!

Slijedeći prosedee ovoga Richterova djela, osim što dokumentira vlastitu ideju proširene slike, Živković istodobno traga za današnjim smislom geometrizma, za onim oblicima koji su prizivali jedinstveno promišljanje geometrizma i samim tim specifičnu vizualnu estetiku.

Njegov napor jasno predočava i to da se u današnjim uvjetima odigrava jedno veliko preispitivanje značenja, vrijednosti i dometa vizualnih sustava suvremene umjetnosti i njihova novo vrednovanje u skladu s čulnim i duhovnim zahtjevima i potrebama današnjih procjenitelja i korisnika.

Živkovićevo poslanje umjetnička je operacija koja u sebi sjedinjuje mentalnost pristupa i manualnost izvođenja s danas neophodnom osobinom kritičnosti.

Gotovo svaka likovna poetika iz bliže ili dalje umjetničke prošlosti može poslužiti kao načelo preispitivanja, primjerice današnje relevantnosti, te iste prošlosti ili nekih njezinih segmenata, kao i načina obavljanja njezinih produktivnih praksi.

Ivica Župan

.

artOmat

Unikatni umjetnički proizvodi, performansiradionice

16.12.-24.12.2011.
otvorenje sajma u petak, 16.12.2011. u 19 sati.

HDLU
Galerija Prsten
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 12-21 sat
vikendom od 11-19 sati
na Badnjak od 11-16 sati
……………………………………

.

artOmat – sajam drugačiji od drugih

16.12.2011 godine u 19.00 sati Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Zagrebu ponovno otvara vrata još boljeg, još kreativnijeg i nekonvencionalnijeg artOmat-a svim ljubiteljima vrhunskog dizajna, umjetnosti, performansa i kreativnih radionica. Ove godine će renomirani performeri pred očima javnosti svakodnevno izvoditi spektakularne i interaktivne performance, dok će u atraktivnom galerijskom prostoru Prsten, u božićnom ugođaju i interijeru, afirmirani mladi umjetnici i umjetnice te modni/grafički/produkt dizajneri i dizajnerice izlagati i prodavati svoje nekonvencionalne i unikatne proizvode.

Tijekom 8 dana druženja u popularnoj i jedinstvenoj lokaciji u Gradu Zagrebu javnost očekuju svakodnevne besplatne radionice koje će se održavati u Klubu Doma hrvatskih likovnih umjetnika svakodnevno od 12 do 15 i 16 do 19 sati, a vodit će ih vrsni umjetnici i umjetnice koji će vam pomoći izraditi vlastiti, unikatni božićni poklon.

Suradnja sa Turističkom zajednicom Grada Zagreba ove godine pomiće granice i na vanjski prostor Doma hrvatskih likovnih umjetnika pod nazivom Advent na Meštrovićevom paviljonu gdje će se moći pronaći gastronomska ponuda i svakodnevni live muzički program.

Više o radionicama pogledajte klikom na LINK!
Više o performansima pogledajte klikom na LINK!

HDLU u suradnji s Gradskom skupštinom Grada Zagreba

Ciklus “Mladi umjetnici u Galeriji Kristofor Stanković”

MARTINA VRBANIĆ
izložba slika

13.12. – 23. 12. 2011.
otvorenje izložbe u utorak, 13. 12. 2011. u 19 sati

Galerija Kristofor Stanković
Stara gradska vijećnica
Ulica sv.Ćirila i Metoda 5
…………………………………………………

.
Kako napisati predgovor koji na kraju neće poopćiti izložbu, a i autentičnost samoga autora, to je problematično pitanje. Slikarstvu je svojstvena specifična tišina koju riječi teško mogu opisati. Poput neke vrste konveksnog ogledala, ono promatrača uvlači u cijelu atmosferu riječi u kojoj svaka kao da ostaje bez dijela svojega semantičkoga značenja te dobiva neki novi značaj, obojan bojom. Riječi tako postaju svojevrsni hibridi materijalnosti boje i neopipljivosti slova te se udaljuju od predmeta koji prikazuju. Upravo to je slučaj i sa slikama Martine Vrbanić. Realistično naslikan predmet lebdi pred dekorativno naslikanom pozadinom, no više nije važno koji je to predmet i koja je bila njegova originalna namjena. Iako trodimenzionalno naslikan, predmet zapravo biva sveden na znak i samom tom značajkom u potpunosti se približava riječi. No, u ovome slučaju zanimljiva je baš ta atipična „trodimenzionalnost” znaka koja u kontrapunktu s plošnom pozadinom oživljava cijelu sliku koja kao da biva izgovorena atmosferom svojih vizualnih karakteristika. Slikarica je vjerojatno baš stoga izabrala neobične motive, antikvitete koje skuplja njezin djed, atraktivnu vizualnost kojih je mogla na slici još dodatno naglasiti. I u stvarnosti ti su predmeti baš ovakvi kao na njezinim slikama – samo nijemo uokviruju neko drugo vrijeme, neke druge op-artističke vremenske pozadine koje se kreću, dok satovi stoje.

