Posts Tagged ‘grlić’

.

KÜNSTLERHAUS WIEN
“Na pozornici: narativ i performans u suvremenom hrvatskom videu”
“Druga stvarnost: nadolazeći hrvatski slikari”

17.11. – 4.12. 2011.
otvaranje u četvrtak, 17.11.2011. u 19 sati

Künstlerhaus
Karlsplatz 5
A – 1010 Wien

……………………………………

.

Izložba hrvatskih umjetnika i umjetnica koja će se otvoriti u četvrtak, 17.11.2011. u izložbenom prostoru bečkog  Künstlerhausa nastavak je suradnje između te institucije i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Opseg ove suradnje će se s vremenom povećati te ćemo imati prilike vidjeti rad većeg broja austrijskih umjetnika i umjetnica u Hrvatskoj, ali i obratno.

Hrvatsku će ove godine predstaviti 12 autora i autorica, članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koji djeluju na području slikarstva (Rene Bachrach Krištofić, Sebastijan Dračić, Martina Grlić, Helena Janečić, Ivona Jurić, Mirna Kutleša, Pavle Pavlović i Dino Zrnec) i videa (Ana Hušman, Damir Očko, Renata Poljak i Lala Raščić).


Na pozornici: narativ i performans u suvremenom hrvatskom videu
kustosica: Jasna Jakšić

Radovi koji se nalaze u ovoj selekciji na različite načine pokazuju izvedbu narativa: od video performansa do pseudokumentarca, od transpozicije lika do transformacije jezika. Svima je polazište barem jedan stvaran događaj, kojemu je moguće naći neki medijski trag, iz kojega se naknadno konstruira priča. Riječ je o najrecentnijoj produkciji mlađe generacije članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koji su na nacionalnog i međunarodnoj sceni prisutni više od desetak godina: sukladno njihovim osobnim poetikama i istraživanjima, svi se radovi dotiču narativa, fikcionalnog, pričanja priča, povijesti i performansa u mediju videa i filma.

Tri događaja ishodište su triju priča audiovizualnog komada Damira Očka “The Moon shall never take my voice”: prolaz pogrebne povorke pod prozorom Gustava Mahlera za vrijeme njegova boravka u New Yorku 1907. (kojeg on spominje u Nedovršenoj simfoniji), posjet Johna Cagea gluhoj komori na Harvardu i rečenica koju  Neil Armstrong izgovara nakon hoda po Mjesečevoj površini. Sve njih izvodi i interpretira gluha solistica  znakovnim jezikom, tako da se verbalna osnova prevodi u tjelesni, gotovo plesni jezik popraćen zvukovima i šumovima bez izravna značenja što prate gestikulaciju izvođačice.

U prvim minutama “Nogometa” Ane Hušman spominje se povijesni događaj koji se reinterpretira i priziva: utakmica Argentine i Velike Britanije održana na svjetskom prvenstvu 1986. u Ciudad de Mexico, na nacionalnom teritoriju par excellance – Azteca stadionu, i legendarni gol koji je Diego Maradona  dao rukom u 51. minuti igre.  Zatim, u zvučnom dijelu sama autorica, uz sugestije fonetičarke, nastoji usvojiti govor sportskih novinara koji prenose stadionski zanos. Ženski glas je takvoj situaciji daleko od uobičajenog, posebno uzmu li se u obzir svi mitološki segmenti nogometnog događaja 20. stoljeća.  U završnici, izvježbane likove (njihov se „trening” odvija kroz stop-frame animaciju) prati izvježbana govorna interpretacija autorice i u 51. minuti  utakmice dobiva svoj zasluženi i euforični kraj.

“Staging actors/staging beliefs” Renate Poljak uprizoruje ideološke konstrukte prošlosti i sadašnjosti kroz lik nekadašnjeg glumca čija je jedina uloga bila ona partizana dječaka Boška Buhe u istoimenom filmu Branka Bauera.  Ivan Kojundžić, glumac koji je odgirao ulogu heroja-adolesecenta je, unatoč popularnosti, zbog nemogućnosti akademskog školovanja za glumca, odustao od daljnje karijere i dvanaest godina kasnije našao se u pravom ratu, boreći se protiv iste one Jugoslavenske armije čijeg je najmlađeg heroja utjelovio. Drugi dio videa čine dva intervjua koja predstavljaju potpuno oprečna, gotovo do karikature dovedena stajališta o ratu i 20 godina hrvatske neovisnosti. Lik stvoren iz ideološke manipulacije prethodnog sustava pretvara se u manipulaciju sustava koji je uslijedio, ili njegovu potpunu suprotnost: nijanse ne postoje, sve je crno-bijelo. Podudaraju se samo posljednji odgovori koje Kojundžić daje u obje svoje nove uloge, izgovorene umirujuće poznatim i školovanim glasom televizijskog spikera: na pitanje u čije ime govori, Boška Buhe ili Ivana Kojundžića, odgovorit će – u moje vlastito.

