IZLOŽBA: “Kodiranje sjećanja” Ljiljane Mihaljević

Jedna od naših najintrigantnijih multimedijalnih umjetnica bez sumnje je slikarica Ljiljana Mihaljević, u svojem dugotrajnom stvaranju iznimno produkcijski fleksibilna i otvorena stalnim mijenama unutar poetika, medija i žanrova. Od slika, reljefa, objekata, skulptura preko happeninga, instalacija i video-instalacija, ova se iznimno filozofski i ontološki usmjerena umjetnica uspjela pozicionirati i na međunarodnom umjetničkom obzoru, u uglednim galerijama i izložbenim manifestacijama, upravo stoga što su njezini radovi osmišljeni na nekoliko značenjskih razina, s mnogo metafora i vrlo fino usmjerene kritike i komentara današnje hiperpotrošačke civilizacije u kojoj se zagubila ljudska jedinka i socijalne vrijednosti na kojima smo odrasli.

Happening “Gozba” najpoznatije je, ili barem najpopularnije, djelo Ljiljane Mihaljević, s kojim je putovala po mnogim hrvatskim i inozemnim galerijskim prostorima. “Publiku ‘Gozbe’ dočekuje švedski stol s barokno bogatim aranžmanom hrane. Riječ je o popratnom elementu otvorenja izložbi oko kojih se redovito odvijaju socijalni aspekti rituala inauguracije umjetničkih djela. Njih je umjetnica premetnula u sredstvo koje će društvenu konvenciju druženja uza zalogaj na otvorenju izložbe pretvoriti u karizmatski događaj, interaktivno umjetničko djelo kojeg će svjesno ili ne izvesti sama publika” (Branko Franceschi). Ali, okidač happeninga je visina stola, i tu nastaje “zaplet”.

U svim svojim happeninzima Ljiljana Mihaljević uspostavlja snažan emotivni i mentalni okidač s publikom, istražujući povijest i (ne)stalnost ili krhkost naših sjećanja, od djetinjstva (“The Route”), zrele dobi do starosti. Ima tu i mnogo sjete, melankolije, kulturoloških obrazaca koji su nas oblikovali (“Apartment With a View”), a u izvedbi svih svojih happeninga iznimno je konceptualno jasna, produkcijski precizna i estetski pedantna, čime dobiva gotovo “savršeni” happening, za vrijeme kojega se – ili po završetku – publika nikada nije pitala “što je zapravo umjetnica s time htjela reći?”. “Gozba”, primjerice, nosi duboko moralnu poruku: “Proizvodnji obilja u našoj epohi nema pramca u ljudskoj povijesti, pa ipak jaz između društvenih klasa sve više raste, a siromašnih je sve više. Civilizacija spektakla i multimedijalno okruženje koje je posreduje obilje čine globalno virtualno prisutnim, iako je ono zapravo rezervirano za pojedince” (Branko Franceschi).

U recentnoj instalaciji “Rootless”, koja funkcionira kao linijski istanjeni crtež u prostoru, žičane linije su suspendirane, gotovo lebdeće, kao da bilježe odjeke nečega što je već prošlo, ili tek treba nastati. Materijal nosi u sebi naslage industrijskog, tehničkog, racionalnog, ali se kroz formu transformira u nešto nježno, intuitivno i prirodno. Savijene metalne šipke oko centralnog cilindričnog metalnog dijela tvore rozetu silnica koje čine grupu s druge dvije rozete međusobno se ispreplićući, dodirujući, ali je svaka za sebe odvojiva, samostalna, izlazi, “rađa se” iz svojeg centralnog dijela tzv. “srca” i u njemu završava. Simbolika tog rada je vrlo jasna: zajedništvo, ali na principima individualne slobode na svim razinama.

Ali, tako nastaje i tenzija – eho između prirode i tehnologije, sjećanja i projekcije, teškog i laganog. Publika je pozvana ući u ovaj prostor odjeka – hodati kroz njega, tražiti granicu gdje prestaje crtež a počinje kretanje vlastitog tijela u odnosu na prostor. Instalacija tematizira mogućnost da priroda preživi u hibridnim formama – u vremenu nakon ekološke iscrpljenosti, “nakon što su vrtovi postali memorije u metalu” (Ljiljana Mihaljević). No istovremeno, u tim “vrtovima” pulsira nova vrsta života – ona koja prema umjetnici raste iz prilagodbe, otpornosti i ponovnog osmišljavanja svijeta iz pepela prenabrijane tehnološke civilizacije.

U instalaciji “Kodiranje sjećanja” (2024. – work in progress) 12 drvenih panela međusobno je povezano u samostojeću cik-cak formu. S prednje su strane panela duge linije (kôdovi) s crveno ispisanim godinama, koje obuhvaćaju razdoblje od godine Ljiljaninog rođenja do kraja 2024. jer svaki panel obuhvaća petogodišnje razdoblje njezinog života. Bijelom bojom obilježeni su svijetli trenuci, a crnom oni najteži, kao i svi oni između, u svjetlijim i tamnijim nijansama sive, pri čemu i dalje umjetnica ostaje vjerna minimalističkom likovnom izrazu s konceptualnim sadržajem. Riječ je o autobiografskoj zabilješki života svedenoj na konvencionalni jezik simbola/znaka zapadnjačke kulture Zapada, gdje crno predstavlja tugu i težinu, a bijelo radost, ponovno rađanje i transformaciju. Linije podsjećaju na kodove i čine cijeli zapis ohlađenim i emocionalno odmaknutim od teme. Ali, zato na poleđini svakog panela postoji intimna priča – otisnuti crno-bijeli kolaži fotografija kroz petogodišnja životna razdoblja za svaki panel. Zabilježene su promjene u fizičkom izgledu, trenuci s dragim ljudima koji su u pojedinim razdobljima prolazili kroz umjetničin život. Takvim konceptom rad automatski postaje “work in progres”, rad u kontinuitetu, gdje će Ljiljana svakih pet godina dodavati novi panel s bilješkama iz života. Zato je svaki panel visine 167 cm, koliko je visoka i sama umjetnica.

