U nedjelju, 15. rujna 2024., u 82. godini života preminuo je umjetnika Ljudevit Šestić.Posljednji ispraćaj održat će se u srijedu 18.09.2024. godine u 17:20 sati u krematoriju na Mirogoju.

Ljudevit Šestić, ml. rođen u Zagrebu 1943.g. Diplomirao je na slikarskom odjelu Škole primjenjene umjetnosti u Zagrebu 1963.g. Nakon toga se zapošljava u umjetničkom poduzeću “Dekor” gdje djeluje devet godina, od toga četiri godine kao voditelj kreativno-proizvodnog centra. Od 1973.g. počinje se profesionalno baviti slikarstvom kao član Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Tada počinje i njegov likovni opus vezan uz Istru. U malom srednjovjekovnom gradiću Oprtlju u središnjoj Istri, zajedno sa suprugom, otvara galeriju i formira likovnu grupu “Oprtalj”. Više godina radio je na zaštiti spomenika kulture. Izlagao je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama u Zagrebu, Poreču, Umagu, Grožnjanu, Brijunima, Munchenu, itd. Njegova likovna djela nalaze se u mnogim privatnim i javnim prostorima te galerijama. (Vojvoda od Edinburgha, dr.F.Tuđman, G. Andreotti, T. Muster, ostavština Majer, Istarska Banaka, hoteli Istraturista, Intercommerce, itd.) Hrvatska televizija snimila je i jednu televizijsku izložbu. Njegovo ime uvršteno je u Hrvatsku likovnu enciklopediju.

DOBRI DUH GRADA,
u slikama Ljudevita Šestića
Slutnja onoga tajanstvenog Dobrog Duha Grada – zvanog Genius loci – po kojemu je grad Grad (a ne nakupina kuća), iskradaju se iz Šestićevih doživljaja istarsko-mediteranskog urbanog i ruralnog ambijenta predočenog crtežom ili slikom. Vjekovne slutnje grada kao Grada spoznaje, osobnosti, nadahnuća, Grada ljepote življenja i uspomena predaka, Grada pozitivne energije ekumene, prepoznate i uprizorene su u slikama Nebeskog Jeruzalema (u Ghentu), predodžbi sienskog dobrog grada (Amrogio Lorenzetti), fascinantnih urbinskih vizija grada budućnosti (Lucijan Vranjanin), virtuoznih i živostnih veduta europskih gradova (oba Canaletta), ili nostalgičnih ambijenata sjenovitog Montmatrea (Maurice Utrillo). Vjekovima su umjetnici istraživali i nalazili dušu grada, onu dušu zagonetnu poput Monna Lisinog osmjeha, onu dušu po kojoj je grad jastvo. Da li je to uspjelo i Ljudevitu Šestiću u njegovim doživljajima i slikovnostima one Zvanove “lipe Istrije moje? Odgovor neka ostane budućnosti. Nama ostaje sadašnjost opusa posvećenog jednom malenom kutku ekumene, malenom ali dragocijenom i prelijepom (istaknuti darmsatski povjesnik arhitekture zapisuje: “… u Istri sam našao najljepši trg na svijetu”). Šestić pasionirano nastoji razumjeti očovječenu poruku tih Trgova i tih Gradova, poruku onog Dobrog Duha istarskog Grada, pomažući nam tako da shvatimo suštinu Grada.

Andrija Mutnjaković