Video performans Lale Raščić “Prokleta Brana” u naraciji se služi reminiscencijama na tradicionalnu usmenu epsku i lirsku poeziju. Zaplet polazi iz stvarnog događaja, opće panike koju je izazvalo emitiranje drame “Katastrofa” u bosanskom gradiću Lukavcu. Radnja je izmještena u blisku budućnost, u distopijski krajolik Bosne i Hercegovine i obližnjih zemalja, po kojima putuju junaci njezine pripovijesti, susrećući niz likova iz satire i bajke. Snimka donosi samu autoricu kako pripovijeda, odnosno izvodi priču, nakićenu stilskim figurama iz tradicionalne epike i lirike, o poplavljenim gradovima, postindustrijskim krajevima i putovanjima svojih junaka, ljubavnika Merime i  Tarika, ispred same brane Modrac, gdje je sve doista i počelo.


Druga stvarnost: nadolazeći hrvatski slikari
kustosica: Maja Rožman

Ova generacija hrvatskih slikara dala nam je razlog da iznova započnemo pričati o slikarstvu. Svoje misli predstavljaju na razigran način, koji često ima uporište u teoriji te nerijetko skriva dublje i kompleksnije značenje od onoga što se čini na prvi pogled. Dok su starije generacije svoj interes uglavnom usmjerile ka apstrakciji, kako u motivima slika tako i u motivima za samo slikarstvo, današnji se nadolazeći slikari igraju figuracijom te mogućnostima koje im dopuštaju stvaranje različitih, novih svjetova.

Ideja prikazivanja skrivene ili zanemarene queer povijesti, s ciljem postavljanja sadašnjosti i budućnosti u pravedan kontekst, fokus je rada Helene Janečić. U izloženoj seriji radova ona slika žene koje žive u ruralnim konzervativnim sredinama i obavljaju svakodnevne kućanske poslove dok istovremeno održavaju sretnu lezbijsku vezu. Na duhovit i angažiran način Helena govori o životu na selu i povezuje ga s osobnom maštarijom, stvarajući time vezu između fikcije i stvarnog svijeta.

Dino Zrnec se nešto izravnije bavi idejom prošlosti, podsjećajući na doba socijalizma poziranjem ispred projekcija starih socijalističkih tvornica; spomenute prizore slika na prozračan, gotovo transparentan način, time naglašavajući odsustvo osobnih sjećanja na ovakva mjesta. Ipak, njegov autobiografski pristup, u portretiranju samog sebe kao i u dijeljenju svojih osobnih uspomena, više je avantura nego ozbiljno angažiran politički rad.

Slično kao i Dino, Mirna Kutleša slika s neuobičajenom lakoćom koristeći cijeli spektar simbola u svom slikarstvu. Naglašavajući da je svijet divljina koju treba otkriti i ukrotiti stavljanjem ljudi u divljinu, ona otkriva svoj vlastiti način da nam pokaže davno zaboravljenu, ali nedavno ponovno otkrivenu ljudsku slobodu.

Ivona Jurić i Martina Grlić obje njeguju tih, introspektivni pristup slikarstvu. Dok je u Ivoninim slikama taj pristup pojačan ciklusom «Minuta tišine u danu» u kojem slika stabla i biljke, simbole vječnog života, Martina slika prizore iz svakodnevnog života koji se događaju u trenutku detoniranja atomske bombe. I jednako kao što nismo svjesni tihog života koji pulsira u biljkama, jednako smo tako nesvjesni i eksplozije koja pomete cijeli život ostavljajući iza sebe samo oblak prašine.

Sebastijan Dračić promišljeno koristi različite elemente za stvaranje specifične atmosfere određenog prostora, bilo interijera ili eksterijera, i često se poigrava osjećajem odsutnosti unutar slike. Ovoga puta Sebastijan predstavlja stare priče i ljudska vjerovanja o smaku svijeta. Slikanjem stabala u šumi on ustvari govori o ciklusu života, o stablima koja se obnavljaju sakrivena od pogleda u masi.

I on i Rene Bachrach Kristofic koriste književnost, filmove i glazbu za provođenje ideja iz apstraktne misli u dovršeno djelo. Rene se također bavi Krajem, sagledavajući ga iz veoma osobne perspektive. Gotovo poput skice, on koristi različite formate za stvaranje poliptiha te gledatelju pruža izbor, gotovo poput priče s više završetaka, da kroz djelo prolazi na svoj vlastiti način.

Na prvi pogled Pavle Pavlović koristi zabavan i opušten pristup slikarstvu, poigravajući se ljudskim likovima i elementima koji nam pričaju neku davno zaboravljenu priču ili nas vraćaju u djetinjstvo. Unatoč tome, njegov slikarski pristup sve je samo ne površan; koncentracija i preciznost koje koristi tijekom stvaranja tih kompozicija odaju osjećaj stvarnosti, navode nas na misao da bi priča mogla biti naša vlastita.

Info

RADNO VRIJEME GALERIJA PRSTEN, BAČVA I PM (DOM HDLU)

Tijekom trajanja izložbe Hrvatska svijetu do 15.5.2021. radno vrijeme je od ponedjeljka do nedjelje od 11 do 21h

Redovno radno vrijeme nakon 15.5.2021.:
srijeda – petak 11 do 19h
subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno.

Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

 

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

utorak: 10 – 13 sati
srijeda – petak: 16 – 20 sati
subota 10 – 13 sati
nedjeljom, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Dan otvorenih vrata

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

Web Hosting

Avalon web hosting
HDLU