canvasgalerija
Tomašićeva 8, Zagreb

BOJAN DOLENEC
Bića arhitekture

Otvorenje izložbe 20. listopada u 19 sati
20. – 27. listopada 2016.

 

 

Bića arhitekture – predgovor

 Ljudsko tijelo i zdanja (kuće)  po svom karakteru  imaju zajedničku točku. Arhitektoničnost, čvrstu oblikovnost volumena i jasnu silhuetu, istina ostvarenoj u različitoj tvarnosti, organičnosti forme s jedne strane, i gradivnih materijala (kamena, drva) iz prirode. Bojan Dolenec odlučio se za likovnu  sintezu i bliskih i različitih oblika,  postižući u preplitanju raznovrsnih sastavnica intrigantno jedinstvo prizora. U zanimljivim kompozicijama  sklada  fragmente  putene tjelesnosti i  hladne epiderme zdanja nalazeći u srazovima i pomalo paradoksalnim kompozicijama novu sadržajnost. Na potki  likovno klasičnog rasporeda nastaju  maštovita uprizorenja, s motivskom „zamjenom teza“, pa ruka izvire kroz prozor,  torzo tijela nosi tektoniku zdanja, noga obogaćuje  bazu fasade. To su tek neki  primjeri duhovite kombinatrike kojom se predmetno, u cjelini dojma i detaljima, u novom kontekstu približava svojevrsnoj  „bajkovitosti“. Dolenec ritmizacijom oblikovnih jedinki, akcentima na netipičnim mjestima, obratima izvan konvencionalnog praktično neutralizira  osnovnu činjeničnost, tako  da se u zdanjima relativizira što je što. Dakako kada ne bi bilo kreativnog pokrića u tvorbi djela Dolenčeva ideja iscrpljivala bi se na razini dosjetke. Međutim   uvjerljivošću izraza dosegnuta je punina likovne zaokruženosti, logičnosti u neobičnom adiranju fragmenata. Dolenec polazi od crteža, linija lagane vibrantnosti, svjesnog odricanja  od predvidljivog  „egzaktnog“ ravnog crtovlja za arhitekturu. Identičnim potezom nemirne linije Dolenec prati obrise i akta i pitoreskne fasade,   bogato strukturirane travejima, tako da čitava površina dobiva pulsirajuće efekte. Primjenjena paleta  suženog  je registra, razložno  svedenih na dijalog  nekoliko  vrijednosti, uprisutnjenih i u nijansama inkarnata i u blagim pomacima prema otvorenijoj kromatskoj zvučnosti. Plohe boje uglavnom  i ne dodiruju linije čime se potencira napetost ekspresionističkog prizvuka. Dolenec svojim slikarskim senzibilitom polazi od poetizacije tema, neke note lirskog postupno dolazeći  do stanja slojevite sadržajnosti. Možemo je interpretirati i kao vid motiva veduta, zemljopisno najbližih prostorima juga. No Dolenca ipak  najviše zanima  element antropomorfnog, identifikacija korpusa i blokova kamena, vidljive u  mogućim dodirima s konotacijom simboličnog. Vertikalitet gradnje  sugerira sam značenjski sloj djela, konstantan u praćenju  dosegnutog aktiviteta u prožimanju statične arhitekture i vitaliteta  tijela. U varijacijama na temu Dolenec je u manjim iskoracima i drastičnijim mijenama zadržao  punu likovnu vjerodostojnost, postojanu  i u  sigurnosti izvedbe  i produbljivanju  neobičnih slikarskih priča. I zagonetnih, od umjetnika posvojenih, s tkivom mišićja, i tijela i krakelira zdanja. Bez normi doslovnosti,  slika najbliže definiranoj pojmu razlomka. S time što se uloge brojnika i nazivnika neprekidno mijenjaju. U kadru brojnih karika, upućenih istovremeno ka i od labirinta.

Stanko  Špoljarić