Dodijeljene Likovne nagrade HDLU-a za 2011. godinu

Čast nam je pozvati Vas na dodjelu likovnih nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za 2011. godinu koje se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Gradske skupštine Grada Zagreba

u ČETVRTAK, 15.prosinca 2011. u 12.00 sati

Stara gradska vijećnica, Ulica Sv. Ćirila i Metoda 5, Zagreb

Odlukom Odbora za dodjelu likovnih nagrada HDLU u sastavu:  Zlatko Kopljar,  Mio Vesović,  Zoltan Novak, Ljiljana Mihaljević i Danijela Ratkajec
laureati za 2011. godinu su:

  • Mladen Stilinović, Likovna nagrada za životno djelo za 2011. godinu
  • Petar Barišić, Likovna nagrada za najbolju izložbu u 2011. godini za izložbu Gluho zvono, Crkva Sv. Donata, Zadar i Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Galerija Bačva, Zagreb
  • Dino Zrnec i Josip Tirić, Likovna nagrada za mlade umjetnike za 2011. godinu

Nagrade će dobitnicima 15.prosinca 2011. godine na svečanosti u Staroj gradskoj skupštini uručiti Predsjednik skupštine Grada Zagreba Boris Šprem i predsjednik HDLU Josip Zanki.
Gradska skupština Grada Zagreba pokrovitelj je Likovne nagrade HDLU od 28. ožujka, 1995. godine.

