• OBILJEŽAVANJE 150 GODINA HRVATSKOG DRUŠTVA LIKOVNIH UMJETNIKA

ALMA ORLIĆ / Retrospektiva 1961. – 2011.

ALMA ORLIĆ
“Retrospektiva 1961. – 2011.”

3.1. – 22.1.2012.

otvorenje izložbe u utorak, 3.1.2012. u 19 sati

HDLU / Galerija Prsten
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

ALMA ORLIĆ: RETROSPEKTIVA 1961.-2011.

Jednostavno se rodiš i osvaneš na ovom svijetu, a ne znaš ni kako ni zašto. Jednostavno rasteš – programirano i malo pomalo tvoja te osjetila obavijeste o svemu neophodnom za opstanak. Malo pomalo shvaćaš gdje si i tko si. U tome ti pomaže okolina – ljudi, stvari, priroda, ali glavni posao moraš obaviti sam. Komunikacija postaje bitna u želji da shvaćaš i budeš shvaćen, potvrđen, prihvaćen.  Postoji mnogo načina komunikacije, a meni je genetski bio ponuđen likovni govor. Nagon da se izrazim crtežom i slikom dio je moje prirode. Talent je kao sjeme – ako ga ne posadiš i ne zalijevaš, tj. ako ga ne prihvatiš i ne radiš na razvoju dušom i tijelom nestaje u nepovrat.

Alma Orlić

Nakon mature na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, Alma se odlučuje isključivo usmjeriti prema likovnoj umjetnosti upisavši studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1956. godine.

Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu u to je vrijeme bila najprestižnija u tadašnoj državi, a njezini profesori istaknuti likovni umjetnici i dobri pedagozi. Alma pohađa klase Vladimira Filakovca koji je tražio vrhunski akademski pristup i crtačku perfekciju, te Vjekoslava Paraća koji je također davao osobitu pozornost crtežu i studijskom pristupu bojama. Profesor Omer Mujadžić njegovao je tradicionalni pristup i zanatski redosljed stvaranja slike, dok je Antun Mezdjić svoj pedagoški pristup temeljio na iskustvima sezanovske modulacije, njegujući lirski, intimni senzibilitet. Zasigurno ponajveći autoritet predstavljao je Krsto Hegedušić koji je pak upućivao na svu širinu likovnog izražavanja. Alma Drvodelić pohađala je Akademiju u generaciji s Miroslavom Šutejem, Ljerkom Njerš, Majom Malešević Dolenčić, Zlatom Meštrović, Antom Kuduzom, Vinkom Fabrisom i dr.

Tijekom studija ovjenčana je Rektorovom nagradom i diplomirala je 1961. godine u klasi Marina Tartaglie. Hrabro je iskoračila iz zaštićenog kruga Akademije u neizvjesnu budućnost vokacije akademske slikarice, pokušavši znanje i vještine stečene tijekom školovanja prilagoditi svom habitusu neprestano preispitujući svoje duhovne preokupacije koje je metijerski viruozno prenosila na slikarsko platno ili papir.

Na likovnoj sceni pojavila se početkom šezdesetih godina i na samom se početku izdvajala od svojih kolega i vršnjaka koji su tada težili radukciji i različitim oblicima apstrahiranja, dok je ona prihvatila izazov bujnosti i prepoznatljivu ikonografiju vlastita okruženja.

U ranoj fazi crtež ostaje njena osnovna preokupacija likovnog  izražavanja gotovo pod geslom Nulla dies sine linea. Ti su virtuozni crteži  prepoznati kao vrhunski likovni jezik uspoređivan s Matissovim i Picassovim, prema kritičkim navodima Vladimira Malekovića i Elene Cvetkove. Vrlina njena crteža u njegovoj je škrtosti, kako je 1969. primijetio Joja Ricov, ali te jasne, razgovjetne i sigurne linije crteža itekako su bogate simboličkim sadržajima i značenjima. Tek kad je bila sigurna u svoj crtež i kompoziciju, odvažila se okušati na najzahtjevnijoj slikarskoj tehnici – slikanjem uljanim bojama na platnu. Crtež je pritom ostao svojevrsna armatura koja podupire paletu boja, njezina više ili manje svjesna komponenta. Rana ulja na platnu otkrivaju suptilni koloristički sklad  kojim ponire u nostalgičnu, gotovo romantičnu atmosferu starinskih interijera (Zaboravljeno vrijeme, 1963, Trenutak, 1963, Zagorska soba, 1964, Svjetla, 1968, Ostaci plovidba, 1974), koji će također postati dijelom njene trajne zaokupljenosti.

Bez obzira radi li se o zaštićenim unutrašnjostima kuća ili otvorenog prostora krajolika, osjeća se naboj intimističke atmosfere kojim slikarica prenosi svoj doživljaj odabranog motiva. Nostalgično, lirično, sjetno raspoloženje kojima zrače te slike svrstavaju je u red slikara intimizma koje ima veliku tradiciju u hrvatskom slikarstvu.

Njena jednostavna individualna umjetnost na subjektivan način apsorbira trendovske pojmove „memorije” i „nove emocionalnosti” u razdoblju postmoderne. Svojevrstan bijeg od modernoga svijeta i pomodnih trendova u likovnim umjetnostima te povlačenje u intimu provjerenih vrijednosti bila je slikaričina vrlo hrabra odluka na samom početku karijere. Pažljiv, pedantan odnos prema vlastitom crtežu i slici, bio je presudan i u fomiranju druge umjetničine vokacije koju je usporedno razvijala, one restauratorske.

Alma Orlić pripada utemeljiteljskoj generaciji naših restauratora umjetnina.

