Karlo Štefanek

MANIFESTATIONS OF NOT HOLDING DOWN THE FORK

Vagon Gallery, Banja Luka

22. 8. – 2. 9. 2025.

Galerija Vagon s ponosom predstavlja Manifestations of Not Holding Down the Fork, prvu samostalnu izložbu Karla Štefaneka u Banjoj Luci, otvorenu od 22. kolovoza do 2. rujna 2025. Ovaj novi
ciklus radova nastavlja Štefanekovo istraživanje identiteta kroz poeziju, instalacije i performans.

Izložba započinje Štefanekovom pjesmom, intimnim obraćanjem “tebi”, u kojem čin “ne-ljutitog držanja vilice” postaje čin odbijanja i taktika preživljavanja. Između ispovijesti i deklaracije, tekst postavlja tempo izložbe koja jezik tretira ne samo kao materijal, već i kao živo, neposlušno tijelo. Središnje mjesto zauzima istoimeno djelo Manifestations of Not Holding Down the Fork (2025), serija tanjura ispisanih autorovom poezijom i bilješkama. Čitani pojedinačno, ovi tanjuri su krhke izjave, lomljive i po materijalu i po značenju; čitani zajedno, slažu se u manifest, knjigu od tanjura spremnih da budu razbijeni. Neki od tanjura ispunjeni su i crtežima, naljepnicama te kolažiranim fragmentima, pa se tako vizualno i verbalno preklapa u činovima nježnosti i prkosa.

Štefanekov rad često uključuje igru s tekstom i jezikom; njegova uporaba teksta istodobno je poetska i politička, često upisana izravno na površine (kožu, tkaninu, papir) kao produžetak tjelesne diskurzivnosti. Najvidljiviji primjer ovoga njegov je rad I AM NOT, šest metara duga LGBTQIA+ zastava oslikana akrilnim slovima, gdje se queer teorijski diskurs susreće s estetikom protesta, naivne manifestacije i gubljenjem samoga sebe.

Štefanekova praksa dosljedno propituje labilnost vlastitog identiteta kroz performativne postupke. Njegov kontinuirani ciklus Self-titled (2022–) istražuje autorstvo i autentičnost koristeći tijelo i portret kao mjesto otkrivanja i otpora. Dio istog ciklusa, Something like time (In the event of), dokumentira četverosatni performans u kojem Štefanek, lišen svega, iscrtava linije na zidu, četiri okomite i jednu dijagonalnu, bez otkrivanja što se točno broji niti kada će, i hoće li, stati. Svaki potez otvara prostor nagađanju: radi li se o danima od dolaska, satima do odlaska, godinama odlaska ili vremenu do sljedećeg prekida? Što se precrtava i preko čega se prelazi?

Na otvorenju će Štefanek izvesti i rad Ah, I’m always so temporary. Ogoljen, umjetnik se pretvara u živu skulpturu, izložen i nepokretan, s privremenom tetovažom na leđima. Iako rad priziva vizual odmora, performans destabilizira njegovu pretpostavljenu nevinost: “Položaj odmora oponaša položaj silovanja. Položaj brige oponaša položaj osvajanja.” Štefanek horizontalno tijelo predstavlja kao sporno polje; ono koje odbija produktivnost, odbija izvedbu, a ipak postaje dostupno, čitljivo, čak i prisvojeno. “Sigurnost za gledatelja uvijek je opasnost za subjekt,” stoji u tekstu. Zauzevši ležeći položaj, umjetnik pretvara estetiku pasivnosti u oštru kritiku publike, kontrole i prolaznosti obojega.

Kroz objekte, poeziju i performans, Manifestations of Not Holding Down the Fork odbijaju stabilnost identiteta i prihvaćaju njegove pukotine, zamjene i brisanja. “Prebrojat ću sve načine na koje srce može puknuti”, zaključuje Štefanek u istoimenoj pjesmi, “I neću ljutito držati vilicu.”

Karlo Štefanek je multidisciplinarni umjetnik čiji rad istražuje kako se identitet konstruira, dekonstruira i rekonstruira kroz medije autoportreta i performansa. Sa osamnaest godina seli u Amsterdam, gdje njegov prvi performans Veneration of St. Sebastian, naručen za CC Amstel i Becoming festival u suradnji s nizozemskim umjetnikom Tobiasom Mudom, označava ključni trenutak u kojem otkriva svoju sklonost ka performansu, tako stvarajući temelj za smjer kasnijih radova. Self-titled, serija autoportreta započeta 2022., poziva publiku u prostor stalnog samootkrivanja. Ideja da je prisutnost uvijek nestabilna i podložna dekonstrukciji jasno je vidljiva u radovima poput The Artist Has Died i Missing iz iste serije. U The Artist Has Died (2024.), Štefanek javno proglašava vlastitu smrt u hrvatskim novinama Jutarnji list, otvarajući pitanja o institucionalnoj validaciji, autorstvu, reinvenciji i brisanju. Ovaj je rad uslijedio nakon Missing (2023.–), u kojem je umjetnik postavljao plakate nestalih osoba s vlastitim likom u gradovima poput Amsterdama, New Yorka, Pariza, Zagreba i Venecije, pretvarajući urbani prostor u platformu egzistencijalnih pitanja oblikovanih njegovim susretima s tim gradovima. Među ostalim značajnim radovima su Hyaluron, performans u kojem Štefanek prolazi estetsku intervenciju u znak počasti umjetnici ORLAN, te The Chair, strateški postavljen objekt na ključnim mjestima suvremene umjetnosti – od amsterdamskog Museumpleina do Venecijanskog bijenala – koji kritizira institucionalno zatvaranje pristupa u suvremenoj umjetnosti. U radu Against Self, izvedenom tijekom festivala Perforacije u Zagrebu, postaje istodobno i prosvjednik i meta prosvjeda, suočavajući identitet kao unutarnju i vanjsku borbu. Štefanek je izlagao na međunarodnoj razini poput Hrvatskog paviljona na Venecijanskom bijenalu (grupna izložba By the Means at Hand inicirana od strane umjetnice Vlatke Horvat), Stedelijk muzeja u Amsterdamu, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, te na festivalima uključujući Becoming (Amsterdam), SerformanceP (São Paulo) i Perforacije (Zagreb). U 2025. godini umjetnikove samostalne izložbe planirane su u HDLU-u (Osijek), KIC-u (Zagreb), Galeriji Vagon (Banja Luka) te ARL-u (Dubrovnik), a tu su i nadolazeća predstavljanja na 60. Zagrebačkom salonu, Okolo Around (Zagreb) i Perforacijama (Buenos Aires). Štefanek živi i radi između Zagreba, Amsterdama i New Yorka.