Siniša Reberski – Nadolazak neizbježne neminovnosti: Demistifikacije
SINIŠA REBERSKI
NADOLAZAK NEIZBJEŽNE NEMINOVNOSTI: DEMISTIFIKACIJE
29.10. – 13.11.2012.
Otvorenje 29.10.2012. u 19 sati.
Galerija Bačva
Trg žrtava fašizma bb
10 000 Zagreb
Radno vrijeme:
utorak-petak 11-19 sati
subota i nedjelja 10-14 sati
ponedjeljkom i blagdanom zatvoreno
——————————————————————————————————————————————————————-
“Moj manifest
Pred nama su teška vremena. Ne znam kako ćemo ih prebroditi. Treba pokušati. Trebamo čitati znakove, trebamo otkloniti prokletstva, trebamo presložiti astrološke parametre, trebamo se sjetiti alkemije, trebamo baciti karte, trebamo moliti, trebamo preokrenuti razum, trebamo artikulirati planove, trebamo organizirati preokret, trebamo zapisati formule, trebamo nacrtati nove zemljovide, trebamo sastaviti manifeste, trebamo sročiti povijest budućnosti, trebamo pisati jer napisano ostaje. Trebamo načiniti sve to i to odmah!”
Siniša Reberski
——————————————————————————————————————————————————
“…naslov izložbe Demistifikacije – termin koji u sebi istodobno sadrži i
demitifikacije, mitifikacije i mistifikacije. I vrijeme čitanja; i vremenitost opažanja. U
morfologiji grafematičkih permutacija mit funkcionira kao korijen riječi koji
neukorijenjujući, prestaje biti izvorom i putokazom značenja. Štoviše, u polju njegovih
performativa događa se paralaksa, jer pismo koje Reberski prakticira kaligrafskom
mimikrijom intervenira u leksik i sintaksu poznatih (povijesnih izvora). Možda se zato na
razini (ne)prepoznavanja ovi kaligrafirani akvareli manifestiraju kao simulacra
kartografije svemira u kojoj se događa raskorijenjivanje mistifikacija. Jer, prepoznavanje
nije isto što i percepcija. Čitajući, saznajem da se realnost pojavljuje onda kada u
percepciji nema kontradikcija. Nadalje, ono što opažam relativno je, pa shodno tome ono
što ne opažam za mene ne postoji. To me vodi odnosu između realnosti i kartografije.
Posredstvom pisma. Kartografski zapis skriptora Reberskog prividno je lišen
kontradikcija, i upravo realnost toga privida, odnosno igra predodžbama prijepisa i
zapisa, otvara digresivni prostor gdje se u mnemoničkoj dimenziji mitifikacija i
demitifikacija, te nadalje mistifikacija i demistifikacija pokazuju simultano
(ne)mogućima.”
Iz predgovora Leonide Kovač
