Nikolina Šimunović

Lapis Lazuli – odabrana djela

Galerija Laurus, Lovran

16. 10. – 6. 11. 2021.

Lirična ugođajnost nezahvalnih vremena

Neosvojivost nutrine ljudske duše, čiji je mehanizam tajanstven i nama samima, pokazala se kroz sva izazovna vremena u povijesti čovječanstva kao ona spasonosna nit koja nam ne omogućuje nužno da ostanemo na životu, već da ostanemo ljudi. Pišući svoju anti-utopiju 1984. George Orwell upravo ovako pojašnjava cilj življenja, naglašavajući pritom sljedeće: „Ali ako cilj nije da ostaneš na životu nego da ostaneš čovjek, zar je onda u krajnjoj liniji išta drugo važno?“

U kontekstu vrlo tjeskobne i nepredvidive 2020. godine nastala su nova djela umjetnice Nikoline Šimunović. Ona su nastavak njezinih dosadašnjih nastojanja da prikaže nepregledne duhovne prostore vlastitoga bića kao i prostora u kojima ono obitava. Djela su to koja su „napučena“ materijom i duhovnošću u svoj svojoj dubini i širini do krajnjih granica. Iz površina slika izranja mnoštvo kompozicija nastalih od minijaturnih crteža, paus papira, prozirnog organdija i tila prošivenih koncem i vunicom koji povezuju sve te različite materijale i čine da se oni međusobno sljube u dubinama plavetnila.

Jasno je koliko umjetnica voli eksperimentirati s tehnikama, iznad svega s kolažom koji se kroz godine pokazao njezinim osnovnim postupkom na koji se lijepe i našivaju različiti drugi likovni postupci. Višeslojno tretiranje površine, primarna je metoda koju koristi u izgradnji strukture slike.

Nikolinina djela nastala kroz umjerenu spontanost, rasadnik su za organski rast jedinstvenih oblika koji se granaju u fino kultivirano slikarstvo. Baš onakvo kakvo bi moglo niknuti iz ladanjskih ambijenata okolice rodnog joj Grada. Poznato je da je kultura ladanja ukorijenjena u dokolici, vremenu slobodnom za stvaralaštvo i samodjelatnost kojom se čovjek ostvaruje i djelatno potvrđuje kao slobodno biće. U vlastitom ostvarivanju i potvrđivanju, umjetnica u osobnim „ladanjskim“ prostorima stvara „lirsku ugođajnost“, najupečatljiviju karakteristiku vlastite umjetnosti. Izostajanje konkretnih tema ne sprječava bujanje formi koje svojim preklapanjem, transparencijama, prodiranjima slojeva boja, sveukupnom nježnošću, uvlače gledatelja u sklad uljuljane i mekane ekspresije. Takva meditativnost u djelu ogledava se upravo u privlačnim i nenametljivim detaljima utopljenima u ono plavetnilo prema kojem su se otvarali perivoji dubrovačkih ljetnikovaca.

Sva sila plave koju Nikolina koristi u slikarskim kao i u kiparskim radovima posljedica je nesvjesnog, a vrlo aktivnog ispoljavanja iskustveno prikupljenih morskih i nebeskih površina. U svom imaginarnom muzeju umjetnica čuva scene dubrovačkih ljeta i krajolika koji se njezinim slikarskim postupcima pretvaraju u stalni epitet, lajtmotiv svega što dotakne. Najdragocjenija plava boja u povijesti slikarstva dobivala se iz poludragog kamena lapis lazuli. Njegov se prah koristio za dobivanje azurno plave boje.

Akvarelska rasplinjenost pojedinih detalja pridonosi titravom i lelujavom, gotovo letargičnom ugođaju. Blaga melankolija prisutna je u umjerenoj sumaglici i isparavanju koje utječe na rastakanje formi i nužno prodiranje boja jednih u druge. Ona se zrcali i u mobilu sastavljenom od nepravilnih malih fragmenata čija je podloga izlivena od epoksidne smole. Nalik su amebama koje se izvijaju u nekontrolirane oblike.

U laboratoriju ove umjetnice budi se život kroz estetske senzacije. Kao Duh koji je lebdio nad vodama u Postanku, duh Nikoline Šimunović lebdi i upliće se, suptilno i tiho, u plavetnila oblaka koji povezuju nebo i kopno života. Je li moguće da je Duh stvorio vode i sve fascinantne oblike u njima i nad njima iz čiste estetske pobude? Uživanje u činu stvaranja kao posljedicu ima uživanje u konzumaciji stvorenog. Stvoritelj tako zatvara krug i čini stvaranje posebno privlačnim, za pojedince neizbježnim. Identitet Nikoline Šimunović određen je stvaranjem iz kojeg proizlaze djela stvorena za čisti estetski užitak.

Anita Ruso

 

Nikolina Šimunović rođena je 1978. godine u Dubrovniku. Maturirala je 1997. godine – smjer slikarski dizajner u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. 2003. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera, smjer slikarstvo. 2004. godine postaje članicom HDLU-a. Osim slikarstva, aktivno stvara u nizu ostalih likovnih područja, tehnika i medija i to na području ilustracija, interijera i likovnogoblikovanja raznih predmeta (skulptura, namještaja, rasvjetnih tijela). Pedagoškim radom bavi se od 2005. godine kao profesorica likovne kulture u OŠ grofa Janka Draškovića u Zagrebu. Od 2006. godine radi kao stručni suradnik u Centru za psihološko savjetovanje, edukaciju iistraživanje Sirius. Radila je kao voditeljica vježbi iz Likovne kulture na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i kao voditeljica kiparske radionice na Pučkomotvorenom učilištu u Zagrebu. Njezini se radovi mogu pronaći u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu i fundusima muzeja i zbirki. Godine 1999. godin dodijeljena joj je Rektorova nagrada.