Tatjana Malešević (11. kolovoza 1964. – 11. kolovoza 2017.)
Tatjana Malešević (rođena 11. kolovoza 1964. i preminula na svoj 53. rođendan 2017.), zagrebačka slikarica, kćer akademskih slikara, Duška i Maje Dolenčić-Malešević, godine 1983. završila je školu Primjenjenih umjetnosti u klasi profesora Gradiša, Šiška i Kokota, a 1987. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Đure Sedera. U najranijoj mladosti svira klavir po obiteljskoj maminoj tradiciji, a od petnaeste godine i na gitari sklada vlastite pjesme i postaje po njima poznata s nekoliko nagrada na festivalima. U Tanjinoj desetoj godini umjetnička obitelj Malešević seli na Šalatu gdje troje slikara ima svoj atelier. Tanja će tu stvarati do smrti. Staž joj je tekao kao samostalnoj umjetnici, ilustrirala je knjige i vodila slikarsku školu nasljeđenu od oca, čuvenu Malešević Schule kako ju je nazvao profesor D. Parać.
Prve samostalne izložbe imala je u Zagrebu, 1988. u galeriji Vladimir Nazor i 1989. u Studiju galerije Karas (predgovor Damir Grubić) s uljima u stilu „lirske apstrakcije“. Svoju apstrakciju u nizu različitih tehnika i varijanti je razvijala u slijedu samostalnih i kolektivnih izložbi tijekom devedesetih godina, o čemu su pisali Predrag Haramija na samostalnoj izložbi u Ivanić gradu (1991.) ili Nina Horvat na izložbi u studiju Galerije Forum 1993. ili u galeriji Novoj iste godine Sandra Križić Roban. Poslije toga dolazi tzv. crno-smeđa faza u tehnici pastela, o čemu će pisati Tanjin brat Bogdan Malešević: „Svijet više nije u stanju praska, nego u nekom traženju definicije, na samoj margini ili sa same margine i Umjetnosti i Društva. Crteži ovog ciklusa ili ove faze izloženi su godine 1993. u galeriji Nova, ’96. u knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu i ’97. u galeriji Izlog u Dežmanovom prolazu u Zagrebu.“ Spominju se Kandinski i Sederova „mogućnost slike“.
Tanjina nova faza počinje izložbom Krokija – zapisa s Akademije u galeriji instituta Ruđer Bošković, kada brigu za njezine izložbe preuzima spomenuti njezin brat, povjesničar umjetnosti i književnik Bogdan. On piše predgovor za izložbu Krokija, zapisa s Akademije, gdje prvi puta Tanjinu duhovnost i društvenu situaciju uspoređuje s Camille Claudel, francuskom kiparicom. Bogdan je Tanji napravio i prvu njezinu monografiju tiskanu 2005. Godine 2006. u galeriji Vladimir Buzančić Lilijana Domić otvara Tanjinu izložbu majstorskih pastela na temu Cvjetova u tradiciji od Slave Raškaj do Nikole Reisera. U svakom slučaju tu je jedan Tanjin izlazak od apstrakcije (kojoj je ipak ostala vjerna do kraja) prema figuraciji, ako se izuzmu majstorski krokiji i aktovi još s Akademije i portreti. No na prekrasnoj izložbi nazvanoj Zapisi iste 2006. u Franjevačkom samostanu Osijeka (postav izložbe akad. slikar Marko Živković) – Tanja opet donosi varijantu apstrakcije ovog puta u color tušu. Nakon smrti svojeg oca slikara Duška 2008., Tanja sudjeluje u predstavljanju njegove monografije i monografije svoje majke Maje u Vrbniku (Krk) gdje će 2009. izložiti prekrasan 1. ciklus akvarela Vrbnika (galerija Baćin dvor) s predgovorom Ivane Školnik. Iste godine međutim u galeriji Shalom u Zagrebu izlaže crno-smeđu varijantu apstrakcije.
Posljednja Tanjina izložba za života bijaše u Europskom domu lipnja 2015. – posve sazrio fascinantni smeđe-crni ciklus apstrakcije u tušu nazvan Šetači..
Ovaj stvaralačko plodonosni zalet, koji se trebao nastaviti europskim izložbama, prekinut je krajem 2015. otkrićem zle bolesti, od koje međutim u procesu lječenja polako ozdravlja a zatim joj biva kao jaganjcu oduzet život na njezin rođendan 2017. o čemu je njezin brat književnik ostavio ganutljivu ali i užasnu prozu, Kako je ubijena Tanja i koja će se pojaviti kao poglavlje knjigi o likovnoj umjetnosti Veronikin rubac.
Nije dočekala izlazak knjige od tisuću stranica Umjetnička obitelj, njoj posvećenu (koja sadrži sve o njoj napisano i njezine najdublje tajne), kao i otvaranje Spomen galerije Duška Maleševića s djelima njezinog oca, majke i nje same, kao i drugih hrvatskih umjetnika – kao i sljedeće izložbe u inozemstvu. No to će biti posthumno.
