Posts Tagged ‘karas’

RELI PO GALERIJAMA

28.05.2015. od 18 do 22 sata

jEEEEEEEEE2

jEEEEEEEEE2

Pozivamo vas da nam se danas, 28.05.2015. od 18 do 22 sata pridružite u Reliju po galerijama u organizaciji Pikto galerije.  HDLU će u ”Reliju” sudjelovati sa svim svojim galerijskim prostorima i trenutačnim programima.

Opširnije ...

jEEEEEEEEE2

jEEEEEEEEE2

Opširnije ...

Marijan Richter

Slike poslije naslikanih slika

Galerija Karas

_DSC9363

16. – 29. ožujka 2015.

Otvorenje izložbe u ponedjeljak, 16. ožujka 2015. u 19 h

Opširnije ...

 

MOMI – Resist! What?

05. – 20. prosinca 2014.

Otvorenje izložbe u petak, 05. prosinca 2014. u 19 h

KrugPrintnajava

Opširnije ...

 

ODBA-ENIK-Tomislav--ilipetar--150--90,TOMISLAV ŠILIPETAR

04. – 13. kolovoza 2014.

Otvorenje izložbe u ponedjeljak, 04. kolovoza 2014. u 19 h

Galerija Karas
Praška 4, 10000 Zagreb
Radno vrijeme: uto-pet 11-19h, sub-ned 10-14h
Blagdanima i državnim praznicima zatvoreno 

Opširnije ...

.

DARIJE PETKOVIĆ

“Duhovi prošlosti”

11.01. – 22.01.2012.
otvorenje izložbe u srijedu, 11.01.2012. u 19 sati.

HDLU / Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

.

LICE VREMENA

Njemački fotograf August Sander (1876-1964) izdao je 1929. godine knjigu sa šezdeset fotografija na kojima su snimljeni ljudi njegova vremena. Žanrovski bi se te fotografije moglo nazvati portretima na kojima su prikazani bilo pojedinačni likovi, bilo nekoliko njih smještenih u istome ambijentu. Jasno se vidi kako je svaki lik svjestan da ga se snima, budući svi odreda gledaju u fotografsku kameru. Predgovor Sanderove knjige napisao je veliki pisac Alfred Döblin, a knjiga je naslovljena Antlitz der Zeit, što će reći Lice vremena. Autoru je bila namjera snimati brojne Nijemce od početka stoljeća pa nadalje, te preko snimljenih lica predočiti tip Nijemca s početka 20. stoljeća. Najstarije snimke u knjizi potječu iz vremena neposredno pred Prvi svjetski rat, dok su one posljednje iz kasnih dvadesetih godina, iz vremena Weimarske Republike. Nije teško razabrati kako sve one pripadaju dramatičnim trenucima njemačke povijesti. Govoreći o ljudima s ovih fotografija Döblin na jednom mjestu kaže: „Hrana oblikuje ljude, zrak i svjetlo u kojemu se oni kreću, rad koji rade i koji ne rade, ali također i specifična ideologija klase kojoj pripadaju.” Drugim riječima, Sanderove su fotografije bile precizan dokument stanja vremena, a to se stanje očitavalo s lica nimalo idealiziranih protagonista. Nekoliko godina kasnije, kada je Weimarska Republika zamijenjena Trećim Reichom, nacionalsocijalistički stratezi otkrili su u

Sanderovu projektu subverzivnost, našli su tu Nijemce koji nimalo nisu naličili tipu rasnoga Arijevca i knjigu su zabranili, a fotografije namjeravali uništiti. Sander je, međutim, imao još ambiciozniji plan da realizira sveobuhvatni projekt snimajući znatno više suvremenika, a naslov projektu bio je Menschen des 20. Jahrhunderts – Ljudi 20. stoljeća. Fotograf nije uspio u cijelosti dovršiti svoj projekt, ali su iz njegove bogate ostavštine drugi uredili golemu knjigu u sedam tomova i naslovili je onako kako je to želio i August Sander, Menschen des 20. Jahrhunderts.

