Popratni program 51. zagrebačkog salona III

Popratni program 51. zagrebačkog salona
Srijeda, 29.06.2016. u 18.00 h

Mirela Holy, Hrvoje Jurić, Duško Petrović, Jasna Čapo, Biljana Kašić,
Miranda Levanat-Peričić, Udruga Prijatelji životinja

Klub HDLU

51_HDLU_Banner_1080x720_130616

29. lipnja, 18.00-21.00h

Moderatorica: Mirela Holy

 

Mirela Holy, Veleučilište Vern, Zagreb: Planeta Zemlja, 21. stoljeće – okolišna distopija kao stvarnost

Hrvoje Jurić, Odsjek za filozofiju, Filozofski fakultet, Zagreb: Prevladavanje specizma

Duško Petrović, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet, Zagreb: Humanitarne granice ili granice humanitarizma – ekspanzija vidljivih i “nevidljivih” granica na tzv. balkanskoj izbjegličkoj ruti

Jasna Čapo, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb: “Mali ljudi puno su pametniji i ljudskiji”: reakcije lokalnoga stanovništva na izbjeglički tranzit kroz Hrvatsku u jesen 2015.

Biljana Kašić, Sveučilište u Zadru, Odjel za sociologiju, Zadar i Centar za ženske studije, Zagreb: Radikalna etika odgovornosti: ljudska lica i deportacije

Miranda Levanat-Peričić, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Odsjek za hrvatski jezik i književnost, Sveučilište u Zadru: Posthumanizam u suvremenom romanu spekulativne fikcije (ili o kraju čovjeka i povratku na novu ljudskost)

Udruga Prijatelji životinja: aktivistički filmovi za prava, oslobođenje životinja (trajanje 15  minuta, izbor)

 

SAŽECI IZLAGANJA
(prema redoslijedu izlaganja)

MIRELA HOLY
Veleučilište Vern,
Zagreb Planeta Zemlja, 21. stoljeće – okolišna distopija kao stvarnost

U današnjoj pop kulturi popularne su ekranizirane distopije, one postaju blockbusteri poput ciklusa o Mad Maxu, Matrixa, Specijalnog izvještaja, Brazila, Različite, Igra gladi, Djece čovječanstva i sl. Distopija je vizija društva koje je suprotnost utopiji kao idealnom društvu, obično u nekoj pretpostavljenoj sumornoj budućnosti koja varira i gradira okolišne, političke, vjerske, tehnološke i društvene probleme, ili najčešće kombinira te probleme. Distopijska društva pretpostavljaju da će društva budućnosti biti onečišćenog i degradiranog okoliša i biološke raznolikosti; s velikim jazom između ekstremno male bogate manjine i ekstremno velike siromašne većine, sa superiornom tehnologijom dostupnom najbogatijima i s primitivnim načinom života musave, degenerirane većine, da će biti društva s ekstremnom političkom represijom i totalitarizmom koji se snažno oslanja i na vjersku isključivost. U današnje vrijeme dobre prodajne rezultate ne postižu samo ekranizirane distopije, već i popularno znanstvena djela poput knjige Elizabeth Kolbert Šesto izumiranje – sudbina vrsta u čovjekovim rukama. Razlog tome jest to što nam se distopijska stvarnost približila, ona više nije fantazija mizantropski raspoloženih SF autora. Elizabeth Kolbert piše o izumiranju cijelih galerija različitih vrsta, a posljednja vrsta kojoj predviđa izumiranje je Homo sapiens. To nije stvar budućnosti, to je stvar sadašnjosti koje većina ljudske populacije uljuljkane u svakodnevne probleme nije uopće svjesna, ili ako jest primjenjuje taktiku ignoriranja, ili još gore – metodu nakon mene potop. Distopijske promjene ne događaju se samo u prirodnom okolišu već i u društvenom okolišu, paralelno s trendom globalizacije. Ljudska vrsta zaboravlja da je samo jedna od vrsta na planeti i kao takva dio eko sustava i njegove krhke ravnoteže. Planeta će se vratiti u ravnotežu, samo je pitanje hoće li čovjek nakon te promjene i dalje biti dio eko sustava ili će biti samo još jedna izumrla vrsta.

