HRVOJE ŠERCAR 1936. – 2014.

Pogreb Hrvoja Šercara biti će u četvrtak, 20. studenog 2014. u 13.35 sati u krematoriju na Mirogoju.

Dobitnik je nagrade za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika 2010. godine

Član Upravnog odbora HDLU 2007. – 2009.
Član Nadzornog odbora HDLU 2009. – 2014.

U naraštaju likovnih umjetnika stasalih početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća Hrvoje Šercar zauzima sasvim posebno mjesto. Dok su se njegovi vršnjaci, školovali na zagrebačkoj Akademiji i elitnim dijelom specijalizirani u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, nastojali orijentirati prema aktualnim europskim tokovima te otvorili inovativna problemska područja, on je krenuo sa sasvim različitih formativnih premisa i okrenuo se vlastitim imaginativnim resursima i traganju za nekom davnijom, arhetipskom tradicijom. Nećemo pritom reći da je taj student prava i slikarski samouk ostao sasvim bez mentorskoga uporišta. Dapače, u prvi mah mu priskače u pomoć Miljenko Stančić, a u drugoj rundi prima ga u svoju radionicu i sam majstor Hegedušić. Dok stanovito vrijeme uživa naklonost i podršku Miroslava Krleže, jer su svi oni prepoznali neobičnu darovitost, izniman potencijal i pravo Hrvoja Šercara da krene svojim, svojeglavim putem evokacije podsvjesnih prizora, naracije neviđenih zbivanja, elastične interpretacije doživljenih gradova.

Taj „moderni crtač davnine“, kako ga je nazvao Igor Zidić, ušao je u suvremenu hrvatsku umjetnost kao iznimka i slobodni strijelac, kao autsajder i dobrodošli suputnik, ispunjavajući čežnju rafiniranih znalaca da dobiju protutežu iskonskih, prvotnih znakova, a istovremeno udovoljavajući zahtjeve šire javnosti da nađe korelativ plebejske doživljajnosti. To ne znači da je Šercar kao intelektualac ostao gluh i slijep za neke registre aktualnijega stvaralaštva. Sasvim sigurno je umio odjeknuti na izazov art bruta i enformelističke fakture, a bio je u posebnom dosluhu s duhovnim strujanjima egzistencijalizma, miserabilizma, teatra apsurda i pobune „mladih gnjevnih ljudi“. Uostalom, neslučajno se okušao i u prvim hepeninzima u našoj sredini, a svoju stvaralačku dionicu umio je proširiti trodimenzionalnim ostvarenjima i intervencijama u prostoru. Neosporno je da je Hrvoje Šercar stvorio specifičan likovni svijet, na svojim papirima i kožama ostavio je dubok trag temperamentnoga pera, nespokojni otisak bogate duševnosti. Medijevalnim i biblijskim motivima podsjetio je na kontinuitete ljudske sudbine, na povijest trpnje i patnje analogan Villonovi stihovima, prikazima triumfa smrti ili inkantaciji „Balada Petrice Kerempuha“. Povremenim ilustratorskim zadatcima nije izašao iz kruga autentičnih nadahnuća već je uvijek tražio i nalazio korelativne silovitosti i strasti, ili pak oksimoronski žestoke nježnosti, umiljene agresivnosti. Kao u nekom zodijaku ili sanjarici, Šercarovi simboli upućuju na kružni tok vremena, vječno vraćanje istoga, vitalnu obnovu nakon uništavalačke geste.

Daleko najpretežniji dio slikareva, crtačeva opusa predstavljaju idealne panorame ili sintezne vedute gradova. Kao predložak Šercar najradije odabire amblematske urbane konstitucije, zgusnuta povijesna tkiva dragih, emotivno posvojenih ljudskih gnijezda, najčešće svojevrsnih domovinskih uporišta (od opsesivnoga Dubrovnika, preko Trogira i Splita, Hvara i Korčule, Šibenika i Zadra, Motovuna i Huma, pa do Zagreba, Osijeka, Siska, Bizovca). Tretirajući rastere ulica i trgova, krovova i zidina kao kristaličnu, geometriziranu i strože ritimiziranu strukturu, svojim urbanim vizijama slikar redovito pridodaje animalne životinjske atribute,  na kojima realizira organsku i biomorfnu narav svojega uzbudljivog rukopisa. Na taj način Šercarovi gradovi-ribe, gradovi-ptice, gradovi-zvijeri ne samo što nude nadrealni učinak, nego zadobijaju pečat autentičnog izraza u kojemu se plodno prožimaju komplementarna svojstva gipkosti i tvrdoće, oprosti i istančanosti.

Hrvoje Šercar je stvorio izvorni i nezamjenljivi panoptikum najvažnijih hrvatskih ambijenata, a pritom kreativno vratio u opticaj latentna „zemljaška“ iskustva, obnovljena snagom nesputane vizionarnosti. Polstoljetni saldo rada ima relevantnu društvenu težinu, te zaslužuje svakovrsno priznanje, uključuju nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tonko Maroević