27.ožujka 2023. u 19:00 sati u Dom hrvatskih likovnih umjetnika u galeriji Bačva dodijeljene su godišnje nagrade i priznanja za postignuća u likovnoj umjetnosti 2022. godini u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija. Prvi put od 2000. godine, od kada se nagrade i priznanja kontinuirano dodjeljuju, uz svečanost dodjele nagrada postavljena je izložba ovogodišnjih laureata.

Laureati za godišnju nagradu za 2022. godini su Goran Trbuljak, akademski grafičar i filmski snimatelj, za životno djelo, nagradu za najbolju izložbu dobila je Hana Miletić, akademska fotografkinji za izložbu „KOMADI „ u Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka,  za najboljeg mladog umjetnika nagradu je dobio Domagoj Rogina, akademski slikar.

Odbor za dodjelu likovnih nagrada HDLU-a, koji je djelovao u sastavu Zlatan Vrkljan, Ivane Jurić, Grgura Akrapa, Mie Maraković i Fedora Vučemilovića, posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti dodijelio je Miroslavu Gašaparoviću, ravnatelju Muzeja za umjetnost i obrt iz Zagreba.

Nagrade su svečano uručili ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak i ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka.

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO:

GORAN TRBULJA

Obrazloženje

GORAN TRBULJAK jedan je od pionira konceptualne umjetnosti i antislikarskih strujanja u Hrvatskoj, Jugoslaviji, ali i šire. Na umjetničkoj sceni javio se potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada prakticira strategiju diskretnog, a nerijetko i anonimnog djelovanja u javnim prostorima. U srži njegovih interesa nalazilo se – i još uvijek se nalazi – značenjsko propitivanje, problematiziranje, ali također i demistificiranje nekih od uvriježenih općih pojmova usko povezanih sa strukom kao što su “umjetnik”, “umjetničko djelo”, “umjetnički čin”, “slikarstvo”, “izložba”,  “estetika” i slični. Svojim djelovanjem Trbuljak je otvorio niz novih mogućnosti u promišljanju i osvještavanju nadasve složenih odnosa, ne samo između umjetnika i muzejsko-galerijskih institucija, nego i umjetnika i društva općenito. Trbuljakov rad na suptilan je način prožet ironijom i autoironijom, a često i finim humorom s jasno istaknutim neodadaističkim karakteristikama. Njegove intervencije i akcije u javnim prostorima predstavljale su sitne ali autorski originalne, sociopsihološki utemeljene te u problemskom smislu posve osviještene  subverzije u inertno tkivo svakodnevice. S druge strane, antologijski je i Trbuljakov niz radova u kojima na duhovit način parodira neke uvriježene slikarske postupke, ponajprije odnos naspram površine slikarskog platna, pristupajući mu i tretirajući ga na različite načine, osim tako da na njegovoj prednjoj strani uz pomoć konvencionalnog kista nešto naslika. Na sličan način tretirao je i tradicionalno slikarsko pomagalo paletu, koju inkorporira u različite, duhovitim konotacijama bremenite instalacije, lišavajući je tako njezine izvorne namjene.  Uz svoje umjetničko djelovanje, Trbuljak je objavio i više autorskih publikacija, a ostvario je i nadasve uspješnu karijeru filmskoga snimatelja.

Umjetničko djelovanje Gorana Trbuljaka međunarodno je relevantno te ja kao takvo i prepoznato, pa bi hrvatska umjetnost posljednje trećine prošloga te prve četvrtine ovoga stoljeća bez njega iz današnje točke gledišta bila osjetno siromašnija.

Željko Marciuš

 

NAGRADA ZA NAJBOLJU IZLOŽBU:

HANA MILETIĆ

za izložbu  „KOMADI „ u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka

Kustosica: Branka Benčić

Obrazloženje

Samostalna izložba Komadi Hane Miletić u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, prva je institucionalna izložba u Hrvatskoj međunarodno priznate mlade hrvatske umjetnice Hane Miletić, te donosi pregled autoričinih recentnih radova u tekstilu. Izložba je okupila novu produkciju nastalu posebno za izložbu u Rijeci, te pregled nekoliko postojećih radova, a uspješno se razvijala u dijalogu s izložbenim prostorom i kontekstom koji ga okružuje.

Hana Miletić u svojem radu koristi proces tkanja i tkaninu kao središnji materijal, te upliće druge medije i materijale – fotografiju, objekt, instalaciju i zvuk, kako bi ukazala na različite kontekste upisane u individualne i društvene procese proizvodnje, pri tom stvara jedinstven umjetnički vokabular i specifičnu osjećajnost. Metodama „popravljanja“ i reciklaže kao osnovnim sredstvima, nastaju  mekane strukture apstraktnih kompozicija, kao mjesta bilježenja i upisivanja različitih značenja, stanja, osjećaja, odnosa i pogleda –  poput krhkosti, fragilnosti ili prekarnosti, odnosa prema vremenu, gradu, ulici, u koje je ugrađeno zanimanje za povijest rada i tranziciju industrijske proizvodnje, poziciju žena u tekstilnoj industriji, te posljedice procesa deindustrijalizacije u društvenom i urbanom tkivu. U radovima Hane Miletić naslućujemo ideje brige, čuvanja i popravljanja, nadomještanja i rekonstrukcije, nestajanja i ponovnog sastavljanja –  labavih veza kao tkanja materijala, povijesti i priča.

