• Natascha Auenhammer, O zebrama, tulipanima i ribama 19. 7. - 20. 8. 2017.

IZLOŽBA: Radovan Kunić – Prikupljanje vremena

Radovan Kunić

PRIKUPLJANJE VREMENA

16.3. – 26.3.2017.
Program Galerije Karas u Galeriji Prsten

Otvorenje izložbe održat će se 16.3.2017. u 19.00h

Krajnji doseg drskosti kod Radovana Kunića jest kada svoje slike izloži. Daleko ispod, na toj zamišljenoj vertikali bezobrazluka, je unošenje ljubičaste boje. To je „urbano“ ljubičasta, vrlo agresivna i miriše na Inat. Možda i on negdje na obzoru budućnosti vidi svoju Veliku sliku „Smeđa šuma na tmurni dan“”, koja će kroz Skoro Ništa reći Skoro Sve, o svemu o čemu bi ljudi mogli uopće poželjeti razmišljati. Prizor bež i siv, jednolična mirna šuma uvelog lišća, bez dalekih planova i bez kontrapunkta. Blijedo i jednoobrazno, najdosadniji šumski prizor što se može zamisliti, a pršti od silne pojavnosti, titra i teče u bujicama prhke materije nabite postojanjem i sl. Samo po sebi, to je mjesto i vrijeme u šumi gdje bi SVI DRUGI LJUDI NA SVIJETU rekli: „Ali tamo nema ničega. Zašto bi to htio naslikati?“ Strah ga je te slike, osjeća da nije spreman pa se okušava o izvedijivije ideje, manje idejno, a više likovno pompozne.

Na tome putu, po kojemu se baš i ne žuri, dogodi se da mu poneka slika preraste okvire intencije pa joj se i sam tako može radovati kao općem kuriozitetu. Na slici s krevetom, inače mirne graciozne monumentalnosti, krajnje desno iz kadra izlazi produžni kabel, potreban da bi lampice svijetlile (što su uopće lampice bez kabela?), a kut na zidu govori da možda nije imao pristupa većim prostorijama s velikim bijelim zidovima, već samo ovakvoj, ali nema veze, „još bolje“. Osim toga, kakva je to arhitektura? Izgleda da se graditelj predomišljao ili bio nemaran, ali samo „malo“, ništa spektakularno, što je točno Hrvatska. Kontemplirajući nad ukupnim rezultatom, udaljujući se i prilazeći toj ambivalentnoj, smirujuće-uznemirujućoj slici, moguće je osjetiti nešto što se vrlo rijetko spontano sjetimo, a to je egzistencijalna zahvalnost.

Kako ne bismo mistificirali već ionako maglovite umjetničke moći, veći dio te energije je naprosto „uslikan“ bojama kroz puno dana slikanja. Ostatak, onih 15 % čistoga šlaga, ono spiritualno trenje što se nije moglo predvidjeti, to je Novi Horizont, kojemu se i sam slikar raduje, jer ga ne poznaje, a nitko mu ni ne garantira da će se uopće kakav horizont otvoriti, ali ima privilegiju da ga ugleda prvi, ako se to ipak desi; zašto i ne bi, kada je mnogim drugim slikarima znalo uspjeti. Izuzev toga – pa to je uljana boja na napetom platnu; pored 500 godina korištenog slikarskog trika – miješanje tonova na uvijek svježoj površini (što on radi škrto, terpentinasto, ali neporecivo), tu je i sama boja, što, naravno, pršti od svoje „urođene“ ljepote, kao što se na dobrom instrumentu može udariti bilo koji ton i zvučati će dobro i zanimljivo, ne u odnosu na drugi ton, nego na tišinu.

Kada sa slikom završi, „nadjene“ joj ime baš onako kako ljudi nadijevaju imena svojim kanarincima ili skladbama bez vokala. Nije smatrao da slici treba ime, ali ne valja biti škrt, kažu. „Doda“ joj, u to ime – ime – i tako se sama slika i njen naziv međusobno ne objašnjavaju. Nekima će naziv slike pomoći da krenu s kontemplacijom, a i oni koje na izložbi slika riječi ne zanimaju, moći će doživjeti sve što „bi trebali“.