HRVOJE JURIĆ
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu / Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku
Prevladavanje specizma

Izrazom specizam (engleski: speciesism; hrvatski također: speciesizam, specijeizam, vrsizam;od latinske riječi species = vrsta) označava se – prema Peteru Singeru, koji je popularizirao izvornu kovanicu Richarda Rydera – “predrasuda ili stav ili pristranost u korist interesa članova nečije vlastite vrste, a protiv interesa članova drugih vrsta”. I kod Rydera i kod Singera i kod većine drugih autora i autorica koji koriste tu riječ, specizam je sinonim za antropocentrizam i tiče se prvenstveno diskriminacije ne-ljudskih životinja od strane čovjeka te njezinih posljedica. U tom smislu, čitava povijest ljudskoga odnosa prema ne-ljudskim životinjama može se smatrati specističkom jer specizam duboko prožima sve sastavnice ljudske kulture i vjerojatno je posljednja brana koja će biti srušena u anti-diskriminacijskom “napretku u svijesti slobode”. Ovo je izlaganje posvećeno razmatranju teorijskih uporišta i praktičkih izgleda za prevladavanje specizma. Pritom će, u prvom redu, biti riječi o filozofijsko-teologijskim i kulturno-povijesnim osnovama specizma, zatim o recentnim specističkim praksama, s naglaskom na industriji iskorištavanja, mučenja i ubijanja ne-ljudskih životinja, a naposljetku i o teorijskim prijedlozima na koje se možemo osloniti projicirajući jedan svijet bez diskriminacije, gdje se ističu imena suvremenih anti-specističkih/anti-antropocentričkih, tj. biocentričkih/ekocentričkih mislilaca poput Petera Singera, Toma Regana, Garyja Francionea i Joan Dunayer, s jedne strane, te Alberta Schweitzera, Fritza Jahra, Hansa Jonasa i Arnea Naessa, s druge strane.

DUŠKO PETROVIĆ
Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Humanitarne granice ili granice humanitarizma – ekspanzija vidljivih i “nevidljivih” granica na tzv. balkanskoj izbjegličkoj ruti

Iako je izgradnja žičane ograde na granici najvidljivi izraz zaštite državnog teritorija od neželjenih ulazaka izbjegličkih grupa, uspostavljanje tranzitnih centara i kampova na tzv.balkanskoj izbjegličkoj ruti značajno je doprinijela kontroli granica, ali na jednoj drugoj – manje vidljivoj razini. Naime, izgradnja tranzitnih centara i kampova u sklopu kojih se prakticiraju posebne upravljačke tehnike za administriranje i bolji tok ljudi od jedne granice do druge stvorila je tzv. humanitarni koridor ili humanitarni prostor s posebnim statusom onkraj uobičajenih društvenih i zakonskih okvira. Nekoliko je bitnih značajki tog prostora: 1. on siječe granice i teritorije suverenih država, 2. u njemu se prakticiraju posebni sustavi pravila, upravljanja, nadzora i pojačane kontrole, 3. to je prostor u kojemu su djelomično i privremeno suspendirana prava (humanitarno izuzeće) ljudi koji su se zatekli u tom prostoru, točnije, za većinu ljudi pravni status je nejasan. Važno je napomenuti da je taj “prostor” nadzora širok i dug koliko je i samo kretanje izbjegličkih i migrantskih grupa. On je istovremeno homogen i heterogen jer je vezan za fizički prostor centara, no, proteže se gdje god se kreću ljudi – na vlak, autobus, granice s drugim država, a preko mrežnih sustava i Eurodac-a, na besprostorni “prostor” mreže graničnih i prekograničnih kontrola i nadzora kriminalnih mreža i prostora “ilegalnosti” koji se protežu od granica Turske, Grčke, Srbije, Mađarske, Hrvatske, Slovenije do Austrije i Njemačke. Uspostavom sigurnosnog humanitarnog prostora došlo je do zabrinjavajuće ekspanzije granica, pripadajuće suspenzije prava i normalizacije nasilja. Humanitarne sigurnosne prakse pokazuju tendenciju eksternalizacije i internalizacije graničnih kontrola pri kojoj dolazi do uskraćivanja prava i manje vidljive normalizacije izvanrednog stanja u unutrašnjosti političkih zajednica.