Teoretičar Paul Virilio je napisao da suvremenoj umjetnosti nedostaje tišina koja je izgubljena interakcijom između svjetlosti, zvuka i slike. Ova izložba tišini vraća glas.

Neva Lukić

.
DAVOR SANVINCENTI

“Invisible landscapes / Space”
site specific audiovizualna instalacija

09.12. – 16.12.2011.
otvorenje izložbe u petak, 9.12.2011. u 19 sati.

HDLU
Galerija Bačva
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom zatvoreno
……………………………………

.

U samom središtu

S iskustvom prva dva dijela trilogije Nevidljivi pejzaži (koja uključuje Zemlju (La cour du domaine), Sferu i Svemir) Davora Sanvincentija, već mi je postalo očito da je riječ o čovjeku u njegovu okolišu, da je čovjek tu jednina (a ne društvo), a da je njegov okoliš shvaćen u svojem prirodnom, najčišćem i najširem mogućem značenju. No, taj doživljaj dalekog, prostranog i velikog do beskonačnosti, s kojim se zvukom i slikom suočava posjetitelja, ipak za njega nije iskustvo koje bi ga trebalo zaplašiti ili učiniti malim i osamljenim. Upravo suprotno: u tom velikom svijetu, on sam postaje centar događanja, oko njega i za njega vrti se (i doslovno) cijeli svemir.

Početni dio trilogije (Nevidljivi pejzaži: Zemlja) bio je monumentalna fonografska kompozicija: zvukovi netaknute prirode linearno su se razvijali punih osam sati, bez loopova, bez ponavljanja vremena u krugovima kratkih odlomka, pravocrtno i široko u nenastanjene predjele triju kontinenata. Svatko se tu, u galeriji zastrtoj maglom koja je apstrahirala vizualni doživljaj, morao utišati, samo slušati. Oni koji su se dovoljno opušteno prepustili zauzvrat su dobili mnogo vremena u kojem su mogli jako daleko ‘otputovati’. U drugom dijelu trilogije (Nevidljivi pejzaži: Sfera) već smo bili visoko u ionosferi, u prostoru koji se koristi za prijenos radio valova, među zvukovima prirodnih elektromagnetskih polja snimljenih prijemnikom vrlo niskih frekvencija u rasponu od 3 do 30 kHz: čuli su se šumovi i pucketanja, atmosferske smetnje i valovi, svi zvukovi koji stvarno postoje, no koje golim uhom ne možemo čuti. Trebalo je pri tome osvijestiti činjenicu da se stvarnost našega svijeta rasprostire i znatno iznad mogućnosti danog nam perceptivnog aparata.

Trećim Nevidljivim pejzažima: Svemir idemo još i dalje: u prostoru galerije sada smo, ako zamislimo logičan nastavak dispozicije prizora koji se projicira oko nas po zidovima i koji bi trebao biti najstariji dio svemira, na mjestu oko kojega se okreće snažan prsten stvarajući tako skup najsvjetlijih svemirskih tijela – Quasare. Galerija Bačva Meštrovićeva paviljona, arhitektonski kompaktan valjak, svojim kružnim tlocrtom omogućuje uspostavljanje upravo jedne takve centralne situacije, pri čemu ovo prostorno centrirano mjesto ovom prilikom služi kako bi se uspostavila i sadržajno antropocentrirana situacija. Osjećaju prostornog izmještanja u samo središte (svemirskih) zbivanja, koji bi nam se trebao dogoditi usred ovih golemih projekcija sastavljenih od mnoštva snimaka Hubble teleskopa, dodatno još znatno pridonosi audio komponenta ovoga doživljaja. Slično kao što se slika kreće u dva smjera, u linearnom i okomitom loopu koji će se dotaknuti na istom mjestu otprilike svakih sat vremena, niski registar tonova koji se kreće dnom prostora ima svoj pandan u visokim tonovima koji piramidalno idu prema vrhu prostora. Njihovo rasprostiranje prema geometrijskim zakonima trebalo bi se na kraju umnožiti do te mjere da se stvori nešto kao kružni vrtlog zvuka i dosegne velika zasićenost zvučnim valovima, tolike gustoće da ćemo se međusobno jedva čuti. No, zauzvrat za tu izolirajuću gustoću zvuka moći ćemo zvuk doživjeti i kao tjelesni osjet. Ne uhom, nego i čitavim svojim tijelom osjetit ćemo pokretačku moć njegovih vibracija. Prisjetimo se da zvuk sam po sebi ima veliku sposobnost imaginarnog premještanja u prostoru i vremenu, čak i onaj uobičajen kakav dopire iz malih slušalica koje stavljamo u uši u tramvajima kako bismo se izolirali i u mislima bili ‘negdje drugdje’.