Izložbom Hana Miletić nastavlja potragu za proizvođačima i mjestima proizvodnje skoro potpuno propale ili iščezle tekstilne industrije u Hrvatskoj. Tekstilni radovi velikog formata smješteni u prvom izložbenom prostoru Muzeja, grupa su postojećih ranije realiziranih radova kao posveta mjestima proizvodnje tekstila, radu i različitim tehnologijama – veliki tepih RAD (2019.), nastao je u suradnji s tvornicom Regeneracija iz Zaboka, instalacija Materijali (Arena, Pula) (2020.), realizirana u okviru istraživanja i interesa za ugašenu trikotažu Arena u Puli reprodukcija je razbijenog tvorničkog prozora, dok je apstraktna koloristička kompozicija  Nespojivi (Unitas) (2020)  posvećena istoimenoj tvornici konca koja je aktivna i djeluje u Zagrebu. Prilikom priprema za izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, umjetnica je tijekom boravka na rezidenciji Kamov u studenom 2021. godine istraživala fragment povijesti riječke industrije, poput prostora bivše tvornice duhana, zatim Hartere i njezine krparnice, te postojeću riječku tekstilnu industriju, a u suradnji s Rio Biz d.o.o. nastaje i nov ambijent, prostorna instalacija sastavljena od krojačkog otpada, koja nas želi podsjetiti na „krparnicu“ na koju se nadovezuje zvučna instalacija Za pauke, za tkalje (2022).

Rad Hane Miletić potiče nas da suosjećamo sa svijetom. Hanine tekstilne instalacije nježne su i snažne istovremeno, a taktilnost i materijalnost tkanina omogućava da kroz mekoću govore o krahu i kolapsu. Ovu mladu umjetnicu koja privlači međunarodni interes možemo smjestiti u tradiciju velikih hrvatskih tekstilnih umjetnica koje su prisvajale apstrakciju poput Jagode Buić i Otti Berger.

 

NAGRADA ZA MLADOG UMJETNIKA:  

DOMAGOJ ROGINA

Obrazloženje

Domagoj Rogina rođen je 1989. u Varaždinu. Diplomirao je Slikarstvo u klasi prof. Damira Sokića na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine. Do sada je izlagao na tridesetak skupnih i sedam samostalnih izložbi.

Domagoj Rogina kroz svoj slikarski opus na autentičan način koristi jezik boje i izražajnu gestu kako bi zaobišao narativnost samog sadržaja i zakoračio u slikarsku fascinaciju. Naizgled različiti motivi njegovih slika uvijek su prožeti autorefleksijom slikareva duha gdje se ogleda njegova unutarnja borba i neprekidno traganje. Kroz brojne skupne i samostalne izložbe u zadnjih deset godina nametnuo se kao jedan od vodećih slikara mlađe generacije, koji kroz zagasite namaze boja raslojava teksturu slikarske površine i stvara atmosferične prizvuke bezvremenskih prizora. Prošlogodišnjom izložbom pod nazivom Vrijeme oseke u galeriji Šira opravdano je privukao pozornost zavidnom likovnom kvalitetom i dodatno učvrstio svoju poziciju na hrvatskoj umjetničkoj sceni. U svojem dosadašnjem radu dokazao se kao nepokolebljiv slikar i neumoran istraživač čiji radovi redovito iznenađuju svježinom i odvažnošću. Ovom nagradom HDLU je iskazao povjerenje Domagoju Rogini te će s iznimnim zanimanjem pratiti njegov daljnji razvoj i umjetničko djelovanje.

 

POSEBNO PRIZNANJE ZA DOPRINOS LIKOVNOJ UMJETNOSTI:  

MIROSLAV GAŠPAROVIĆ

Obrazloženje

Miroslav Gašparović (Zagreb, 1955.) povjesničar je umjetnosti, kustos, likovni kritičar, autor stotina izložbi, urednik kataloga i knjiga te od 2003. ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt (MUO-a). U godini u koju smo ušli Gašparović obilježava 40 godina kustoskog rada, zamalo 30 godina djelovanja u Muzeju za umjetnost i obrt te 20 godina otkako je na čelu te ugledne, nacionalne muzejske kuće.

Nakon završetka studija povijesti umjetnosti i filozofije 1993. zaposlio se kao kustos u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU. Uz proučavanje i brigu o zbirci talijanskih majstora, usavršavanje na studijskim boravcima u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i ponajviše Italiji, usporedno s radom u Strossmayerovoj galeriji od samog početka karijere počeo je pratiti suvremenu likovnu scenu, pisati likovne kritike i priređivati izložbe u Hrvatskoj i izvan nje.