Tijekom izlaganja opisat ću tu novu logiku graničnih kontrola, smještajući ih u širi društveni i politički kontekst.

JASNA ČAPO
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
“Mali ljudi puno su pametniji i ljudskiji”: reakcije lokalnoga stanovništva na izbjeglički tranzit kroz Hrvatsku u jesen 2015.

U izlaganju se analiziraju neki aspekti izbjegličkog tranzita kroz Hrvatsku u jesen 2015. godine. Analiziraju se načini upravljanja izbjegličkim tranzitom od strane države, kao i reakcije lokalnoga stanovništva na zbivanja. Etnografska perspektiva nudi kompleksno viđenje odgovora na događaje, upućujući, s jedne strane, na paradokse u upravljanju migracijom i, s druge, na diversificirane reakcije građana. Pokazuje se da je kontradiktornost sadržana u neksusu sigurnosnih i humanitarnih zahtjeva upravljanja migracijskim procesom stalno prisutna, a ponajviše dolazi do izražaja zbog međudržavne nesuradnje te jasnoga stava i zajedničke politike EU. Time je EU pridonijela produbljivanju humanitarne migracijske krize, ali i izložila vlastitu duboku krizu vrijednosti. Građa o reakcijama građana, prikupljena prilikom boravka u Tovarniku i Opatovcu (Lovasu) u jesen 2015., pokazuje se korisnom za propitivanje raširenog mišljenja o negativnim stavovima hrvatskih građana prema izbjeglicama i općenito strancima. Umjesto ksenofobije, lokalno je stanovništvo reagiralo mješavinom empatije, simpatije i humora.

BILJANA KAŠIĆ
Sveučilište u Zadru, Odjel za sociologiju, Zadar i Centar za ženske studije, Zagreb
Radikalna etika odgovornosti: ljudska lica i deportacije

Polazeći od postavke suvremenoga francuskoga teoretičara Didiera Bigoa da “ilegalni Drugi” za političke moćnike danas predstavljaju tek “ništavnu”, odnosno “zazornu klasu” globalne migracije, ispranu od ljudskosti i na koju se univerzalna ljudskost ne odnosi, ovo izlaganje ima nakanu propitati dalekosežnost njezinih implikacija, političkih i etičkih. Stoga artikulacija problema “ilegalnih Drugih” u formatu ljudskosti kao neprijeporne premise u pristupu suvremenim migrantskim procesima čini se ključnim zaokretom u postavljanju pitanja kako iz razloga da se novi kriteriji (dekonstrukcija dehumanizacije, npr.) uvedu u teorijsku raspravu tako i da se razobliče različiti modeli biomoći koji se spram migranata/kinja koriste, uključujući nadzor i razvlašćivanje, ispitivanje i izgon. Iako prevladavajući hegemonijski diskurs, uz spektakularizaciju “pomične” empatije, probleme izbjeglica i suvremene migracije smješta u paradigme prijetnje sigurnosti i/ili humanitarne krize, popraćene rasijalizacijom i hijerarhizacijom različitih “nepoćudnih”, problem o kojemu je riječ uvijek je temeljno politički, postavljajući ključna pitanja o prirodi granice i graničnosti, o odnosu sebe i drugog, o etičkim i političkim praksama u postupanjima i pristupu ljudskosti. Na tragu zagovaratelja i promicatelja kritičke humane geografije (Mezzadra, Samaddar, Walters, Balibar i dr.) tijekom posljednjeg desetljeća, a napose analitičara deportacijskih režima i mobilnosti (Peutz, de Genova, Andrijašević, Nyers), ovo izlaganje usredotočit će se na tri osnovna tematska čvorišta: razdjelnicu između građanina/ke i “nepoželjnog Drugog” u kontekstu vladajućih formi političke suverenosti, odnos između slobode kretanja i (ne)mogućnosti ljudskih izbora, te učinke biopolitike na promjenu paradigme ljudskosti (koncept “društvene smrti”, npr.) u okviru sveprisutnih globalnih deportacijskih sustava. U tom smjeru otvaraju se brojna pitanja poput onoga dokle seže suverenost migranta ili migrantkinje ili je li ljudsko biće uopće može biti “ilegalno” ili zadobiti status ilegalnosti. Brendiranje ljudske mobilnosti kao “ilegalne”, kako smatra Nicholas de Genova, dio je šire 7 strategije niza suvremenih država koje žele regulirati slobodu kretanja kako bi njome upravljale, ili kako bi ista služila slobodi kretanja kapitala, njegovim profitima i užitcima. Sustavi deportacije različitim mehanizmima upravljaju životima migranata/kinja, regulirajući njihova tijela i njihove tijekove, kako bi s jedne strane zadovoljili kapitalističke projekte, a s druge, putem isključivanja Drugih, poglavito u graničnim zonama i prostorima deteritorijalizacije, performirali suverenost država.