Ovdje, u sveobuhvatnom ambijentu senzacija velikih mjera, ta se njegova moć iskušava do krajnjih granica: može li nas dirnuti? I imaginarno pomaknuti u samo središte Quasara? Znači na mjesto gdje se u svemiru nalaze masivne crne rupe oko kojih se sve okreće. Htjeti da se posjetitelj osjeti kao u središtu svemira onaj je poetički dodatak i intencija ovoga ambijenta: svakom čovjeku dano je mjesto i važnost središta svijeta, onog prvotnog iz kojega sve izvire i u kojem sve nestaje, same jezgre aktivne energije.
No, iako su dimenzije više nego goleme, ovdje se kao krajnji rezultat ne želi postići ništa više nego što je moguće izraziti u mjerilu čovjekovog doživljaja. Sav taj beskraj upriličuje nam se kao scenarij koji svaki od nas sam za sebe izvodi. Cilj je zapravo posve osoban osjećaj ‘aktivne prisutnosti u vremenu i prostoru’, kako to kaže Davor Sanvincenti.

Evelina Turković

.

IVA MIHANOVIĆ
“Svjetleći objekti”

29.11. – 11.12.2011.
otvorenje izložbe u utorak, 29.11. 2011. u 20h

HDLU, Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
uto – pet od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
Zatvoreno ponedjeljkom i praznikom.
……………………………………

.
.

Energija svjetlećih objekata

Mlada akademska kiparica Iva Mihanović stvara skulpture u kojima se zrcali snaga percepcije i razvijena intuicija. Njezine skulpture su svjetleći objekti. Kreće se od formi geometrijskoga predodređenja, u kojima uvijek vlada jasan red, čistoća proporcija, a ono što poput svojevrsne igre predstavlja stalno novi i novi izazov, jest žongliranje s mnogobrojnim mogućnostima ”varanja” simetrije. Svaka kugla ili kakvo drugo skulpturalno tijelo poligon je za neiscrpno poigravanje s varijacijama na pomake, lomove i transformacije dijelova skulpturalnog tijela. Serija novi(ji)h skulptura/objekata varijacije su vertikalnih formi izrađenih u drvetu. Imaju različite oblikovne modalitete, no u startu evociraju totemistiku. Bitna je autoričina misao vertikala oblikovanoga tijela/entiteta. Rijetki su kipari poput Ive Mihanović koji umiju naći pravu artikulaciju forme i sadržaja. Među njima ne postoji ni u jednome trenutku djelidbena granica, oni su tako duboko prožeti da oblik sâm po svojemu iskonskom kiparskom naboju govori izuzetno jednostavnim i sintetičkim likovnim jezikom. Dosljedno tome u njezinu djelu nema velikih gesta, suvišnih pokreta koji bi na izvanjski način naglasili ili iznudili dramatiku, jer je ona sažeta i sabijena u samoj jezgri kipa, u punoći koja koncentracijom unutrašnje snage isijava u svojemu okružju i ljudsku dramu i konstantu ljudskog bića. Međutim, u određenoj škrtosti tematskog registra Iva Mihanović je na bogat način znala oblikovati svaku skulpturu dajući joj istodobno novu plastičku i ljudsku dimenziju. Čini se da kiparica nije ni u jednome trenutku htjela izgubiti prvotnu sažetost i zbijenost volumena, stoga i njezine energetske igre čine homogeno jedinstvo, a unutarnji prostor, negativni volumen, nipošto ne izmiče težini unutarnjega monologa. Ovdje se radi o novom obliku kohezije koja umjetnost Ive Mihanović čini vrlo partikularnom, vrlo osobno autentičnom, vrlo stilski prepoznatljivom.

