Donosimo vam kratak intervju s Karlom Čurčinski i Laurom Martinović, autoricama izložbe “Trud beskonačnosti. Bojim se sanjati”, koju još sutra možete pogledati u Galeriji Karas.

Karla Čurčinski [https://karlacurcinski.wixsite.com/karlacurcinski] rođena je 1993. godine u Zagrebu. Diplomirala je grafiku 2017. godine u klasi profesora Svjetlana Junakovića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Članica je HDLU i HULU. Živi i radi u Zagrebu.

Do sada je samostalno izlagala u Galeriji Razvid (Zaprešić), Hangout Bar-u (Zagreb), Bistrou Lauba (Zagreb) i Živom ateljeu DK (Zagreb) te je sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je dviju skupnih Rektorovih nagrada te autorica niza plakata. Među njima plakata opere Agrippina u Zagrebačkom HNK (2014./ 2015.), ilustracija i plakata za Croatia osiguranje ili pak plakata za poznato Plakatiranje Vizkulture.

Karla u svojim radovima tematizira vrijeme, prolaznost, trenutak i memoriju, a bavi se i nostalgijom pa ponekad svoje radove naziva „nevidljivim vratima kroz koja kada proviri, osjeti propuh prošlosti“. Fascinaciju trenutkom umjetnica slavi i ironizira, ne plašeći se terminalnosti sadašnjosti, koja već u idućem trenu postaje prošlost. Inspiraciju pronalazi u svakodnevnim maštanjima.

Laura Martinović [https://lauramartinovic.tumblr.com/] rođena je u Zagrebu 1993. godine. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2012. Diplomirala je grafiku 2017. godine u klasi profesora Svjetlana Junakovića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bila je jedna od finalistica Erste Fragmenata za 2018. godinu. Živi i radi u Zagrebu.

Autorica je Rječnika katalonskih i španjolskih interpretacija – impresija jezika koje oblikuje u kolaže, crteže i skulpture stvarajući vizualne doskočice, ali i propituje zamršenu kulturnu i političku povijest dviju kultura u kojima se nalazila. Također, osmislila je i projekt Put haljine istražujući put nastanka jedne haljinete osuđujući konzumeristički način života u blaženom neznanju.

Karla Čurčinski i Laura Martinović, samostalno izlažu u Galeriji Karas od 23.6. do 5.7.2020. s izložbom naziva Trud beskonačnosti. bojim se sanjati. U navedenoj izložbi umjetnice se bave motivacijom umjetnika za svakodnevno stvaranje, unatoč neuspjehu, ili neuspjehu uprkos.

Osim klasičnih tehnika, Karla, koristiš se i vezom? Kako to?

Karla:  Mislim da sam sasvim slučajno otkrila ručni vez. U stalnoj sam potrazi za raznim materijalima i tehnikama te mi se vez činio kao dobar način izražavanja u kombinaciji s drugim tenikama. Imam osjećaj da daje malo drugačiji „štih“ samom radu i kao da mu doista i pripada. Jako je delikatna i nježna tehnika koju volim upotrebljavati u kaotičnim radovima kako bi dala balans cjelokupnom radu.

Kako je trenutna situacija s pandemijom i potresima utjecala na vaš život i rad?

Karla:  Bilo je tu izrazito puno izmiješanih osjećaja. Iako sam u početku mislila da mi samoizolacija neće teško pasti, ipak je to bila druga priča. Potres je to samo naglasio i unio dodatan nemir, nesigurnost i neizvjesnost cjelokupnoj situaciji. Činilo mi se da od količine stresa i tjeskobe neću ništa moći raditi, ali sam na koncu stvarala nešto skoro svaki dan. Više sam se posvetila sebi i svemu onome što nisam stizala raditi prije pandemije. Isto tako sam otkrila da imam previše interesa te da mi i taj višak vremena nije dovoljan da bi napravila sve što poželim hahah.

Od potresa više ne strepim, iako sam dobrih mjesec dana bila u strahu od ponovnog. Mislim da će taj dan biti svima urezan u pamćenje kao jedan od najčudnijih i najapokaliptičnijih dana u povijesti. Ali opet, ima i sreće u toj nesreći. Pandemija i potres su stvorile puno radova, jako me inspirirao ovaj jedinstveni period. Ipak, ne ponovilo se!