U isto vrijeme slično i suprotno od mračnog uma Petera Handkea iz „Trenutka pravog osjećaja“, čije se opsesije oko slučajno okupljenih „beznačajnih“ predmeta nakon početnog ushićenja pokažu kao glasnici lažne nade, Radovan predmete „samo voli“ pa ih pred nama „cijeni“”, slikajući ih. Usred slikanja počinje voljeti i sliku zasebno, a voli i kada drugi ljudi vole tu sliku pa je moguća radost jednostavna i vjerojatna.

Možda je jednom dobio pismo, otvorio ga i vidio da je prazno. Pomislio je: “ali nema ničega,“”  ipak držeći nešto u rukama. Shvati da je sama kuverta „sjajan“ papirnati rad: u svaku kuvertu, pa i ovu, ugrađena je do SADA ukupna povijest rješavanja tog problema, sve je u savršeno racionalnom redu, nema dodane dopadljivosti, nitko nikome ništa ne pokušava  „podvaliti“” – sve u svemu vrlo lako postignut društveni konsenzus oko vrlo očigledno zadovoljavajućeg idejno-oblikovnog koncepta; tek je vršak trokuta blago zaobljen, tamo oko može odmoriti, dobro je, odlično je. Prava feštica oblika. Podignuvši pogled, opazi tanki bijeli poklopac visoko na bijelom zidu, nasluti prekrivenu malu nišu, ispunjenu neorganiziranom petljom plosnatih crnih kablova spojenih žuto-zelenom izolir-trakom i bi zadovoljan. Na kraju krajeva, od svih problema na ovome svijetu, na njemu je da proizvede plosnati predmet-sliku, što u ljudima mora „pobuditi“ neki relativno rijedak osjećaj, po mogućnosti ugodan u širem smislu riječi, da može zadovoljiti bilo koga, kao što dobar radijator grije sve ljude u čekaonici, pomisli on književno pa krene premazivati oveću sliku, odustajuć od prizora lubenice*.

 

(*Mi ne možemo razumjeti zašto je odustao od lubenice, ali ne znamo ni zašto ju je uopće poželio naslikati pa je naše žaljenje za nenaslikanim suvišno, čak nepristojno. Činjenica da svi slikari ovoga svijeta do kraja ukupno raspoloživog vremena za slikanje neće naslikati više od djelića onoga što „bi trebalo“ naslikati za njega i takve kao što je on veliki je idejni problem i zahtjeva određeno samo-zamračenje uma, ne bi li se najzad od nečega krenulo, što je ključni preduvjet da se išta stvori. Nije li to na kraju jedina razlika između ljudi – jedni „počinju od jednog kraja“, a drugi ne rade ništa.)

Bruno Velčić, mag.art

 

Radovan Kunić je rođen 1987. u Rijeci. Nakon završene gimnazije upisuje studij na APURi gdje je, 2012. Godine, diplomirao kiparstvo u klasi prof. Violića. Uz skulpturu, tijekom studija, povremeno se bavio i slikanjem koje se pomalo pretvorilo u kontinuitet, da bi po završetku studija postalo konstanta koja ga određuje u moru svih ljudi najrazličitijih zanimanja. Kao slikar, sudjeluje na međunarodnim likovnim kolonijama i rezidencijama i izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama. Ponekad nagrađivan i priznavan, ipak najveća mu je nagrada kada netko njegovu sliku poželi gledati na svom zidu. Član je HDLU Rijeka i HZSU. Osim što neumorno radi slikarski posao u svom riječkom ateljeu, djeluje i kao vanjski suradnik u svojstvu asistenta na katedri za slikarstvo Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Živi u Matuljima.

 

Uz potporu:

 

 

Info

Radno vrijeme:

srijeda – petak: 11 – 19 h
subota i nedjelja 10 – 18 h
ponedjeljkom, utorkom i blagdanom zatvoreno
Cijena ulaznica
20 kn za građanstvo
10 kn za učenike, studente i umirovljenike, uz predočenje važećih isprava
10 kn za grupe (više od pet osoba; cijena po osobi)
10 kn za redovite članove udruženja...
Više informacija ...

Izdvojeno

E-mail lista

Ukoliko želite primati naše obavijesti putem elektronske pošte predbilježite se ovdje
* obavezno polje
HDLU