Za svoje svjetleće skulpturalne objekte Iva bira aluminij i drvo, ili ih pak, lijeva u broncu. Naglašenoga su kontrasta i svaki materijal za sebe daje specijalne, drukčije prostorno – vizualne efekte, ovisno i o boji svjetlosti koja ga garnira. Kiparstvo Ive Mihanović posjeduje nevjerojatnu vitalnost, ono se neprestano obnavlja iz svoje zatvorene jezgre, sabijene srži i dobiva na fluidnoj dinamici obojanom svjetlošću koja ga definira. Točnije rečeno, vitalnost njezina djela ima višeslojnu emanacijsku duhovnu moć.  Iva Mihanović izbjegava atrofiju senzibiliteta, upravo ga ugrađuje u svoje djelo, s vrlo važnom opaskom da je konceptualno ništavilo, emocionalnu i duhovnu prazninu eliminirala u startu kao umjetnički (i životni) stav. Naprotiv, njezina su djela zapunjena pozitivnim stavom, u njih je ugrađena osim energije, i vesela i optimistična priroda, nemjerljiva radost stvaranja i življenja. Iz mraka neznanja ide se po trnovitom i iskušenjima opterećenom putu k svjetlosti spoznaje i znanja. Svjetlost je dakle i naš um, sredstvo učenja i spoznavanja, i naše srce, koje stvara emocije i osjećaje. Kada tome pridodamo činjenicu da Iva postavlja obojanu svjetlost, vodi nas k univerzalnom simboličkom značenju svake pojedine boje. Uz to, ugrađuje upravljač kojim možemo birati i mijenjati boje na pojedinom skulpturalnom objektu. Tim načinom labavi svaku tešku i ozbiljnu primisao o uzvišenoj cerebralnosti umjetničkoga čina i umjetnosti same, i uvodi opušten diskurs igre. Kao umjetnica sama se postavlja u poziciju vječnoga djeteta koje se igra, gotovo odbijajući odrasti, pritom i recipijentu svojih djela dajući priliku da si sukreira umjetničko djelo, vlastitim izborom i promjenama boje svjetlosti. Uvodi time svojevrsnu interaktivnost između promatrača i djela. Element oživljavanja homo ludensa i u sebi i u drugima, njezino djelo čini značajnim. Svojim hodom kroz svoje kiparske meditacije, privodi ih u jedinstvenu spiritualnu dimenziju osobne kozmogonije. U čemu je modernost kiparstva Ive Mihanović? Ponajprije, čini mi se, u njezinoj intuiciji koja nadmašuje intelektualni koncept i prianja uz stvari izvan njihove pojavnosti, slijedeći neomeđivu fluidnost u kojoj se, dobrim dijelom posredstvom obojane svjetlosti, oblici i konture pretapaju jedni u druge, stvaraju dojam nestalnosti forme, njezine promjenjivosti koja iz trena u tren ima sposobnost biti nešto drugo od onoga što nam se u trenu ranije činilo da jest. Pritom se svaka pojedina forma svodi na znak same sebe. Takva spiritualna komunikacija sa stvarima može se izraziti samo ukoliko se pokaže u novoj vizualnoj strukturi. Upravo na takvom postupku reanimacija stvari i bića Iva Mihanović je utemeljila svoju poetiku. Ono što je njezina intuicija otkrila u tami, vezu između sebe, stvari i svemira, postaje temeljnom metaforom za svekoliku tjelesnost vidljivoga svijeta.

Iva Mihanović stvara svoje obojanom svjetlošću definirane skulpture/objekte kao reminiscenciju na luminokinetička istraživanja cijeloga niza značajnih svjetskih umjetnika koji su se sjatili u Zagrebu na izložbama Novih tendencija od 1961. do 1973., kada je Zagreb bio jedno od najvažnijih središta umjetničkih događanja u svijetu. Unutar svih tih kinetičkih, lumino kinetičkih i neokonstruktivističkih istraživanja i eksperimentiranja, vrlo visoko i zapaženo mjesto zauzimaju luminokinetičke skulpture velikog, nedavno preminulog hrvatskog umjetnika Aleksandra Srneca, važnog člana hrvatske neoavangardne grupe Exat ’51. Njegove luminoplastike bitno su obilježile jedan sustav vizualno – likovnog i prostorno – svjetlosnog istraživanja u svjetskim razmjerima. Iva kao da čini određene pastiše luminoobjekata á la Srnec. No, to je dalja asocijacija, jer njezine skulpture nemaju još  tehničke naprave koje bi ih učinile kinetičkima, odnosno pokrenutima, niti svjetlost izbija iz njih samih. Njezine skulpture aranžirane su i garnirane svjetlošću žaruljica. Također, nisu pokretane elektromotorima iznutra, već se njihova kinetička sposobnost manifestira kao iluzija, isključivo zahvaljujući magičnom djelovanju svjetlosti, koja vibrira formu i čini je titravom u rožnici našega oka. Tu valja govoriti o pročišćavanju kiparičine vizije, odnosno o stupnjevima kroz koje nas je u svojoj duhovnoj evoluciji vodila. Iz njezinih djela struji jedna gotovo primordijalna, arhaična energija, svojim spiralama kao da je iščilila iz neke kozmičke magme.