U slikama, reljefima i objektima Ljiljana Mihaljević polazi od nasljeđa geometrijske apstrakcije, minimalizma i letrizma (word art). Pozivajući se u svojem radu na Wittgensteinovu definiciju jezika kao pojmovne slike svijeta, prema kojoj “riječi imaju istu logičku formu kao i ono što opisuju”, umjetnica je postavila trajan tematski i problemski okvir svojeg izričaja. Riječi i jezik naša su prva komunikacija prema drugima, ako zanemarimo gestikulaciju i mimiku. Riječi koje koristimo definiraju naš svjetonazor / značenjski horizont. U crno-bijelim akrilima na platnu vrlo karakterističnih naziva i sadržaja samih slika (“Art is unstable category”, “Deconstruction”, “Tight”, “Cut”, “Unstable”), nastalima između 2008. i 2020. godine, umjetnica spaja i povezuje sve ono što nas sadržajno i formalno muči u suvremenoj umjetnosti, ali – to je ujedno umjetnikova pozicija bitka. Kustos Radovan Vuković jednom je primijetio kako Ljiljana Mihaljević “u spoju klasičnog medija i konceptualno predočenog sadržaja, stvara sugestivnu slikovnu predodžbu doživljaja svijeta, koristeći geometrijske znakove i simbole u prezentaciji i tumačenju njihovoga značenja”. Ona dosljedno radi na dekonstrukciji slike (svijeta), kako bi ju ponovno sastavila i korigirala, iz vlastite perspektive. “Svaka riječ postaje visoko estetizirani predmetni sadržaj” (Radovan Vuković), a opet ju umjetnica ne lišava “letrističke tradicije vizualnog pjesništva” (Tonko Maroević).

Igrajući se grafički i kompozicijski s fontovima riječi i njihovim preslagivanjem i rezanjem, Ljiljana pokazuje naličje i druge razine onog suštinskog, neraskidivo spajajući umjetnost sa životom, odnosno, filozofski nenametljivo ukazujući kako je pozicija umjetničkog stvaranja neodvojiva – ili bi trebala biti neodvojiva – od svakodnevnog življenja. Između nestabilnosti i stabilnih temelja naše egzistencije, Ljiljana je suvremena “hodačica između svjetova”: ona rastavlja i spaja, ali u tom dualnom procesualnom liječenju popravlja stvari, ideje, koncepte i poruke; čini ih boljima. Ne miri se s destrukcijom svijeta i ne želi pristati na kompromise mediokritetskih normi, od života do umjetnosti i natrag.

Iva Körbler

LJILJANA MIHALJEVIĆ (1969.) akademska je slikarica i multimedijalna umjetnica. Diplomirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti Sveučilišta u Firenci (Italija), a boravila je na studijskim i rezidencijskim programima u New Yorku, Parizu i Leipzigu. Predstavljala je hrvatsku video-umjetnost na Festivalu hrvatske kulture u Francuskoj “Croatie, la voici” (2013.), a Hrvatsku je, u  selekciji hrvatsko–nizozemskog žirija, predstavljala i na Međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti “Huntenkunst” u Nizozemskoj 2010. godine. Finalistica je Nagrade “Josip Račić” za izložbu godine (2010.). Dobitnica je otkupne nagrade “Gaetano Moresi” (Bari, Italija) za mladog umjetnika Italije u selekciji talijanskih likovnih akademija (2003.).

Izlaže na brojnim selektiranim samostalnim i grupnim izložbama u domaćim i inozemnim galerijama i muzejima, od kojih ovdje navodimo samo neke: Umjetnički paviljon, Muzej Suvremene umjetnosti, Muzej “Mimara”, Galerija “Bačva”, Galerija “Prsten”, Galerija SC, Galerija “Klovićevi dvori”, Galerija “Oris” u Zagrebu, Galerija “Galženica” u Velikoj Gorici, Galerija “Dioklecijanovi podrumi” u Splitu, Galerija “Kortil” u Rijeci, Muzej likovnih umjetnosti i Galerija “Waldinger” u Osijeku, Galerija “Garis&Hahn” u New Yorku, Galerija MC u New Yorku, Centar za suvremenu umjetnost “Spinnerei” u Leipzigu, ADA Project Space u Rotterdamu, Laznia Centar za suvremenu umjetnost u Gdanjsku, Multimedijalni centar “Šiška” u Ljubljani, Nacionalna galerija Makedonije u Skopju, Museo Virgiliano u Mantovi, Nacionalna galerija moderne umjetnosti u Rimu, Accademia delle Arte del Disegno u Firenci, Fabrica Europa u Firenci.

Od manifestacija na kojima je sudjelovala svakako treba istaknuti 45. Zagrebački salon, XX. Slavonski bijenale, VIII., XI. i XIII. Trijenale hrvatskog kiparstva, XII. Međunarodne dane performansa Varaždin, HT@MSU nagradu, XIII. Almissa open art festival, “Oglede” – festival suvremenih umjetnički praksi i mnoge druge. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu i Murteru.

Ova je izložba organizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Krapinsko-zagorske županije.