———-


Likovna nagrada za životno djelo
MLADEN STILINOVIĆ

Likovna nagrada za najbolju izložbu u 2011. godini
PETAR BARIŠIĆ

Likovna nagrada za mladog umjetnika za 2011. godinu
DINO ZRNEC i JOSIP TIRIĆ

—————

Likovna nagrada za životno djelo
MLADEN STILINOVIĆ

MLADEN STILINOVIĆ, rođ 1947. proizlazi iz tradicije avangarde, zauzimanja za društvenu dimenziju umjetnosti kao neo-avagarda ili retroavangarda – što je i naziv njegova projekta s grupom IRWIN 1994. –  koja je u svijet umjetnosti uvela nove umjetničke forme, ali i nove načine njihova predstavljanja. Bio je član Grupe šestorice autora koja je od 1975. do 1979. godine djelovala u Zagrebu kao tzv. Nova umjetnička praksa koja je izašla iz galerijskih prostora izlažući svoje radove na otvorenom, u javnom urbanom prostoru što je bio iskaz kritike galerijskog sistema. Stilinović tu tradiciju u novije vrijeme nastavlja tako da svoje radove povremeno izlaže u vlastitom stanu. Njegove slike riječi, pamfleti i parole – ispisani su na kartonima koji simboliziraju papirnatost, efemernost svih političkih govora o uzvišenim ciljevima i sl. Na isti način, u primarnom simbolizmu vezanom uz povijesni i društveni trenutak, koristio je crvenu boju u postupku desimbolizacije kroz njezino svođenje na fizičku supstancu, na tvar, pigment koji se potroši u činu slikanja postupno je zamjenjujući rozom bojom. Eksploatacija mrtvih, istodobno jedan rad, njegov „najslikarskiji”, i ciklus radova iz 1980. – 1990., s kojim je Stilinović sudjelovao na Documenti XII 2007. godine su kopije ili interpretacije djela suprematizma, konstruktivizma i soc-realizma kao „iskorištavanje” mrtvih slikarskih poetika, mrtvih znakova poput križa i zvijezde. Kratkotrajnost i trošivost dnevne politike, mehanizam moći koji ulazi i u delikatnije mehanizma svakodnevice, autor je materijalizirao apliciranjem voća na “fenomenološke” objekte, naslovnice (okomitog postava) nacionalnih i regionalnih dnevnih listova, “prepunih teškim riječima” koje već drugi dan zaboravljamo; jednako odumiru i voće i riječi, riječi kao ideološki fenomen, i stoga se Stilinovićevi radovi često temelje na jezičnim igrama. U svom umjetničkom djelovanju koristi tzv. „siromašne materijale”, iako se kratkotrajno bavio i eksperimentalnim filmom i povremeno videom. Kad kao materijal umjetnosti koristi hranu, dotiče je i izmiješta te prepušta protoku vremena potičući emocionalnu percepciju u gledatelja. Mješavina dokumentarnosti i fikcije je i inače karakteristični postupak ovog umjetnika, riječima Nade Beroš.
Umjetničke knjige, „knjige umjetnika” Mladen Stilinović radi od 1970ih, intervenirajući na materijalima poput kartona, novina, tkanina i predmeta svakodnevne upotrebe. Boris Greiner u njima zamjećuje „načelo izbjegavanja velikih riječi”.
Što se tiče umjetničkog tržišta, Stilinović će reći: „Novac je novac, umjetnost je umjetnost”. U Pohvali lijenosti prvi put pročitanoj u galeriji Opus Operandi, Gent, 2.5.1993. Stilinović zaključuje:
„Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega…”. S Drugim svjetskim ratom glavna struja avangardne umjetnosti preselila se iz Europe u New York, a engleski sociologija jezika proglašava univerzalnim jezikom suvremene umjetnosti. Oni koji ne govore jezikom zapadne umjetnosti i umjetničkog tržišta, isključeni su iz tog svijeta – propitivanje odnosa jezika umjetnosti i jezika ideologije počelo je Stilinovićeve rečenice-umjetničkog rada iz 1994. – 1995.: „Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”.
Na Venecijanskom bijenalu 2003. u selekciji Igora Zabela izlaže „Rječnik – Bol”. Rječnik je ekvivalent svijeta, a Stilinović 523 stranice rječnika prekriva bijelom bojom. Definicije svih riječi zamjenjuje jednom jedinom riječi „bol” a da bi se zaista spoznalo ovo djelo, na način da se iskusi bol, trebalo bi pomno iščitati sve stranice rječnika. Na izložbi fotografija koje strukturalno koristi ponovno kao jezik, njima dokumentirajući društvo i društvene procese /„Cinizam siromašnih” u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb, 2001. -2002.) bijela najlonska vrećica je za Stilinovića vizualna parabola za siromaštvo. Svoj je neupitan socijalni angažman obojio neprikrivenim cinizmom kao specifičnim oblikom autodistance – kako Sloterdijk definira “cinički um”.
Na 11. istanabulskom bijenalu 2009. na poziv WHW-a njegov rad nosi naziv „Nitko ne želi vidjeti” – što? činjenicu da šest najbogatijih ljudi na svijet posjeduje bogatstva koja su ekvivalent imanju 600 000 najsiromašnijih. Stilinović je 9 godina bio voditelj Galerije proširenih medija, također je bio jedan od osnivača Galerije Podroom. Izalagao je i izlaže širom svijeta, često uz teorijsku i kustosku potporu životne suputnice i suradnice Branke Stipančić, primjerice 1999. u Moderna Museet u Stockholmu sudjelovao je na rezmirajućoj izložbi „After the Wall”, te na kulturološki zanimljivoj izložbi „Krv i med” u Beču 2003. Njegova djela su u kolekciji Erste, ali i Moma-e u New Yorku te Centra Georges Pompidou u Parizu. Od travnja do srpnja ove godine Madenu Stilinoviću priređena je velika retrospektivna  izložba u Muzeju Ludwig u Budimpešti, a od recentnih izložbi ističe se ona koju je s Borisom Cvetanovićem održao u listopadu i studenome ove godine u Galerie Frank Elbaz u Parizu. „Geometrija za siromašne”, naslov djela Mladena Stilinovića, mogla bi poslužiti kao metafora za politiku i ideologiju koja je gurnula modernu umjetnost na „margine” europskog modernističkog projekta, na mjesta koja još i danas neprestano rekonfiguriraju svoj status polu-periferija, kako piše u katalogu Istanbulskog bijenala na stalno iznova obnavljanu temu Od čega čovjek živi?. Mladen Stilinović izjavljuje, „Nema umjetnosti bez posljedica”. Stoga će crvenim slovima ispisanu optimističku riječ “sutra”, precrtati s dvije ukrižene crvene linije. No, to isto tako možemo protumačiti kao poziv da se usredotočimo za sadašnji trenutak, pa tako i trenutak dodjele Nagrade za životno djelo, koje je i dalje-u-nastajanju.