U suštini, u svojim skulpturama Iva evocira arhaičnu i moćnu energiju prirode. Lije u broncu skulpturu nazvanu Vjetar. Kao što je unutar avangardnih umjetničkih eksperimenata veliki talijanski futuristički umjetnik Umberto Boccioni u skulpturama Kontinuitet pokreta u prostoru i Razvijanje boce u prostoru tražio načine kako prikazati formu pod utjecajem dinamičnoga zaustavljanja u silovitom kretanju ili pak pod utjecajem snažnoga mehaničnog udara na samu formu, u skulpturi Vjetar Iva na sličan način prikazuje silinu energije prirodne sile zvane vjetar. I odista, promatrajući skulpturu Vjetar, ne možemo se oteti dojmu da asimetrična, dinamična forma prepuna šiljatih završetaka, savršeno evocira energiju te prirodne sile. To je figurativna a ne apstraktna forma, jer ne postoji drukčija mogućnost da kiparska forma bude vjetar, a da vjetar postane kiparska forma. Fascinaciju prirodnim elementima prirode asocijativno bogato i sugestibilno prenosi u kiparsku formu, pretačući je u metal. Priroda i pojave u prirodi poput vjetra i vode su prije svega vječni izvor nadahnuća i energija koju želi evocirati i maštovito prikazati u obličju skulpturalne forme. U tom kontekstu, bronca je idealno poslužila za okamenjivanje i fiksiranje silne energije vjetra, kao što će aluminij biti idealnim materijalom za realizaciju predstave agregatnoga stanja vode, leda. Naime, aluminij je zapravo zaleđen. U bronci i aluminiju Iva ne kroti prirodu, već je uspijeva umjetnički i plastički suvereno zaustaviti u mjestu. Svojim umjetničkim interesima, Iva Mihanović se postavlja u poziciju neoromantičara, umjetnika koji poput umjetnika romantizma traži i u umjetničkim djelima želi iskazati vječnu, neuništivu i čovjekovoj sudbini nedohvatnu moć prirode.

Skulpture/objekti Ive Mihanović svojom geometriziranom pojavom i krajnje stiliziranim oblicima poprimaju univerzalni značaj. U suvremenim umjetničkim tokovima njih se može smjestiti kao pastiše u postmodernistički kontekst, ili bolje, jasno se predstavljaju kao djela postavangarde.

Enes Quien

Poštovani i poštovane,

obavještavamo Vas o PRODUŽETKU Natječaja za sudjelovanje na drugom božićnom sajmu nekonvencionalnih umjetničkih proizvoda artOmat,

te o PRODUŽETKU Natječaja za prijedloge programa likovnih radionica u sklopu drugog božićnog sajma artOmat.

Krajnji rok za slanje prijedloga je NEDJELJA, 27.11.2011.

Kandidati će o rezultatima biti obaviješteni u najkraćem mogućem roku.

Poštovani / Poštovane,

Obavještavamo Vas da se na Natječaj za voditeljicu/voditelja Galerije Karas i Galerije Bačva, objavljen na web stranicama HDLU-a 21. rujna 2011. godine, prijavilo ukupno trinaest (13) kandidatkinja.

Nakon uvida u predanu dokumentaciju i razgovora sa kandidatkinjama, Izborna komisija u sastavu Josip Zanki (predsjednik HDLU) Tomislav Buntak (dopredsjednik HDLU) i Gaella Gottwald (ravnateljica HDLU), odlučila je da se za voditeljicu programa Galerije Karas i Galerije Bačva primi Maja Rožman.

Upravni odbor HDLU-a je na sastanku 28. listopada 2011. godine nakon pisanog izvješća Izborne komisije jednoglasno prihvatio odluku iste.

