Bacač svjetla

Petra Grozaj

Galeriji Forum

5.2. – 28.2. 2026.

U četvrtak, 5. 2. u 19 sati, u Galeriji Forum otvorit će se izložba Petre Grozaj pod naslovom Bacač svjetla.

Umjetnica će izložiti slike u duhu svoje karakteristične poetike koje predstavljaju njezin refleks suvremene stvarnosti i načina na koji nam se ona prikazuje, a to je medijskim posredovanjem. Autor predgovora i voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović u katalogu piše:

„Na nekim se novim slikama komadići motiva potpuno osamostaljuju u zasebnim

kompozicijama. Način na koji slika valovitu kosu preobražava se u stiliziranu vrpcu, koja nas (kada se odvoji od portreta) može asocirati na rijeku ili vodopad, ali je zapravo samo detalj čije se postojanje u slikarstvu odvojilo od funkcije u većoj cjelini, to jest odvojilo se od reprezentacije bilo čega, pa i neke suvremene vizije stvarnosti.

Postupak ove slikarice govori u prilog njezinu stalnom produbljivanju razmišljanja o jeziku slikarstva, njezinu osobnom plein airu. Uzevši iz nekog medija (što znači: iz stvarnosti koja ju okružuje) motiv, ona ga bez puno priprema (jedine skice koje radi odnose se na konstrukcije sjena na određenim teksturama, a i to radi rijetko) prenosi na platno, rekli bismo: iz ruke. Asimilira ga u svoj slikarski jezik. Dakle, čini mi se da ona shvaća da se u svijetu sveprisutne tehnike dogodio pomak u našoj percepciji stvarnosti (kao što su to shvaćali i njezini prethodnici), ali ona (opet, kao i spomenuti prethodnici) ne staje komentirajući specifičnosti i kaprice takve percepcije, nego je koristi kao poticaj za ponovno otkrivanje onog specifičnoga u jeziku slikarstva. Specifičnoga i za taj jezik i za ovaj (povijesni, sociološki) trenutak njegova korištenja.“

Petra Grozaj rođena je u Zagrebu, 1974. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Kunstelrhaus Bethanien, Berlin; Muzej suvremene umjetnosti, Casoria; Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb; Kunstlerhaus, Graz; Galerija Westpol, Leipzig; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; DLUL, Ljubljana). Predstavljala je Hrvatsku na XII. Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana (BJCEM) u Napulju 2005.

Boravila je na studijskim i rezidencijalnim programima u Veneciji, Napulju, Parizu, Berlinu i Leipzigu. Njezini radovi nalaze se u privatnim i javnim zbirkama.

Izložba se može pogledati do 28. 2.

 

Bacač svjetla

Feđa Gavrilović

U zapadnom slikarstvu velika se važnost daje slikanju „po prirodi“, odnosno prema prisutnom modelu. „Sjediti nekome“ bio je u našem jeziku i poseban izraz („sjedio sam Babiću i Dobroviću“, rekao je Krleža Vaništi, kad mu je ovaj došao za prvi crtež), a na engleskom se model portreta zove „sitter“, dakle onaj koji sjedi pred slikarom. Kada su impresionisti počeli slikati izvan ateljea, u samoj prirodi, suočeni sa svijetom izravno, na čistom zraku, odnosno: en plein air, bila je to mala revolucija u slikarstvu. Ona je vodila emancipaciji likovnog govora prema njegovoj neposrednosti i specifičnim karakteristikama, koje nisu samo u službi oponašanja viđene stvarnosti. Danas, kada slikari rade prema predlošcima nastalima manipulacijom i kolažiranjem digitalnih slika, kada se portreti više rade prema fotografskom predlošku negoli uživo, teoretičari slike i slikarstva takve likovnoumjetničke prakse nazvat će stvaranjem dvostruke distance, odnosno naglašavanjem da je slika, ali i stvarnost u kojoj živimo (jer stvarnost je u našoj svijesti, koju takve tehničke prakse kondicioniranju) simulakr simulakra.