Silva Kalčić

———-

Likovna nagrada za najbolju izložbu u 2011. godini

Petar Barišić: Gluho zvono

Crkva Sv. Donata, Zadar i Galerija Bačva, Zagreb

Kinetičko – zvučna instalacija “Gluho zvono” kipara Petra Barišića koja je izvorno mišljena za prostor bivše gotičke crkve franjevačkog samostana Kostanjevica na Krki u Sloveniji, gdje ju je prvi put izložio 2009. godine,  u Hrvatskoj je premijerno  postavljena u zadarskoj crkvi Sv. Donata u rujnu 2011., a odmah zatim i u Galeriji Bačva u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Barišića je na ovu instalaciju, kako sam kaže, potakao novinski članak o tome kako su talijanski znanstvenici uspjeli iz cigle stare nekoliko stotina godina izvući ljudski govor! Jednu molekulu cigle iz stare bazilike izložili su seriji strujnih udara od nekoliko milijuna volti, a kao posljedica toga iz nje je potekao govor.

Trinaestmetarsko klatno od tankih cijevi visokopoliranog inoksa koje je usidreno u središtu izložbenog prostora ritmički se njiše izravno nas asocirajući na zvono.

Na zidovima koji okružuju to nijemo njihalo, nalazi se devet velikih metalnih rotirajućih diskova na koje su ovješeni pomični metalni predmeti različitih oblika i profila, a koji pri rotaciji diska proizvode kakofoniju što odjekuje prostorom poput molitve, poput zvučnog zapisa zapamćenog u tijelu zidova još dok su ti prostori imali sakralnu funkciju. Jedinstvo pokreta, zvukova i titrave svjetlosti izložbeni prostor pretvara u diskretni kaleidoskopski tekst, zapisala je u uvodnom eseju kustosica izložbe Leonida Kovač, koji premošćuje granicu između slike i njezina vremena, između zvuka i njegova trajanja, između mirovanja i kretanja, između stanja stvari i njihovih privida.

Fenomen pokreta, ali i zvuka neke su od temeljnih odrednica Barišićeva umjetničkog izričaja  te je tako i instalacija “Gluho zvono” ontološki prožeta pokretom i zvukom kao stvaralačkom supstancijom od koje se sastoji struktura ovog  djela.  Ovaj kipar-skladatelj, kako ga je nazvao Milan Bešlić, “Gluhim zvonom” evocira zvukove zaboravljene prošlosti. Zvono koje je u prošlosti pozivalo na buđenje, objed, molitvu, rad i odmor, zvono koje je ispraćalo dragog pokojnika, koje je upozoravalo na opasnost, tjeralo oblake tuče, najavljivalo žalost, ali i slavlje, zvono koje je paradigma, matrica kako da iščitamo potpis vječnoga u vremenitom, zvono koje je simbol vječnosti u intervalima – ovdje je gluho. Prostor između točke A i točke B na čijoj se putanji klatno njiše, prostor je našeg postojanja. Iako živimo u vremenima gluhih zvona, kod njihova zvuka je ostao negdje u nama zapisan kao u opeku talijanske bazilike, a Barišić nam poručuje: oživjet ga treba!

Završila bih ovaj kratki osvrt pitanjem kojeg nam umjesto zaključka u svom eseju postavlja Boris Gunjević: živimo u vremenima gluhih zvona, ona postoje, zvone, ali mi ih ne čujemo, pa je stoga pravo pitanje tko je zapravo – gluh,  mi ili zvona?

