Današnji trenutak suvremene umjetnosti iznimno je zahtjevan za mlade umjetnike koji nastavljaju tradiciju i senzibilitet apstraktne (geometrijske) umjetnosti. U vremenu u kojemu se čini kako je na polju apstraktne umjetnosti sve već viđeno, istraženo i doživljeno, bez obzira na beskrajne mogućnosti matematičkih variranja modela, kao i utjecaja nelinearnih, fraktalnih struktura koje su iz arhitektonskog konteksta ušle i u vokabular vizualnih umjetnosti – inventivnost u ovom likovnom segmentu nije više lako ostvariva. U kontekstu hrvatske recentne likovne scene, opus Duje Jurića postojano i sasvim zasluženo drži primat na polju neo-geo i op-art nasljeđa, kao i konstruktivističkih korijena, no u posljednje se dvije godine Damir Sobota s nekoliko svojih ciklusa javlja kao nova i vrlo kreativna karika identične linije morfološko-stilskog srodstva.
U genezi razmišljanja o pristupu umjetnosti, Damir Sobota polazi od konstruktivističke tradicije gdje su estetska kombinacija i rezultat djela proizvod industrijskog reda poput dizajniranja i mehaničke razrade nacrta za automobil ili avion. Precizno nacrtana i kompozicijski izbalansirana matrica rada osnova je cijele ideje, gdje se ne polazi primarno od osjećaja, raspoloženja ili kontemplacije kao u tzv. kolorističkoj apstrakciji. Sobotini radovi posljedica su tehničkog umijeća i analitičke organizacije materijala, gdje su principi ideje, fakture rada i konstrukcije jednako važni. Bez sumnje je kako se u opusu Damira Sobote u istoj razini spajaju i povezuju utjecaji Maljevičevog dinamičkog suprematizma oko 1916. godine, i prostorne razgradnje geometrijskih oblika unutar plohe, jednakih takvih prostornih kompozicija Moholy-Nagyja iz prve polovice dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali i cijelog duhovnog avangardnog ozračja s Bauhausa. Dinamične i ritamski aktivirane crno-sivo-bijele dvodimenzionalne strukture bauhausovca Josefa Albersa u ishodištu su gotovo svih kasnijih vizualnih matrica tog tipa, no ne smijemo zanemariti niti ideju o povezivanju glazbe s geometrijskim strukturama, njihovim rasporedom na plohi, kao i povezanosti tonova glazbene ljestvice s određenom skalom boja. Ideja matematičke proporcije i varijacije povezana je s idejom harmonijskog sklada ne samo oblikâ i likovne kompozicije, već i sazvučja tonske palete. Damir Sobota u jednom je našem razgovoru primijetio kako bi svoje slike mogao povezati s jednim glazbenim žanrom, minimal deep houseom, u kojemu se uglavnom ponavlja isti ritam s malim intervalnim promjenama, što na umjetnika djeluje vrlo opuštajuće i djelomice se reflektira u njegovim radovima.
Tek na drugoj razini razumijevanja ishodišta umjetničkog senzibiliteta mladog umjetnika možemo govoriti o tradiciji EXAT-a, Novih tendencija, talijanskog Azimutha i njemačke grupe Zero, kao i tzv. sistemske umjetnosti. Primijetit ćemo kako slike i slikokolaži Damira Sobote odražavaju problemsku osnovu prve izložbe Novih tendencija iz 1961. godine koja je, prema Almiru Mavignieru, imala zacrtanu ideju „kretanja od slikarstva prema objektu“, jer se njegova djela vrlo slobodno opiru ideji pravilne kvadratne ili pravokutne dvodimezionalne (slikarske) podloge. Vrpčasti nizovi i isprepletene višebojne strukture iz jednog ciklusa radova Damira Sobote negiraju ideju klasične dvodimenzionalne slike ne samo radi istraživanja mogućnosti proširenja slike prema objektu, već nose izvjestan bunt prema ideji uramljivanja i dodatnog opremanja umjetničkog djela, što zrcali avangardnu misao da je umjetničko djelo cjelovito i dovršeno kada umjetnik odluči da to jest, kao vrhovni autoritet vlastite umjetničke kreacije.
Damir Sobota u kratkom je vremenu stvorio vizualno intrigantan opus u kojemu možemo osjetiti duhovno bratstvo s Ivanom Piceljom, Aleksandrom Srnecom, Miroslavom Šutejom ili Antom Kuduzom, no bez citiranja i parafraziranja njihovih prepoznatljivih morfoloških obrazaca. Načelo niza i serije strukturalnih jedinica u radovima Damira Sobote ide u dva smjera: u umnožavanje i usitnjavanje geometrijsko-kolorističkih predložaka i dijelova ili u uvećavanje i simplificiranje konačne vizualne matrice. No, ništa nije slučajno i proizvoljno jer svako djelo nastaje prema umjetnikovom pomno isplaniranom predlošku – pa čak i algoritmu kojim određuje daljnje permutacijske igre površine. Taj dojam lakoće i jednostavnosti strukturalnih elemenata, čija je efektnost pojačana bojama, u osnovi je rezultat matematičkih proporcija i vrlo smirenog promišljanja svijeta oko sebe. Za Damira Sobotu umjetnost nije tek zabava, dekoracija, estetski savršeno osmišljen proizvod, već rezultat dubinskog i analitičkog istraživanja nevidljivih energetskih silnica u polju kadra, izvlačenje dubljeg kozmičkog reda i nereda na površinu slike ili objekta. On dosljedno traga za sistemima logičkog razmišljanja koji nam pomažu da se držimo za ovu dimenziju stvarnosti kada egzistencija postaje monotona ili kaotična. Pa ako bismo u radove Damira Sobote nakon svega uvodili još i kategoriju sublimacije duhovnog, time bismo ovog mladog i perspektivnog umjetnika ponovno povezali s ishodištima ruskog konstruktivizma i Bauhausa, od čega nije daleko niti trajni metafizički paradoks dualnosti između racionalnog i osjećajnog, koji postoji u djelima svih značajnih umjetnika apstraktnog likovnog izričaja.