Članstvo i tijela upravljanja HDLU zahvaljuju se svim prijavljenim kandidatkinjama s nadom da će i u budućnosti surađivati sa Hrvatskim društvom likovnih umjetnika.

.

Životopis Maje Rožman

Maja Rožman je rođena 1981. godine u Zagrebu.
Diplomirala je 2006. godine na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Studijski se usavršavala na  Akademijama u Krakowu (Poljska), Budimpešti (Mađarska) i Salzburgu (Austrija) te sudjelovala na više rezidencijalnih programa u Nizozemskoj, Turskoj i Austriji. Trenutno završava magistarski studij grafike pri Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani (Slovenija).
2010. godine je u sklopu stipendije Gulliver Connect radila na projektima Instituta za suvremenu umjetnost SCCA Ljubljana, a 2011. godine je završila kustoski program Kustoska platforma u Zagrebu te TACSO trening za provođenje projekata EU.
Sudjelovala je na brojnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu te na internacionalnim konferencijama i seminarima, radionicama i produkcijama suvremene umjetničke prakse. Za svoj rad je primila nekoliko nagrada i priznanja.
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (multimedijalna umjetnica).

.
Relevantno radno iskustvo: 

  • 2011.-2012. – kustosica izložbi “planB” (u sklopu projekta “Bauhaus Osobno”; DAZ, Zagreb), “Druga stvarnost” (KunstlerHaus, Beč) i “Donauraum-Donautraum” (sa Lucasom Cuturijem; Galerija Bačva, Zagreb; Galerija Oranžerija, Vukovar; Galerie Baeckerstrasse4, Beč)
  • 2010.-2011. – voditeljica programa galerija Karas i Bačva
  • 2009.-2011. – stručna suradnica na projektima HDLU-a: Hram, 45. zagrebački salon, 30. salon mladih
  • 2007.-2010. – urednica multimedijalnog programa Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! (t!8, t!9+10, t!0)
  • 2008.-2010. – predavačica na stručnim skupovima Školske knjige (područje Likovne kulture)

Računalne vještine i kompetencije: 

  • MS Office, Adobe Photoshop, Adobe Illustrator (svakodnevno);
  • Adobe InDesign, Adobe Premiere, Adobe Dreamweaver, HTML (osnove)

Umjetničke vještine i kompetencije:

  • Grafički dizajn
  • Fotografija

Jezici:

  • Engleski – aktivno u govoru i pismo
  • Španjolski – pasivno u govoru i pismu
  • Slovenski – pasivno u govoru i pismu

Info

Cijene ulaznica za manifestaciju 6. bijenale slikarstva

30 kn Pojedinačna ulaznica
20 kn Pojedinačna dječja (iznad 6 god), učenička, studentska, umirovljenička ulaznica (1)
20 kn Pojedinačna grupna ulaznica (2)
15 kn Pojedinačna strukovna ulaznica (3)
60 kn Obiteljska ulaznica (4)
15 kn Pojedinačna grupna ulaznica za škole (5)

GRATIS za redovite članove udruženja HDLU, AICA, ICOM, DPUH, HND, IFJ, EFJ te studente ALU i studente FF smjera PUM, EKA ili MUZ, učenike ŠPUD (uz predočenje važećih isprava), osobe s invaliditetom, djecu mlađu od 6 godina

Ulaznice se kupuju na blagajni HDLU-a tijekom radnog vremena izložbe.

Za ostale upite vezane uz ulaznice, molimo javite se na hdlu@hdlu.hr

Ulaznice sadrže 25% PDV.

(1) uz predočenje važeće isprave
(2) za grupe s više od pet osoba
(3) za redovite članove ULUPUH, HDD, UHA, ORIS, HULU Split, HDLU Osijek, HDLU Rijeka, HDLU Dubrovnik, HDLU Istra, HDLU Varaždin, uz predočenje važeće članske iskaznice
(4) do najviše 4 člana obitelji s djecom starijom od 6 godina
(5) cijena po učeniku, 1 pratnja učenika gratis

 
RADNO VRIJEME DOMA HDLU (GALERIJE PRSTEN, BAČVA I PM)

utorak – nedjelja : 11 – 19
ponedjeljkom i praznikom ( 1. i 18.11.) zatvoreno.

 

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

utorak: 10 – 13 sati
srijeda – petak: 16 – 20 sati
subota 10 – 13 sati
nedjeljom, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Dan otvorenih vrata

Izložbe

 

 

 

 

 

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

Web Hosting

Avalon web hosting
HDLU