IZLOŽBA: Maja Marković – Četvrti Zid

 

Maja Marković “Četvrti Zid”

03. – 11. rujna 2014.

Otvorenje izložbe u srijedu, 03. rujna 2014. u 19 h

Galerija Karas

Praška 4, 10000 Zagreb

Radno vrijeme: uto-pet 11-19h, sub-ned 10-14h

Blagdanima i državnim praznicima zatvoreno 

Izgraditi četiri zida postao je poprilično zahtjevan zadatak. Tokom izgradnje potrebno je paziti na mnogo čimbenika, koji u konačnici rezultiraju onim što nazivamo domom. I dok gotovo svi poznajemo taj osjećaj pripadnosti mjestu koje nam pruža iluziju intimne iza koje se odvijaju bazične ljudske aktivnosti, modeli i načini nastanka tog mjesta manje su poznati. Pa, recimo, većna onoj najosnovnijoj razini, a to je jezik, možemo apostrofirati sasvim specifičan govor kojeg ne susrećemo svakodnevno i koji kaže da se vagresi iscrtavaju, bigne vežu, remenati podšprajcavaju, koševi nalijevaju, mercbani rastežu, a raznorazni porezi koji prate sav taj posao, u konačnici, prebijaju, nakon čega onda govorimo o podgledima, brisoleima, pergolama, strehama itd. Najbolja ilustracija ove specifične i pojmovno bogate građe bila bi popisivanje svih, do u detalje, razrađenih dijelova jednog klasičnog reda koji sa svojim ehinima, abacima, dentima, kanelirama i lezboskim kimama te onim drugim, ne spomenutim, dijelovima prelazi okvir ovog teksta, a ukazuje na sistem koji smo razvojem civilizacije dogurali do današnjeg stupnja razvoja. I ne radi se ovdje o tome da je povijest graditeljstva i arhitekture u umjetničinom djelu apostrofirana u nekom profesionalno-naučnom ili enciklopedijskom smislu, većse prije radi o osjećaju za bitno koji, da se slikovito izrazim, često izgleda kao beskonačno zaokruživanje nepostojećeg centra, tj. onom što manje-više svi doživljavamo kao dano samo od sebe, a to je sklonište, štit ili jednostavno dom. Međutim taj dom treba shvatiti u najširem smislu riječi, gotovo planetarno ili jošbolje galaksijski, jer gdjegod bi se ljudi našli izražavali bi tendenciju da nekako upregnu prirodu u svoju korist, i kako god banalno i besmisleno zvučalo, ali stati ispod raskošnog hrasta i „pretumbati“par žireva čekajući da prestane kiša većje arhitektura. Neartikulirana u današnjim relacijama, ali konceptualno sasvim lijepo zaokružena, i u potpunosti jednaka barem u početnoj premisi recimo beskrajno sofisticiranom satelitu. Sljedeća misao, na koju treba obratiti pažnju kod Majine izložbe jest diskrepancija koja se dešava između idejno-teoretskog naspram praktičnog, tj. graditeljskog ili izvedbenog djela samo arhitekture, a ta diskrepancija bi se mogla pripisati ne samo arhitekturi nego svemu što nas okružuje, pa ako bašželite možemo je dobaciti i u duboka prostranstva svemira, iako nam njegovi planovi i „arhitektura“vjerojatno nikada neće u potpunosti biti jasni. Dakle krećući se od potpune apstrakcije – prve linije, broja, plohe, prostorne jedinice ili, u krajnjoj liniji, gena koji tvori kromosom –prema tijelu (opipljivom ili neopipljivom, vidljivom ili nevidljivom volumenu i masi) čija je najopćenitija karakteristika izgrađenost pa bismo za sve na ovom svijetu mogli reći da je na ovaj ili onaj način izgrađeno, i koliko god nam za neke stvari planovi bili nejasni, na onim jasno postavljenim možemo  uvidjeti da je razlika između plana-ideje i same praktične provedbe uvijek različita.Ta diskrepancija, lijepo se očituje u samoj arhitekturi gdje ona biva predstavljena kao iluzija tehničkog crteža koji u stvarnosti pak može biti izražen samo kao tendencija ka sličnosti, jer koliko god precizni i jedan i drugi proces bili, ne smijemo zaboraviti da se radi o postupku prevođenja, a on u stvari nije moguć, pa bi paradoksalno mogli ustvrditi kako je sva arhitektura izvedena mimo idejnih planova, i obrnuto, što na neki način lijepo sumira ona poetično izražena sumnja kvantnih fizičara koja kaže da „bog“kocke ipak baca. Koliko god kaotično to zvučalo, opet se nalazimo u planiranju, ali izvedenom iz apsurda. Sličan problem nalazimo i u kartografiji, tj. jednak ali zornije izražen i jače potenciran, jer se prostorno nesagledive jedinice prostora sabijaju kako bi nam pružili svrsishodnu