Sretan trenutak osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je prostora za objavljivanje likovne kritike bilo u izobilju u svim medijima, posebice dnevnom i tjednom tisku, u vremenu dok još monetarna vrijednost nije potpuno nadglasala kritičko vrednovanje, a praćenje likovne scene nije bilo svedeno na vijesti o razbijenoj Koonsovoj pudli, Gašparović je iskoristio da se nametne i istakne među desetcima tada aktivnih kritičara. Okušao se u svim formama: pisao je kritiku, ali i intervjue s umjetnicima, pisao je podjednako o mladim umjetnicima koji su tek gradili karijere kao i onima već etabliranima, pisao je za dnevne novine, tjednike, umjetničke i stručne časopise, sudjelovao u radijskim i televizijskim emisijama. Njegova kritika nije bila hughesovska toljaga koja udara po onome što mu se ne sviđa niti glađenje perom, publici nije nudio ni suhoparni akademski, ali ni poetski zasanjani diskurs – on je istraživao, analizirao, uvažavao mišljenje drugih, komunicirao i ostavljao publici prostora da sami otkrivaju nečiji opus. Stoga ni ne čudi da je već 1988., svega pet godina nakon što se aktivno počeo baviti strukom, primljen u članstvo Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA).

Nakon što je od srpnja 1991. do 1994. kao časnik za vezu s promatračkom misijom Europske zajednice radio i na spašavanju kulturnih dobara, prelazi u Muzej za umjetnost i obrt u kojem preuzima Zbirku slikarstva i grafike. Uz rad na Zbirci nastavlja pisati kritike i priređivati izložbe, među kojima se ističe nastup Hrvatske na Međunarodnom bijenalu u Kairu 1998. kada su nagradu međunarodnog žirija dobili i izložba kao najbolji nacionalni nastup i umjetnik Zlatan Vrkljan. Kao ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u raznim svojstvima od autora do koordinatora potpisuje više stotina izložbi, kataloga i knjiga, a nastavljajući ondje gdje je njegov prethodnik Vladimir Maleković stao – Muzej otvara gradu i svijetu profilirajući ga kao ustanovu s međunarodnim ugledom.

Prvi je prepoznao značenje ulaska u digitalni svijet – MUO prvi ulazi u velike europske projekte digitalizacije baštine, prvi je i najzastupljeniji hrvatski muzej na Europeani. Istodobno koristeći se svojim stručnim vezama nastalima tijekom rada i školovanja u inozemstvu, osnaživao je položaj MUO-a izvan Hrvatske te kontinuirano skromnim sredstvima dovodio i predstavljao velika imena svjetske povijesti umjetnosti kao što su Rembrandt, Caravaggio i Guercino. S druge strane, domaćim je izložbama predstavljao hrvatsku likovnu scenu i kulturu u prestižnim muzejsko-galerijskim ustanovama Europe i svijeta. „Secesiju u Hrvatskoj“ odveo je u ikonični praški Obecni dum, s „La Belle Époque Imperiale“ MUO je gostovao u Palazzu Attems u Goriziji, izložba Jagode Buić nakon Zagreba, Trsta i Splita predstavljena je u UNESCO-ovu sjedištu u Parizu, MUO je gostovao u rimskom Palazzu Venezia, Petropavlovskoj tvrđavi u Sankt-Peterburgu, pariškom Citéu des Artes, Berlinu, Šangaju.

Iako na čelu muzeja primijenjenih umjetnosti, Gašparović zadržava program praćenja domaće likovne scene, posebice autora koje je među prvima prepoznao. Štoviše, inicijator je programa „Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO“ kojim je uspostavio kontinuirani dijalog između suvremenih umjetnika i stalnog postava Muzeja. Ciklus je započeo projektom „Muotinis“, izložbom Dalibora Martinisa, umjetnika koji je znatnu pažnju od najranijih radova posvećivao odnosu umjetnika i muzeja i galerija, odnosno položaju umjetnika u tom sustavu. Slaven Tolj unio je u postav društveno-politički kontekst dubrovačke golf-bojišnice sa Srđa, Nika Radić pretvorila je svojim intervencijama stalni postav Muzeja u svoj dom, a Goran Trbuljak sa svojim glavoperom nastavio je propitkivati ideju autentičnosti umjetničkog rada pitanjima o njegovoj tržišnoj i institucijskoj valorizaciji.

Kao kustos, likovni kritičar i muzealac velike širine interesa, Miroslav Gašparović s podjednakom strašću djeluje na hrvatskoj sceni punih 40 godina sa svih položaja na kojima se nalazio, dosljedno zagovarajući nesmanjenom silinom estetske, etičke i profesionalne kriterije, bolje običaje i ideju da se glas muzeja mora čuti.

Maja Kocijan

 

 

ORGANIZATOR:

POKROVITELJ: