Ariana Herceg
Iluzija beskraja
Galerija Waldinger  Fakultetska 7, Osijek
6.11. – 24.11.2024.

U srijedu, 6. studenog 2024. u 19 sati u Galeriji Waldinger otvara se samostalna izložba “Iluzija beskraja” Ariane Herceg u Osijeku. Na izložbi će biti izloženo oko 30 umjetničkih djela. Izložba ostaje otvorena do 24. studenog 2024.

O autorici:
Ariana Herceg rođena je u Zagrebu 1997. godine. Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, te stekla naziv Slikarska dizajnerica 2015. godine. Iste godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek Slikarstvo. Godine 2019. upisala je magisterij Uljanog slikarstva na China Academy of Art u Hangzhou, ali zbog pandemije morala je pauzirati studij, te je upisala diplomski na ALU. U Lipnju, 2021. godine diplomirala je Slikarstvo sa ALU , te stekla zvanje Magistra slikarstva. Do sada je sudjelovala na nekoliko grupnih izložbi (36. Salon Mladih, Zagreb, HDLU Istre, Pula, 7. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb). Prvu samostalnu izložbu “Posljednjie oaze” (plava izložba) održana je u Oris Kući arhitekture u Zagrebu 2022. Drugu samostalnu izložbu imala je u Muzeju Like Gospić 2023. Sudjeluje na 7. Bijenalu slikarstva u Zagrebu. Od 9.mj.2023. nastavlja magisterij uljanog slikarstva na China Academy of Art u Hangzhou. U Siječnju 2024.g. održava samostalnu izložbu u Galeriji Inward u Hangzhou u Kini pod nazivom “ Reflektivni Horizont” i prestaje sa studijem u Kini. U Kolovozu 2024.g. održava samostalnu izložbu “Iluzija beskraja” u Arsenalu u gradu Hvaru.

Predgovor:
“Što u današnje vrijeme razlikuje i izdvaja iznadprosječnog slikara ili slikaricu iznad opće, standardne slikarske produkcije? U vremenu u kojemu prečesto i struka smatra kako nas rijetko što više može iznenaditi ili čak uzbuditi, umjetnici koji probijaju okvire prosječnog slikarskog izričaja moraju posjedovati onaj famozni „je ne sais quoi“, odnosno, kvalitetu koju odmah uočavamo, ali ju na prvi pogled ne znamo ili ne možemo lako odrediti i definirati. Kada se Ariana Herceg pred nekoliko godina pojavila na hrvatskoj slikarskoj sceni sa svojim tzv. plavim slikama, još kao apsolventica slikarstva na zagrebačkoj Akademiji, bilo je jasno kako je pred nama rasni slikarski talent. Lakoća s kojom je u velikim potezima i plohama savladavala veće i velike formate i slikarsku kompoziciju, govorio je tomu u prilog, a nadasve je od mlade slikarice bilo hrabro od kako se odvažno otisnula u vode tzv. tonskog slikarstva, koje je već u tom periodu bilo dosta prisutno i kod naših drugih slikarica i slikara. Tonska modelacija i gradacija u središte je Arianinog slikarstva pozicionirala plavu boju, koju je stupnjevala od gotovo mrko crnih tonaliteta zagušene plave, preko pruske i pariške plave, ultramarina, do nježnijih akcenata svjetlo plavih nijansi.

Motivi planina, neba, oblaka, mora, vode, šume i proplanaka, slikani u tehnici ulja i akrila na platnu, često su u ranijim slikama bili na granici prepoznatljivosti. Slikaricu je također zanimala kontemplativna razina plavih nijansi na našu psiho-emotivnu percepciju, i nije do danas posustala u intenzivnom istraživanju vrijednosti valera ili dinamičkih vrijednosti refleksa svjetlosti plavih pigmenata, pomoću kojih dobiva prostor / dubinu te linearnu, vertikalnu i ptičju perspektivu u slikama. Rezultat je potpuna uronjenost promatrača u plavu, i plavo-zelenu boju, čime se postiže i kromoterapijski efekt.

U slikama iz zadnje dvije godine Ariana Herceg motive čini vidljivijima, odnosno, slika prirodu i njezine fenomene na način da ih mnogo lakše možemo raspoznati. No, ono po čemu su njezine kompozicije posebne jest fantastično primijenjeno dinamičko pulsiranje i kružno kretanje kompozicije slike, kao i potezi kista koji imaju pravi ekspresionistički ritam. Naravno da će nas njezin slikarski senzibilitet asocirati na tradiciju poetskog realizma i intimističkog slikarstva između dva svjetska rata, ali ekspresionistička razina morfologije dodaje ovom slikarstvu novu, autentičnu izražajnost. Naime, već je odavno prihvaćeno kako je ekspresionizam konstanta europske umjetnosti 20. i 21. stoljeća, koja se u oscilacijama i amplitudama više-manje kontinuirano javlja, stoga je odluka za ekspresionistički naboj i gestu vezana uz karakter i temperament pojedinog umjetnika ili umjetnice. Tako će nas pojedini pejzaži po morfološkom ključu podsjetiti na neke pejzaže Oskara Kokoschke oko 1913., ili na motive mora Emila Noldea oko 1910., na zanos i dinamiku koji postoje u slojevima njihovih slikâ. Neke nove slike pobudit će u nama i kronološki dalje asocijacije, primjerice, prema tradiciji njemačkog romantičarskog slikarstva, poput diptiha s motivom slavonskih šuma.

No, ono što slikarstvo Ariane Herceg i u slikama i u pastelima čini novim i uzbudljivim našem oku jest ta osjetno nova kvaliteta geste, slično – ali opet sasvim osobno – kombiniranje hladnih boja i emocije koja je samo njezina, autentična. Zanimljivo je da iako umjetnica koristi hladne tonalitete i tercijarne boje, pri promatranju njezinih slika toga uopće nismo svjesni: tu nema tame, hladnoće, odsutnosti, tjeskobe, melankolije… možda na trenutke samo neke tihe sjete. Ariana Herceg ne bježi od ljepote ovog svijeta, već ju promatra kroz hologram koji je svojstven samo njezinom oku.”
Iva Körbler