dimenziju u pokušaju udvostručenja koja su uvijek problematična, tj. arbitrarna, i ovise o dogovorima nas samih sa drugima. Ako bismo zamislili zanimljiv misaoni eksperiment u kojem bismo pokušali navigati prostorom za koji imamo kartu identične veličine, vrlo lako bismo došli do oprečnih zaključaka. Neki bi rekli kako su se koristili najpreciznijom kartom ikad, dok bi drugi pak opravdano skrenuli pažnju na to kako je karta u potpunosti beskorisna. Sve bi dakle ovisilo o subjektivnoj poziciji i kontekstu.Jer kako nas uči fikcioni pisac Pierre Menard autor Don Quijotea, nemoguće je čak replicirati tj. u potpunosti faksimilski prepisati tekst, dakle prevesti nešto nakon ovakve postavke zvuči potpuno nemoguće, i moramo se pomiriti sa težnjom tj. htjenjem da se upustimo u taj proces koji zahtjeva i određenu drskost, jer u startu znamo da smo u borbi koja završava porazom, a ipak težimo, želimo, u krajnjoj liniji, moramo, iako katkad ne znamo zašto. Prijevod je uvijek ono „kao da“koje nas dovodi u područje iluzije, a ona je također satkana od gradbenih elemenata tj. zidova, pogotovo onog četvrtog koji kada se sruši, iluzija na moment nestane, i „stvarnost“nas brzinski ošamari, makar, kako se naglo sruši, tako se naglo i uspostavlja, a mi smo uvijek pomalo zbunjeni time jer se kao u Zenonovim paradoksima jedinice razmaka između naše svijesti i iluzije mogu beskonačno smanjivati, pa je nikada ne možemo uhvatiti kako bismo joj u potpunosti uzeli mjeru. Svakoga dana susrećemo se s tom pojavom njenog rušenja i ponovnog uspostavljanja, gotovo ne primjećujući sam proces koji najčešće popratimo svrsishodnim društvenim ponašanjem, te se smijemo ili plačemo i sve ono između ta dva kontrasta. Primjer koji bismo mogli navesti dnevnik je koji kreće po zlu. I većvidim da mrštite obrve u negodovanju sa akumulacijom primisli o tome kako je dnevnik, kao dio informativnog programa, potpuno izravna medijska situacija, ako ništa drugo barem na formalnoj razini, međutim onaj trenutak kada neodoljivo simpatični voditelj neke od regionalnih televizija čita sa blesimetra vijest koja kaže „kao što znate poštovani gledaoci, u selima naše opštine postoje ogranci narodne biblioteke Jova Popovićiz Kikinde, najbrojniji članovi seoskih biblioteka su učenici osnovnih škola iz tih sel…. pa se zagrcne i dovrši, …iz pičke materne. To je upravo rušenje tog četvrtog zida te nam na humorističan način i bez žučnih rečenica o propasti novinarstva, i kako je ova ili ona kuća u službi te i te politike, govori da smo gledajući jednu informativnu emisiju obavijeni iluzijom jednako kao i kad gledamo film. Primjera je bezbroj, nenamjernih (kao gore spomenuti) ili onih namjernih, kada nas recimo Ivan Ladislav Galeta pozove da dodirnemo prstom ekran, dok on, sa druge strane svojim prstom dodiruje kameru. Ono što je bitnije od samih primjera jest da iluzije upravljaju sviješću, tj. kada bi bili potpuno radikalni i u potpunosti osvijestili iluzionistički karakter postojanja čovjeka, vjerojatno bismo ustvrdili kako su iluzije fino satkane beskonačne tkanine naslagane jedna na drugu, a mi samo jedna mala očica, izgubljena u tko zna kojem, nepregledno velikom lejeru tog skupa tkanina, pa bismo se mogli zapitati da li uopće postojimo, ili smo, kao u Matrixu, dio nekog binarnog sklopa koji nas svojim beskrajno kompleksnim softverom prebacuje iz jedne u drugu zečiju rupu.

Predrag Pavić

Galerija Karas izložbeni je salon Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Radno vrijeme: uto-pet 11-19h, sub-ned 10-14h. Blagdanima i državnim praznicima zatvoreno.

Adresa: Praška 4, Zagreb, Hrvatska

 

Info

RADNO VRIJEME GALERIJA PRSTEN, BAČVA I PM (DOM HDLU)

srijeda – petak 11 do 19h
subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno.

Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

 

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

utorak: 10 – 13 sati
srijeda – petak: 16 – 20 sati
subota 10 – 13 sati
nedjeljom, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Dan otvorenih vrata

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

Web Hosting

Avalon web hosting
HDLU