Ovim podužim uvodom u tekst posvećen suvremenom hrvatskom fotografu Dariju Petkoviću, točnije sekvenci njegovih fotografija naslovljenoj Duhovi prošlosti, htio sam istaknuti bliskost davnom projektu Augusta Sandera, seriji njegovih fotografija skupljenih u knjigu Antlitz der Zeit i to u onome segmentu u kojemu je Döblin otkrivao konstitutivne elemente koji formiraju prikazane ljude. Hrana, voda, zrak što ih ljudi konzumiraju, podjednako se na njihovim licima otkrivaju kao i ideologije kojima pripadaju, svjetonazoru koji grade. Darije Petković godinama je snimao starije ljude odjevene u odjeću jakih ideologijskih znakova: točnije u odjeću ustaša, četnika i partizana, te poslijeratnu odjeću iz Titova vremena.

Pojedina lica po svojoj bi dobi lako mogla biti protagonistima nekoć živih ideologija, štoviše vojskama iz prve polovice četrdesetih godina. Mnoga lica su mlađe dobi i maskiraju se u povijesno ruho vjerojatno iz nekih drugih razloga, možda je riječ tek o simpatizerima onoga što pripada davnoj prošlosti. Toj dobnoj podjeli treba dodati i treću, relativno brojnu skupinu izrazito mladih ljudi – mladića i djevojaka, gotovo djece. Oni izgledaju upravo groteskno odjeveni u kostime obilježene vremenom, točnije ideologijama za koje se obično vjeruje da su odavna mrtve.

Petkovićeve su fotografije crno bijele, oštrih su kontrasta, mnoge snimljene iz donjega rakursa sa svijetlim nebom kao pozadinom što figurama daje osjećaj monumentalnosti. Kostimi su obogaćeni dodatnim, ideologijski snažnim znakovima, kao što su zastave, medalje i druga odlikovanja. U sredinama koje nisu kontaminirane teškim, a mrtvim ideologijama, skupina ljudi koje je snimio Darije Petković doimala bi se samo skupinom grotesknih, upravo bizarnih maškara. Od najmlađih do najstarijih ovi likovi nemaju ništa u svojem držanju, izrazima lica, gestama za što bi se moglo reći da pripada kategorijama lijepoga. Moglo bi se prije reći kako su to potpuno prazna lica, lišena bilo kakvih emocionalnih ili intelektualnih sadržaja. Ono što nadomješta posvemašnju prazninu, bolje reći odsutnost osobnosti na prikazanim likovima, to su ideologijski znakovi kojima je obilježena njihova odjeća i dekoracije na njoj.

U pokušaju tipološkoga određenja ljudi s Petkovićevih fotografija, nije im teško prepoznati podrijetlo. To su tipična lica s naših prostora. Zapravo, mi te likove svakodnevno susrećemo na ulicama gradova, u selima, u planinskim zabitima. Nalazimo ih obično bez odjeće u kojoj paradiraju ispred kamere Darija Petkovića, ali ih poznajemo. Ne, dakako, kao pojedince, jer su svi oni odreda lišeni osobnosti.

Prepoznajemo tip kojemu pripadaju, točnije ideologiju kojom supstituiraju svoju ljudsku osobnost. Taj virus mračnih ideologija prošlosti nagrizao je ljudske supstance u njima i zrači iz njihovih lica i pokreta, budući su im uniforme preuzele ključne identifikacijske funkcije.