Laura: Mogu reći da mi je situacija u kojoj smo se zatekli prodrmala razmišljanja i stavove koje sam imala i preusmjerila  u drugačijem pravcu, kako života tako i umjetničkog rada. Taj pravac vratio me više sebi i inspirirao da više tragam unutar same sebe. Sve što prolazim projiciram kroz radove koje u već duži vremenski period kanaliziram kroz 2D animaciju.   

Laura, koje si radove odabrala za ovu izložbu i zašto?

Laura:  Prvenstveno sam odabrala napraviti rad u formi animiranog filma kroz kolaboraciju s Karlom, jer je to medij kojim se intenzivno bavim i koji me uvijek iznova raduje i inspirira poput igre. S obzirom na iznenadnu situaciju i na neizvjesnosti kako će sve ovo završiti, mislim da se taj element provlači i kroz zajednički rad, koji je u uvjetima izolacije bio teško izvediv, ali ujedno i inspirativan. Uz zajednički rad na animaciji i platnima, izdvojila sam nekoliko radova u kolažu i crtežu koji propituju umjetnikova stanja te rezoniraju s temom (ne)uspjeha i motivacije.

Gdje sve pronalaziite inspiraciju za svoje radove? Tko su vam najveći uzori?

Karla:  Inspiraciju najčešće nalazim u prirodi, glazbi, jednostavnosti života (vlastita iskustva), svemiru, vremenu te životinjama. Volim pronalaziti konekcije između životinja i ljudi, gledati kako one prolaze kroz svoj „jednostavan“ dan te promatrati njihovu mirnoću koju tako lako prezentiraju i postižu.

Vremenom i njezinom prolaznošću se bavim već duži period. Vrijeme i jednostavnost života često stavljam u korelaciju. Fasciniraju me kratki trenuci čovjekove budnosti, koji uglavnom predstavljaju neku jednostavnu aktivnost koja je za njih (mene) jedinstvena, lijepa,ugodna te krajnje utopijska.

Svemir je ono pak nepristupačno za običnog smrtnika. Mislim na nemogućnost nekog većeg putovanja. Ne zna se puno o njemu i to je ono čemu se divim. Za mene, svako otkriće vezano za svemir predstavlja divljenje. Jako mi je fascinantna nemogućnost zamišljanja i percipiranja veličina zvijezdi, planeta, crnih rupa itd., pa i samog svemira! Predočavati da postoji nešto veće od našeg planeta, druge galaksije, da postoje drugi planeti sa svojim satelitima, svojim Suncem, svojim susjednim planetima koji je svaki poseban i opet potpuno nezamisliv.

Što se tiče uzora tu bi se možda više okrenula običnim ljudima; obitelj, prijatelji, kolege i slučajni prolaznici. Od poznatih ljudi uzori bi mi bili Carl Sagan, Enes Kišević, Antun Ponoš i moja baka Marija.

Laura:   Najviše inspiracije pronalazim u malim elementima kao što su biljke, priroda, nove (ne)prilike s nepoznatim ljudima, vlastita stanja i misli, putovanja u manja mjesta i spontane avanture. A što se tiče uzora, to su najčešće ljudi koje upoznajem i s kojima surađujem te s kojima svakonevica ne postaje rutina već spontano klupko inspiracije.

Što još možemo očekivati od vas u budućnosti? Stvarate li što novo? Planirate li još koju izložbu ove godine?

Karla:  Od nas i dalje možete očekivati uporan rad koji sa sobom nosi neiscrpnu strast i želju za stvaranjem.

Stvaram nešto novo: od svega po malo, koliko stignem. Ove godine ću imati još 3 samostalne izložbe kojima još ne znam točan datum s obzirom na svima nama poznatu situaciju.

Laura:  Da nećemo ispunjavati tuđa očekivanja, već stvarati nova iskustva kroz vlastite promjene i razne kolaboracije. Trenutno radim na nekoliko novih umjetničkih projekata, a po prvi put i na svom 2D animiranom filmu, i od svega najviše uživam surađivati s drugim umjetnicima i animatorima. Uz to, pripremam samostalnu izložbu u Rovinju, no većina je odgođena za nakon ljeta zbog trenutne situacije.    

Više o izložbi pročitajte na POVEZNICI.

Radno vrijeme Galerije Karas:
Sri – pet: 15 – 20 | Sub: 10 – 13
Ned, pon, uto, praznikom: zatvoreno.