Za svoj cjelokupni stučni rad i doprinose u razvoju restauratorske djelatnosti u Muzeju za umjetnost i obrt i u Hrvatskoj, Alma Orlić dobila je najviše strukovno priznanje – nagradu Hrvatskoga muzejskog drušva „Pavao Ritter Vitezović” za životno djelo u 2010. godini.

Premda je formirana u razdoblju 60-ih godina koje je u hrvatskom slikarstvu bilo važno za afirmaciju suvremenih umjetničkih načela koja su tendirala različitim vidovama otklona od predmetnosti, Alma Orlić ostala je dosljedna ponajprije sebi samoj, demonstrirajući eleganciju stila i uvjerenje da klasične teme slikarstva, vraćanje prirodi, realnom svijetu i neposrednom unutarnjem životu pripadaju krugu čistog slikarstva koje nikada ne gubi na aktualnosti. Razvojna linija njezina opusa poznaje amplitude, ne toliko vrijednosnih uspona i padova koliko doživljajnih krugova i značenjskih raspona.

Osobna stvaralačka sloboda koju je ljubomorno čuvala i gradila tijekom pola stoljeća, rezultirala je respektablnim slikarskim opusom, dio kojeg je prikazan na ovoj izložbi. Izloženo je 160 ulja na platnu, ali koncepcija izložbe nije kronološki niz, već tematski krugovi koji obuhvaćaju pejzaže, zagorske i primorske, šenstinske i maksimirke, potom portrete, interijere i mrtvu prirodu te tzv. „muzejske krajolike” – umjetnine koje slika u tijeku restauratorskog postupka.

Krajolici

Pejzaž je primarna realnost kojom smo okruženi i slikarica ga osjeća i upija svim svojim bićem. Neposredno opažanje i prisno suživljavanje s prirodom prenosi nam na svojim brojnim platnima s motivima koji su joj osobno prirasli srcu, a to su ponajprije bujnost Hrvatskog zagorja i golet kornatskog otočja.

Interijeri, mrtva priroda

Zaboravljeni, starinski predmeti oduvijek su bili sastavni dio Almina svijeta. Već u najranijem slikarskom razdoblju po završetku Akademije slika Vae victis (1963), kompoziciju sastavljenu od okrhnutog vrča, tanjura i svetačkog kipića na tamnocrvenom stoljnjaku.

Protjecanje vremena simbolički snažno prikazuju motiv svijeće i sata koje često nalazimo na Alminim slikama. Iako je njihovo značenje interpretativno vrlo jasno, te motive na njezinim slikama nalazimo u najrazličitijim  varijacijama i najneobičnijim kombinacijama.

Portreti

„Ljudi su me oduvijek zanimali kao najživlji dio stvarnosti. Portretiranje mi je predstavljalo fantastičnu komunikaciju kojom sam ostvarujući lik portretiranog ujedno ostvarivala sebe, uvijek uzbuđena hoću li uspjeti, uvijek fascinirana posebnošću i ljepotom prisutnog iz kojeg je trebalo odabrati i zaustaviti samo ono zaista bitno.”

Među ranim portretima izdvaja se slika Tata i Mucko (1963). Almin otac, sveučilišni profesor Milan Drvodelić u kućnom ogrtaču sjedi na starinskom naslonjaču držeći u krilu crno-bijelog mačka. Premda u tom ranom portretu ima naznaka svojevrsne redukcije dekriptivnosti, snažno opisuje fizionomiju i karakterne osobine portretirane osobe, što je postignuto i kolorističkom posebnosti tonski usklađenih tonova plave i oker.

Mikrokozmos, 2002. (akvarel na slonokosti/reproduciran na pozivnici) autonomna je introspekcija koja u formatu minijature minunciozno deskriptivno u brojnim detaljima opisuje njezin svijet i predanost slikarstvu. Red i mir vlastita atelijera slikaričin su ambijent koji je ponajbolje opisuje.

U prikazivanju vlastita lica i lika Alma Orlić je dosegla onu simbolističku zagonetnost  koja je podarena samo ponajboljim umjetnicima.

Cvijeće

Uranjanje u ljepotu i zagonetnost krajolika i fascinacija njegovim oblicima i bojama prirode, pridonijelo je Alminoj ljubavi prema cvijeću i cvjetnim buketima koje je ovjekovječila nebrojno puta. „Sagledavnje ljepote u cvijetu može, koliko god nakratko, probuditi ljudska bića za ljepotu koja je ključni dio njihova vlastiog najskrivenijeg bića, njihova istinska priroda.” Na izložbi slika s motivom cvijeća dobila je Srebrnu medalju grada Pariza 1969. godine.

S prepoznavanjem ljepote prirode povezani su osjećaji radosti i ljubavi, pa iako često nismo toga ni svjesni, cvjetovi za nas postaju izražavanje onoga što je u nama samima najuzvišenije, najsvetije. Raznolikost i bogatstvo cvjetnih vrsta i njihova magična privlačnost predodredile su Almu kao slikaricu cvijeća i cvjetnih buketa. Njihova profinjena kromatika i raznolikost buketnih varijacija ostaju njezina trajna zaokupljenost.

Odlomci iz monografije „Alma Orlić” (autorica Irena Kraševac)

Info

RADNO VRIJEME GALERIJA PRSTEN, BAČVA I PM (DOM HDLU)

srijeda – petak: 11 – 19 sati
subota i nedjelja 10 – 18 sati

ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

srijeda – petak: 9 – 15 sati
četvrtak: 15 - 19 sati
subota i nedelja 9 – 12 sati

ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno

Više informacija ...

Izdvojeno

HDLU