U kolovozu 1944., onoga dana kada se oslobađao Pariz, Albert Camus pisao je uvodnik za svoje novine Combat i naslovio ga Krv slobode. Uvodnik je završio konstatacijom kako Pariz sada „blista ne samo oslobođenjem već budućom slobodom”. U usporedbi sa slobodom, oslobođenje je tek tehnički pojam ograničenog vremenskog i prostornog djelovanja. Camus definira trenutak u kojemu piše one rečenice, trenutak oslobađanja Pariza i kaže: „Ne bori se za vlast već za pravdu, ne za politiku već za moral, ne za prevlast svoje zemlje već za njenu veličinu.” Dok čitam ove rečenice i promatram fotografsku sekvencu Darija Petkovića naslovljenu Duhovi prošlosti imam osjećaj dubokog košmara. Likovi koje nam on donosi na svojim crno bijelim fotografijama, snimljeni nedavno, kao da nastoje intenzivno oživjeti vrijeme u kojemu se oslobađalo ne samo ratnih strahota, nego i ideologija koje su taj rat činile još težim i krvavijim. U trenucima kada se osvaja sloboda Camus ističe kako se bori za pravdu, za moral, za veličinu svoje zemlje, a ne njezinu prevlast. Protagonisti tog mrtvoga vremena, koji se sada ukazuju na bizarnim, ali mračnim paradama maskirani u kostime ideologijskih kadavera, a Petković ih snima, ni najmanje ne odaju osobine morala i pravde, žudnje za veličinom svoje zemlje, veličinom izrasloj na moralu i pravdi, a ne prevlasti. Štoviše, ova kostimirana bića lišena osobnosti prije da odaju duboko nerazumijevanje vremena. To i ne bi bila najveća tragedija, da vrijeme koje nam oni demonstriraju ne uskrsava svako malo na našim prostorima, javlja se poput iznenada oživjele kuge. Stoga i protagonisti koje je Petković snimio nemaju osobna lica, nego lice jednog davnog vremena koje, nažalost, ovdje još nije sasvim prošlo vrijeme.

Zvonko Maković

.

IVA MIHANOVIĆ
“Svjetleći objekti”

29.11. – 11.12.2011.
otvorenje izložbe u utorak, 29.11. 2011. u 20h

HDLU, Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
uto – pet od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
Zatvoreno ponedjeljkom i praznikom.
……………………………………

.
.

Energija svjetlećih objekata

Mlada akademska kiparica Iva Mihanović stvara skulpture u kojima se zrcali snaga percepcije i razvijena intuicija. Njezine skulpture su svjetleći objekti. Kreće se od formi geometrijskoga predodređenja, u kojima uvijek vlada jasan red, čistoća proporcija, a ono što poput svojevrsne igre predstavlja stalno novi i novi izazov, jest žongliranje s mnogobrojnim mogućnostima ”varanja” simetrije. Svaka kugla ili kakvo drugo skulpturalno tijelo poligon je za neiscrpno poigravanje s varijacijama na pomake, lomove i transformacije dijelova skulpturalnog tijela. Serija novi(ji)h skulptura/objekata varijacije su vertikalnih formi izrađenih u drvetu. Imaju različite oblikovne modalitete, no u startu evociraju totemistiku. Bitna je autoričina misao vertikala oblikovanoga tijela/entiteta. Rijetki su kipari poput Ive Mihanović koji umiju naći pravu artikulaciju forme i sadržaja. Među njima ne postoji ni u jednome trenutku djelidbena granica, oni su tako duboko prožeti da oblik sâm po svojemu iskonskom kiparskom naboju govori izuzetno jednostavnim i sintetičkim likovnim jezikom. Dosljedno tome u njezinu djelu nema velikih gesta, suvišnih pokreta koji bi na izvanjski način naglasili ili iznudili dramatiku, jer je ona sažeta i sabijena u samoj jezgri kipa, u punoći koja koncentracijom unutrašnje snage isijava u svojemu okružju i ljudsku dramu i konstantu ljudskog bića. Međutim, u određenoj škrtosti tematskog registra Iva Mihanović je na bogat način znala oblikovati svaku skulpturu dajući joj istodobno novu plastičku i ljudsku dimenziju. Čini se da kiparica nije ni u jednome trenutku htjela izgubiti prvotnu sažetost i zbijenost volumena, stoga i njezine energetske igre čine homogeno jedinstvo, a unutarnji prostor, negativni volumen, nipošto ne izmiče težini unutarnjega monologa. Ovdje se radi o novom obliku kohezije koja umjetnost Ive Mihanović čini vrlo partikularnom, vrlo osobno autentičnom, vrlo stilski prepoznatljivom.