Ljiljana Mihaljević

——

Likovna nagrada za mladog umjetnika za 2011. godinu

DINO ZRNEC i JOSIP TIRIĆ

DINO ZRNEC, rođen je 1983. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Igora Rončevića. Profesionalno usavršavanje nastavlja 2007-2008. godine na Umjetničkoj akademiji u Pragu, pod mentorstvom doc. Stanislava Diviša, nadalje 2008. godine na Akademie der Bildenden Kunste Wien, u klasi prof. Daniela Richtera. Do sada je sudjelovao na tri natječaja za suvremenu umjetnost: 2009. za nagradu Croatia osiguranja,  te  na natječaju Start Point Award (najbolji diplomski radovi europskih akademija) kao predstavnik ALU Zagreb i 2010. na natječaju T-HT nagrade MSU-a.
Dino Zrnec autor je mlađe generacije, koji nas jednim izrazito angažiranim dijelom svog slikarstva poziva na svojevrsnu vožnju unatrag, rekonstrukcijom određenog prošlog razdoblja povijesti,  ispreplićući realne povijesne elemente – reprezentativne scene socijalističkih radnih ambijenata sa autobiografskim elementom vlastitog lika, svjedoka vremena koji se odnosi prema različitim oblicima svijesti; (individualno / socijalno / kulturološko / umjetničko). Zanimljiv je postupak kojim slikar evocira atmosfere određenih ambijenata – upotrebom blijedog / transparentnog nanosa boje, dok vlastiti lik – umjetnički idividuum  jasno naglašava. Time ostvaruje novu dimenziju, prolazeći kroz poseban oblik prošle stvarnosti na koju se referira, jedno slojevito interkulturno prožimanje, jasan kontrast odsutnosti i prisutnosti.
Dino Zrnec na neobičan način oblikuje specifične odnose elemenata prošlog vremena i pozicioniranja vlastitog identiteta unutar tih relacija. Kroz svoje slike omogućava prijelaz „zaustavljenih” kadrova refleksija prošlosti u svijest promatrača, propitujući postavljanje identiteta u tom odnosu. Sam autor naglašava: „U radu me zaokuplja povijest, sjećanja, kako pristupiti povijesnom trenutku odnosno kako se pozicionirat unutar takvog i da li je to uopće moguće sa obzirom na neproživljeno i vremenski odmak, te zašto smo opterećeniji prošlošću a ne budućnošću. Kakav je osjećaj bio živjeti u dobu entuzijazma, u dobu promišljanja budućnosti i novotarija kao nepoznatog. Velikim djelom moj pristup je fiktivan ali baziran na stvarnim dokumentima odnosno fotografijama koje tretiram kao ready made fotografije, koje za mene nose sasvim drugačije značenje od onog za koje nas veže sjećanje i prepoznatljivost.”
Kao slikaru koji  na originalan način koristi i pomiče nove točke gledišta u svojim djelima, od strane Odbora za dodjelu likovnih nagrada HDLU-a, dodjeljuje se Nagrada za mladog umjetnika u 2011. godini.