 

MIRANDA LEVANAT-PERIČIĆ
Odjel za kroatistiku i slavistiku, Odsjek za hrvatski jezik i književnost, Sveučilište u Zadru Posthumanizam u suvremenom romanu spekulativne fikcije (ili o kraju čovjeka i povratku na novu ljudskost)

Iako se posthumanizam, bez obzira na prefiks, ne temelji toliko na pretpostavci o kraju humanizma koliko na drukčijem shvaćanju humanizma, ipak je ideja o mogućnosti kraja čovjeka u temelju refleksije posthumanističkog endizma. U određenoj mjeri endizam se doimlje kao ciklička refleksivna pojava određenog Zeitgeista koji bi se mogao uklopiti u Derridaovu “ukletologiju” kao neumrli narativ koji se uvijek vraća, no čini se da je posljednji fin de siècle više nego ikada prije prošao u duhu otkrića antropocena, odnosno uvjerenja da živimo u doba u kojemu čovjek autodestruktivnim utjecajem na okoliš dovodi u pitanje ne samo opstanak ljudske vrste nego i opstanak života na zemlji. Ta je svijest snažan impuls razvoju futurističko-hipotetičnih narativa koji apokaliptičnu nultu točku prepoznaju u ekološkoj katastrofi, intervencijama u ljudskom genomu ili ubrzanoj digitalizaciji koja dovodi u pitanje kontrolu nad našim životima. Mnogi su aspekti suvremene stvarnosti komplementarni temama koje razvijaju književni tekstovi spekulativne fikcije, osobito distopijski romani. To s jedne strane fikciju s polja fantastike približava zbilji, ali s druge strane kompromitira zbilju u kojoj se ostvaruju mračne prognoze Vrlog novog svijeta. Prateći primjerima suvremenu književnu produkciju koja otvara cijeli niz aktualnih biopolitičkih i bioetičkih tema, predavanje će pokušati odgovoriti na pitanja kako se u fikciji rješava problem povratka na izgubljenu ljudskost, kako se tretira neljudsko te imamo li pravo spekulativnu fikciju smatrati neozbiljnom refleksijom o zbilji dok se zbilja odvija prema zakonima fikcije, ponegdje čak i ne kasneći s ozbiljenjem spekulativnog programa.

Voditeljice: Suzana Marjanić i Marijana Stanić, kustosice ovogodišnjega Zagrebačkog salona

 

Info

RADNO VRIJEME GALERIJA PRSTEN, BAČVA I PM (DOM HDLU)

Tijekom trajanja izložbe Murtić 100 do 18.7.2021. radno vrijeme je od ponedjeljka do nedjelje od 11 do 21h

Redovno radno vrijeme nakon 18.7.2021.:
srijeda – petak 11 do 19h
subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i praznikom zatvoreno.

Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

 

RADNO VRIJEME GALERIJE KARAS

utorak: 10 – 13 sati
srijeda – petak: 16 – 20 sati
subota 10 – 13 sati
nedjeljom, ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Zvonimirova 58, Zagreb

Više informacija…

Dan otvorenih vrata

Izdvojeno

PLATI UMJETNIKA!

Web Hosting

Avalon web hosting
HDLU