Za svoje svjetleće skulpturalne objekte Iva bira aluminij i drvo, ili ih pak, lijeva u broncu. Naglašenoga su kontrasta i svaki materijal za sebe daje specijalne, drukčije prostorno – vizualne efekte, ovisno i o boji svjetlosti koja ga garnira. Kiparstvo Ive Mihanović posjeduje nevjerojatnu vitalnost, ono se neprestano obnavlja iz svoje zatvorene jezgre, sabijene srži i dobiva na fluidnoj dinamici obojanom svjetlošću koja ga definira. Točnije rečeno, vitalnost njezina djela ima višeslojnu emanacijsku duhovnu moć.  Iva Mihanović izbjegava atrofiju senzibiliteta, upravo ga ugrađuje u svoje djelo, s vrlo važnom opaskom da je konceptualno ništavilo, emocionalnu i duhovnu prazninu eliminirala u startu kao umjetnički (i životni) stav. Naprotiv, njezina su djela zapunjena pozitivnim stavom, u njih je ugrađena osim energije, i vesela i optimistična priroda, nemjerljiva radost stvaranja i življenja. Iz mraka neznanja ide se po trnovitom i iskušenjima opterećenom putu k svjetlosti spoznaje i znanja. Svjetlost je dakle i naš um, sredstvo učenja i spoznavanja, i naše srce, koje stvara emocije i osjećaje. Kada tome pridodamo činjenicu da Iva postavlja obojanu svjetlost, vodi nas k univerzalnom simboličkom značenju svake pojedine boje. Uz to, ugrađuje upravljač kojim možemo birati i mijenjati boje na pojedinom skulpturalnom objektu. Tim načinom labavi svaku tešku i ozbiljnu primisao o uzvišenoj cerebralnosti umjetničkoga čina i umjetnosti same, i uvodi opušten diskurs igre. Kao umjetnica sama se postavlja u poziciju vječnoga djeteta koje se igra, gotovo odbijajući odrasti, pritom i recipijentu svojih djela dajući priliku da si sukreira umjetničko djelo, vlastitim izborom i promjenama boje svjetlosti. Uvodi time svojevrsnu interaktivnost između promatrača i djela. Element oživljavanja homo ludensa i u sebi i u drugima, njezino djelo čini značajnim. Svojim hodom kroz svoje kiparske meditacije, privodi ih u jedinstvenu spiritualnu dimenziju osobne kozmogonije. U čemu je modernost kiparstva Ive Mihanović? Ponajprije, čini mi se, u njezinoj intuiciji koja nadmašuje intelektualni koncept i prianja uz stvari izvan njihove pojavnosti, slijedeći neomeđivu fluidnost u kojoj se, dobrim dijelom posredstvom obojane svjetlosti, oblici i konture pretapaju jedni u druge, stvaraju dojam nestalnosti forme, njezine promjenjivosti koja iz trena u tren ima sposobnost biti nešto drugo od onoga što nam se u trenu ranije činilo da jest. Pritom se svaka pojedina forma svodi na znak same sebe. Takva spiritualna komunikacija sa stvarima može se izraziti samo ukoliko se pokaže u novoj vizualnoj strukturi. Upravo na takvom postupku reanimacija stvari i bića Iva Mihanović je utemeljila svoju poetiku. Ono što je njezina intuicija otkrila u tami, vezu između sebe, stvari i svemira, postaje temeljnom metaforom za svekoliku tjelesnost vidljivoga svijeta.