Daniela Ratkajec

————–

JOSIP TIRIĆ pripada najmlađoj generaciji hrvatskog koja se pojavila na vjetrometini umjetničke scene tek u nekoliko posljednjih godina.Ovaj mladi slikar već je sa svojim prvim izlagačkim istupima skrenuo pozornost kritike i publike na svoj rad ,zadržao je uzlaznu razvojnu liniju i figurira kao jedan od najeksponiranijih umjetnika novog vala hrvatskog figurativnog slikarstva.
Prvi koraci koji predstoje mladom umjetniku prilikom izlaska iz aula akademske zaštićenosti neosporno su presudni za cjelokupno njegovo kasnije stvaranje ;kamo krenuti,pitanje koje se neminovno postavlja svakom od njih ,a odgovor je ono što je svaki umjetnik dužan dati potpuno samostalno. No isto tako neizbježan je i utjecaj zbivanja umjetničkog okruženja ,utoliko je pojava mladog umjetnika koji već sa prvim izložbama iskazuje zavidnu samosvojnost nešto što ukazuje na kvalitetu a u slučaju Josipa Tirića možemo slobodno govoriti o već potpuno formiranom umjetničkom izrazu kao na likovnom tako i na idejnom planu,koji se iskazuje kroz izuzetnu stvaralačku uvjerljivost i likovnu prepoznatljivost.
Tirić je na samom početku svog djelovanja ukazao na bitne značajke svog rada :karakterističan kolorizam,dinamičke teksture,kompleksnost kompozicije i stalnu sklonost istraživačkom odnosno eksperimentu što gotovo uvijek u završnici rezultira vrlo osobnim likovnim diskursom.Upravo taj oslon na osobno iskustvo i spontani impuls njegova investiranja u djelo koje se postepeno i promišljeno gradi kroz avanturu ponovljenih pokušaja,stalno traženje najboljih rješenja te svojevrstan društveni angažman postali su osnova samosvojnog slikarskog projekta.
Josip Tirić je umjetnik koji puno radi ,koji se hrabro upušta u razvijanje najzahtjevnijih likovnih riješenja,nerijetko  kroz velike formate i vrlo kompleksne kompozicije koje zahtjevaju visoku razinu slikarske vještine i tehničke potkovanosti.Na njegovim slikama prepoznat ćemo mnoge zanatske finese ,bilo da je riječ o igri svjetlosnim aspektima boje ,različitim teksturama, od bogatih do lazurnih namaza, plošnog  tretiranja površine do voluminoznih formi ,izrazit kolorit i dramtične kompozicije ekspresivnog naboja.Kopleksne kompozicije često su postmodernistički kolažirane gotovo nespojivim elementima preuzetim iz masovnih i informatičkih medija koje spaja ili stavlja u odnos sa fotografijama koje je sam izradio.Taj postupak rezultira jednom osobnom,začudno dojmljivpom likovnom cjelinom.Teme Tirićevih slika kreću se u rasponu od postindustrijskog pejzaža i pripadajuće im arhitekture ,tema preuzetih iz medija do intimnih scena i portreta prijatelja.
Josip Tirić dijeli svu eksploziju vitalnosti,grozničavost i nemir svoje generacije,isključivost vlastitih uvjerenja i stavova,te na specifičan način likovnim sredstvima pokušava postaviti pitanja koja se odnose na društveno okruženje,tako da na simboličkoj razini svojim djelom progovara o aktualnim društvenim zbivanjima a da pri tome nimalo ne gubi na likovnoj kvaliteti.To upučuje na povišenu razinu socijalne osviještenosti što je danas jedna od bitnih karakteristika suvremene umjetnosti u globalnom smislu.
Čini se da je u središtu Tirićevih promišljanja ipak nalazi čovjek,njegovo stvaralaštvo uvijek u središtu svojih ontoloških ishodišta postavlja problem čovjekovog bitka ,ranjivost njegove prirode i opstojnosti u društvu.Njegove slike dokazuju da su globalno i individualno neraskidivo povezani.
Dosadašnji likovni put i razvoj Josipa Tirića stalno i uvijek iznova upućuje na kvalitativne pomake koje možemo pratiti sa svakom novom izložbom. Njegov rad upućuje nas na kompleksnu stvaralačku ličnost kao takav Josip Tirić zasigurno spada u sam vrh mlađe likovne scene.

Info

Cijene ulaznica za manifestaciju 6. bijenale slikarstva

30 kn Pojedinačna ulaznica
20 kn Pojedinačna dječja (iznad 6 god), učenička, studentska, umirovljenička ulaznica (1)
20 kn Pojedinačna grupna ulaznica (2)
15 kn Pojedinačna strukovna ulaznica (3)
60 kn Obiteljska ulaznica (4)
15 kn Pojedinačna grupna ulaznica za škole (5)

GRATIS za redovite članove udruženja HDLU, AICA, ICOM, DPUH, HND, IFJ, EFJ te studente ALU i studente FF smjera PUM, EKA ili MUZ, učenike ŠPUD (uz predočenje važećih isprava), osobe s invaliditetom, djecu mlađu od 6 godina

Ulaznice se kupuju na blagajni HDLU-a tijekom radnog vremena izložbe.

Za ostale upite vezane uz ulaznice, molimo javite se na hdlu@hdlu.hr

Ulaznice sadrže 25% PDV.

(1) uz predočenje važeće isprave
(2) za grupe s više od pet osoba
(3) za redovite članove ULUPUH, HDD, UHA, ORIS, HULU Split, HDLU Osijek, HDLU Rijeka, HDLU Dubrovnik, HDLU Istra, HDLU Varaždin, uz predočenje važeće članske iskaznice
(4) do najviše 4 člana obitelji s djecom starijom od 6 godina
(5) cijena po učeniku, 1 pratnja učenika gratis

 
RADNO VRIJEME DOMA HDLU (GALERIJE PRSTEN, BAČVA I PM)

utorak – nedjelja : 11 – 19
ponedjeljkom i praznikom ( 1. i 18.11.) zatvoreno.

 

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

utorak: 10 – 13 sati
srijeda – petak: 16 – 20 sati
subota 10 – 13 sati
nedjeljom, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Dan otvorenih vrata

Izložbe

 

 

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

Web Hosting

Avalon web hosting
HDLU