IZLOŽBA: Duje Jurić – Psovke

DUE JURIĆ

PSOVKE

18.02. – 01.03. 2015.

Otvorenje izložbe održat će se u srijedu, 18.02.2015. u 19:00 sati. u Galeriji Bačva

Foto---Duje-Juri--02

 

Foto by Mio Vesović

PSOVATI KAO SLIKAR

Slikar može biti oličenje gluposti. Poznato je kako je Marcel Duchamp svojevremeno izjavio da mu je namjera osporiti francusku uzrečicu bête comme un peintre time što neće postupati kao slikari koji naprosto slikaju ono što vide – i koji s tog naslova zaslužuju da ih se drži glupima. Što se psovanja tiče, idiomatski ga se, dakako, povezuje s kočijašima, kojih – što je samo jedan od pokazatelja kako se jezične navike mijenjaju daleko sporije od društvene zbilje koju bi imali opisivati – v odavno nema po ulicama. Ako slikar može biti pametan i slikati ono što ne vidi, može li i psovati? Ne po prvi puta, Duje Jurić postavlja, kako sebi, tako i nama, neuobičajeno težak zadatak. Manje ne bi li ga riješio, a više radi izazova procesa rješavanja.

Kao socijalno-kulturna pojava, psovka se može, dakako, poimati na različite načine, od toga da ju se, sociološki, smatra jezikom potlačenih i obespravljenih, simboličkim nasiljem koje je jedino utočište onih kojima je nasilno uskraćen svaki drugi oblik otpora, preko toga da ju se, psihološki, drži davanjem oduška odgojem zatomljenim nagonima, do toga da ju se, etimološki, shvaća kao znak za sve što je u ljudskome mračno, zlokobno, štetno i nisko. Neki pak, poput Montesquieua, vide u psovačkim navadama svjedočanstvo, kako o surovosti, tako i o prostodušnosti pojedinog naroda. Može ju se shvatiti i kao trajni, ne uvijek ugodni, podsjetnik kako čovječanstvo, dok napreduje u jednom smjeru, nazaduje u raznim drugima, te da se mogu mijenjati sadržaji, ali ne i struktura značenjskih odnosa, kako je pisao Tomislav Ladan: Tabu kao tabu, pa i jezični, manje je prolazna, a više stalna pojava. U svakom slučaju, kako to zorno pokazuje privilegiran primjer blasfemije, koja nije moguća doli kao inverzija molitve, te stoga potvrđuje ono što osporava, psovanje je neraskidivo povezano sa sistemom autoriteta i kontrole.

Iz toga proizlazi drugi važan aspekt psovanja, naime, njegova službena nevidljivost. To ga već dovodi u blisku vezu sa slikarstvom, pa neće biti slučajno što Jurić psovku slikarski predstavlja upravo tako: uskraćujući joj, naime, vidljivost, koju bi slika, dakako, imala pružati. Umjesto toga, mrljama boje (dakle, slikarskim sredstvom) iz inače se bezlične mase sivo-bijelih slovnih znakova izdvaja verbalni iskaz. Pritom ne možemo ne primijetiti kako taj postupak doista proizvodi značenje isključivo u slučajevima kad vladamo odgovarajućim kodom – ako je psovka na jeziku koji ne poznajemo, slovni niz, dakako, ostaje svejednako nediferenciran. Što pak upućuje na treći važan moment: kulturnu uvjetovanost svake komunikacije, pa tako i psovanja. Premda svojim osporavateljskim nabojem može odjeknuti jedino u neočekivanom kontekstu, dok inače postaje jezična gesta kao i svaka druga, psovka istodobno mora biti prepoznatljiva kao takva.

Kako je pokazao Bahtin, i verbalno je predočavanje jezika uvijek isključivo stilizacija, upravo slika govora, a nikada govor sâm. Slika pak koja, ne samo što sadrži tekst, nego se i sastoji isključivo od slovnih oblika, promatrača neizbježno dovodi u interpretativni raskorak. Naime, kako je općepoznato, premda se, kao i stranica teksta, “čita” s lijeva nadesno, sliku započinjemo čitati iz donjeg a ne iz gornjeg kuta. Time se međusobni odnos točaka i linija na površini platna koji konstruira značenje slike doslovno ukršta sa semantičkim aspektom verbalne poruke, što promatrača dovodi u situaciju interpretativne neodlučivosti, pokazujući kako je pitanje svakog slikarstva – Što zapravo vidimo? – uvijek tek funkcija elementarnijeg pitanja – Kako gledamo?

Tko se pak ne želi zamarati odgovorima, uvijek može opsovati slikara.

Tomislav Brlek

Duje Jurić je rođen 1956. godine u Rupama. Diplomirao je Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, klasa profesora Vasilija Jordana, 1981. god. Od 1999. radi na istoj akademiji kao docent, a zatim i redovni profesor na Slikarskom odsjeku. Bio je stalni suradnik majstorske radionice profesora Ljube Ivančića i Nikole Reisera od 1982. do 1985. godine. U tom periodu bavi se i dizajnom ambijenata i surađuje na projektima kazališne skupine „Kugla glumište“. Samostalno izlaže od 1984. godine te su do danas njegova djela izložena na sedamdesetak samostalnih i stotinu pedeset skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Među ostalim priznanjima, 2003. godine, osvojio je nagradu Vladimir Nazor za godišnja postignuća na području slikarstva. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Galerija Bačva
Dom HDLU
Trg žrtava fašizma 16
10000 Zagreb

 

Radno vrijeme:
srijeda – petak 11 – 19
subota i nedjelja 10 – 18
ponedjeljkom, utorkom i blagdanom zatvoreno

Info

RADNO VRIJEME GALERIJA PRSTEN, BAČVA I PM (DOM HDLU)

Tijekom trajanja izložbe Murtić 100 do 18.7.2021. radno vrijeme je od ponedjeljka do nedjelje od 11 do 21h

Redovno radno vrijeme nakon 18.7.2021.:
srijeda – petak 11 do 19h
subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno.

Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

 

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

utorak: 10 – 13 sati
srijeda – petak: 16 – 20 sati
subota 10 – 13 sati
nedjeljom, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Dan otvorenih vrata

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

Web Hosting

Avalon web hosting
HDLU