Iva Mihanović stvara svoje obojanom svjetlošću definirane skulpture/objekte kao reminiscenciju na luminokinetička istraživanja cijeloga niza značajnih svjetskih umjetnika koji su se sjatili u Zagrebu na izložbama Novih tendencija od 1961. do 1973., kada je Zagreb bio jedno od najvažnijih središta umjetničkih događanja u svijetu. Unutar svih tih kinetičkih, lumino kinetičkih i neokonstruktivističkih istraživanja i eksperimentiranja, vrlo visoko i zapaženo mjesto zauzimaju luminokinetičke skulpture velikog, nedavno preminulog hrvatskog umjetnika Aleksandra Srneca, važnog člana hrvatske neoavangardne grupe Exat ’51. Njegove luminoplastike bitno su obilježile jedan sustav vizualno – likovnog i prostorno – svjetlosnog istraživanja u svjetskim razmjerima. Iva kao da čini određene pastiše luminoobjekata á la Srnec. No, to je dalja asocijacija, jer njezine skulpture nemaju još  tehničke naprave koje bi ih učinile kinetičkima, odnosno pokrenutima, niti svjetlost izbija iz njih samih. Njezine skulpture aranžirane su i garnirane svjetlošću žaruljica. Također, nisu pokretane elektromotorima iznutra, već se njihova kinetička sposobnost manifestira kao iluzija, isključivo zahvaljujući magičnom djelovanju svjetlosti, koja vibrira formu i čini je titravom u rožnici našega oka. Tu valja govoriti o pročišćavanju kiparičine vizije, odnosno o stupnjevima kroz koje nas je u svojoj duhovnoj evoluciji vodila. Iz njezinih djela struji jedna gotovo primordijalna, arhaična energija, svojim spiralama kao da je iščilila iz neke kozmičke magme.

U suštini, u svojim skulpturama Iva evocira arhaičnu i moćnu energiju prirode. Lije u broncu skulpturu nazvanu Vjetar. Kao što je unutar avangardnih umjetničkih eksperimenata veliki talijanski futuristički umjetnik Umberto Boccioni u skulpturama Kontinuitet pokreta u prostoru i Razvijanje boce u prostoru tražio načine kako prikazati formu pod utjecajem dinamičnoga zaustavljanja u silovitom kretanju ili pak pod utjecajem snažnoga mehaničnog udara na samu formu, u skulpturi Vjetar Iva na sličan način prikazuje silinu energije prirodne sile zvane vjetar. I odista, promatrajući skulpturu Vjetar, ne možemo se oteti dojmu da asimetrična, dinamična forma prepuna šiljatih završetaka, savršeno evocira energiju te prirodne sile. To je figurativna a ne apstraktna forma, jer ne postoji drukčija mogućnost da kiparska forma bude vjetar, a da vjetar postane kiparska forma. Fascinaciju prirodnim elementima prirode asocijativno bogato i sugestibilno prenosi u kiparsku formu, pretačući je u metal. Priroda i pojave u prirodi poput vjetra i vode su prije svega vječni izvor nadahnuća i energija koju želi evocirati i maštovito prikazati u obličju skulpturalne forme. U tom kontekstu, bronca je idealno poslužila za okamenjivanje i fiksiranje silne energije vjetra, kao što će aluminij biti idealnim materijalom za realizaciju predstave agregatnoga stanja vode, leda. Naime, aluminij je zapravo zaleđen. U bronci i aluminiju Iva ne kroti prirodu, već je uspijeva umjetnički i plastički suvereno zaustaviti u mjestu. Svojim umjetničkim interesima, Iva Mihanović se postavlja u poziciju neoromantičara, umjetnika koji poput umjetnika romantizma traži i u umjetničkim djelima želi iskazati vječnu, neuništivu i čovjekovoj sudbini nedohvatnu moć prirode.

Skulpture/objekti Ive Mihanović svojom geometriziranom pojavom i krajnje stiliziranim oblicima poprimaju univerzalni značaj. U suvremenim umjetničkim tokovima njih se može smjestiti kao pastiše u postmodernistički kontekst, ili bolje, jasno se predstavljaju kao djela postavangarde.

Enes Quien

Info

RADNO VRIJEME GALERIJA PRSTEN, BAČVA I PM (DOM HDLU)

Tijekom trajanja izložbe Hrvatska svijetu do 15.5.2021. radno vrijeme je od ponedjeljka do nedjelje od 11 do 21h

Redovno radno vrijeme nakon 15.5.2021.:
srijeda – petak 11 do 19h
subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno.

Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

 

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

utorak: 10 – 13 sati
srijeda – petak: 16 – 20 sati
subota 10 – 13 sati
nedjeljom, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Dan otvorenih vrata

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

Web Hosting

Avalon web hosting
HDLU