AUTOPORTRET, PORTRET, FIGURA I AKT U DJELIMA HRVATSKIH UMJETNIKA

MLAĐE I SREDNJE GENERACIJE

Kustoska koncepcija: ANDREA PAVETIĆ

GALERIJA BAČVA

29.9. – 9.10.2016.

Ivan Fijolić, BEZ NAZIVA

Otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 29.9. u 19.30 sati. 

Izložba portreta i autoportreta, figura i aktova kustosice Andree Pavetić grupna je izložba heterogene grupe hrvatskih autora mlađe i srednje generacije, čiji su radovi na izložbi svojevrsna ilustracija njezina krovnog naziva – teme. Autori koji sudjeluju na izložbi su Jelena Azinović, Željko Badurina, Neven Bilić, Tomislav Buntak, Ines Matijević Cakić, Ivan Fijolić, Ana Horvat, Paulina Jazvić, Alem Korkut, Ines Krasić, Igor Ruf, Zlatan Vehabović, Matko Vekić, Ivana Vulić i spomenuta autorica i kustosica izložbe Andrea Pavetić.

Željko Badurina, ALEM KORKUT I JASENKA BULJ

Suvremeni čovjek svakodnevno sebe promatra; pomno promatrati znači istraživati. On svakodnevno izrađuje svoj portret, auto-portretira se „na dužini ruke“, unaprijed se preobrazivši u vlastitu sliku, smještajući se u položaj ne-djelovanja, ne-postojanja. Ekspresija njegova (njezina) lica, od narativnog duck face-a potom se (u želji da poprimi mlađi, izgled nedužnosti) mijenja u fish gape, „the fish gape is basically the lazy person’s duck face“. „Pokret ljudskih usana važniji je od onog što ih pokreće. Jean-Jacques Rousseau je razlikovao želju za priznanjem ili samoljublje, taštinu, “amour-propre”, nasuprot ljubavi prema sebi, “amour de soi”. U starosti čovječanstva, fenomen selfie fotografija svjedoči o asocijalnoj društvenosti suvremenog čovjeka. U vizualnim umjetnostima i književnosti, tema autoportreta biva transgredirana refleksijom načina na koji drugi zamjećuju „mene“. Govoreći o „naborima tijela koji su divni, Barthes ustanovljuje: „U životu susrećem milijune tijela; od tih milijuna tijela mogu željeti stotine njih; ali od tih stotina volim samo jedno. Drugi, u kojega sam zaljubljen, označava mi posebnost moje želje“. Onaj tko je bio zavaran ljubavlju vjeruje da je u srži partnerova bića prelijepi objekt a ne mrtvačka glava. Prema semiotičaru Nelsonu Goodmanu, ikonički znak nosi mogućnost denotacije po principu sličnosti i mogućnost oprimjerenja, egzemplifikacije, no slike u digitalno doba ništa više ne egzemplificiraju; mi više nalikujemo na slike nego što slike nalikuju na nas. Ako se sliku razmatra na semiotičkoj razini, Mondrianova je slika primjer egzemplifikacije harmonije, dok je na sintaktičkoj razini (na razini relevantnih znakova, kvadrata boja i crta, boja i formi) značenje Mondrianove slike zatvoreno, tj. jednoznačno (za razliku od otvorenog djela, koje nudi mogućnost različitih interpretacija). Naša prosudba vrijednosti „fenomena“ i naša potrebitost u odnosu spram „fenomena“ su organizacijski faktori perceptivnog čina. Intermediary objects odnosno „međupredmeti“ termin je kojim Christian Norberg-Schulz označava fenomenologiju, pojavnost stvari i „objašnjava“ tu pojavnost s obzirom na uvjete i kontekst u kojemu je fenomen dan, odnosno u kojemu se javlja.

Matko Vekić, OBIČNI LJUDI II

Dakle, umjesto imanentne „čvrste“ (static) i apsolutne forme (prema razlikovnoj definiciji za formu i oblik), ona ovisi o relaciji jednog s drugim, tj. o interakciji s okolišem. Riječ “fenomen“ po Norberg-Schulzu označava „nešto“ što može biti doživljeno, za razliku od „ništa“ kao svoje suprotnosti. Na taj način objekti, koji postoje, a koji ne moraju biti materijalizirani poput predmeta i artefakata iz svakodnevnice, već su i „atom“, čestica koju po sebi ne možemo poimati (osjetilno iskusiti), ili država kao objekt koji se ne manifestira kao materijalna činjenica, primjerice, bivaju predočeni odnosno pojavljuju se fenomenološki svojom formom, koja je sekundarno svojstvo tog objekta (primaran bi bio sadržaj objekta, njegov smisao, a u području oblikovanja njegova funkcija). No fenomeni dobivaju svoju reprezentacijsku funkciju kroz nas, promatrače objekta, odnosno našu interpretaciju – kojom ih na svojevrstan način dovršavamo; dobar primjer toga je suvremena umjetnost, koja zahtjeva aktivnu percepciju ili sudjelovanje promatrača, koji procesualno i smisleno završava umjetničko djelo odnosno svojom interpretacijom definira (ili redefinira) intenciju autora, čime se tema autorstva kao takva preispituje, to jest podliježe redefiniciji. Promatrač, međutim, mora imati odmak od shvaćanja percepcije kao poimanja nečega manifestacijskoga jer mnoga suvremena umjetnička „djela“ nemaju medijatora, tj. nisu artefakti. Akt percepcije stoga nije pasivna impresija, ima aktivan karakter, zavisan je o stavu promatrača spram percipiranog objekta (tj. u njegovoj pojavnosti), stavu što ga teoretičar Egon Brunswick naziva „intencijom“: stav ili intencija su diktirani situacijom i na neki način mogu utjecati na, tj. mijenjati pojavnost stvari – stoga se može govoriti da svi imamo (živimo) različite svjetove odnosno da se, prema Bühleru, „smisao“ uvijek sastoji od odnosa, odnosno uspostavlja relacijom jednog s drugim (rekla bih, i obratno: svijet je relacionaran i „funkcionira“ poput našeg vlastitog zrcala).

Iz predgovora Silve Kalčić

Ines Krasić, PURE SILICONE / Blow Up!

Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i programskih sredstava Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Radno vrijeme:

srijeda – petak 11 do 19h, subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i blagdanom zatvoreno.

Dom HDLU
Trg žrtava fašizma 16
10000 Zagreb