Kada sam prošli put (2022., za izložbu u Centru za likovni odgoj Jozo Kljaković) pisao o Petri Grozaj i njezinim slikama na kojima su stilizirana lica podsjećala na maske, inzistirao sam, iz nekog razloga, da ne postoji stvarna ličnost, odnosno da je iluzorno misliti da postoji neko „pravo ja“, kada je svijest sama jedna simulacija. Umjetnica se nije složila s mojom interpretacijom, ali nisam je htio preformulirati, zadržati za sebe. Sada, kad su preda mnom slike iste autorice koje preuzimaju likove iz filmova ili videospotova, a koje ona ponekada fotografira s ekrana da sačuva specifičnu teksturu reproducirane slike, opet mi se nameće pitanje o stvarnosti.

S jedne strane, možemo se poslužiti već spomenutom (baudrillardovskom) sintagmom simulakra simulakra i proglasiti ove slike, zbog posezanja za ikonografijom filma i popularne kulture te za sugestijama načina njihove reprodukcije, egzemplarnim umjetničkim ostvarenjima našeg doba u kojemu su slike koje vidimo posredovane manipulirano, uvećano, brzo, hiperrealno. U tom slučaju izbjegli smo vrlo zanimljivo pitanje o onom čisto slikarskom u umjetničinu radu. Jer, ako je riječ tek o reprodukciji načina na koji nam se slike danas prikazuju (nadaju, nameću, ako hoćete), onda shvaćamo ovo slikarstvo kao (samo) reprodukciju stvarnosti, odnosno njezine društveno konstruirane vizije. Ono je, dakako, i to, ali ne samo to.

Za početak, uočimo linearne, tvrde, gotovo kristalične forme slikanih lica Petre Grozaj. Riječ je o stilu koji sugerira posebnu distancu, oštrinu i očuđenje svijeta njezinih slika. Tu su i njoj karakteristične boje: zelena, koja se tonski rasvjetljuje do tirkizne, uz blistave intenzitete žute, kojima, također, kreira osjećaj drugačijeg bivanja. Da su te slike samo refleksi našeg suvremenog shvaćanja svijeta, zar bi inzistirale na konstrukciji koja je tako snažno vezana uz medij ili jezik slikarstva? A Petra Grozaj ide još dalje u tom smjeru. Na nekim se novim slikama komadići motiva potpuno osamostaljuju u zasebnim kompozicijama. Način na koji slika valovitu kosu preobražava se u stiliziranu vrpcu, koja nas (kada se odvoji od portreta) može asocirati na rijeku ili vodopad, ali je zapravo samo detalj čije se postojanje u slikarstvu odvojilo od funkcije u većoj cjelini, to jest odvojilo se od reprezentacije bilo čega, pa i neke suvremene vizije stvarnosti.

Postupak ove slikarice govori u prilog njezinu stalnom produbljivanju razmišljanja o jeziku slikarstva, njezinu osobnom plein airu. Uzevši iz nekog medija (što znači: iz stvarnosti koja ju okružuje) motiv, ona ga bez puno priprema (jedine skice koje radi odnose se na konstrukcije sjena na određenim teksturama, a i to radi rijetko) prenosi na platno, rekli bismo: iz ruke. Asimilira ga u svoj slikarski jezik. Dakle, čini mi se da ona shvaća da se u svijetu sveprisutne tehnike dogodio pomak u našoj percepciji stvarnosti (kao što su to shvaćali i njezini prethodnici), ali ona (opet, kao i spomenuti prethodnici) ne staje komentirajući specifičnosti i kaprice takve percepcije, nego je koristi kao poticaj za ponovno otkrivanje onog specifičnoga u jeziku slikarstva. Specifičnoga i za taj jezik i za ovaj (povijesni, sociološki) trenutak njegova korištenja.

Mogu reći samo da je stvarnost relativna. Što znači da je u relaciji (u odnosu) s onim tko je percipira. Slikarstvo nam pomaže da uvidimo tu relativnost, ali i da u stvarnosti i njezinoj nestabilnoj višestrukosti pronađemo neku ljepotu, fascinaciju, neko pitanje koje nam se postavlja i kada smo pred slikom i kada je napustimo. A što je drugo smisao, ako ne sve to? I ti su doživljaji, baš kao i stvarnost, relativni, ovisni o načinima na koje doživljavamo svijet. Petra Grozaj nudi svoj način nošenja s problemom stvarnosti. Slikarski način. Neposredan, zagonetan i ubitačan, poput Sfingina pitanja.