Ivan Marković

Putanje

Privremeni izložbeni prostori

17.4.- 22.04.2026.

Umjetnička organizacija Cirk Pozor poziva na otvorenje treće izložbe projekta “Privremeni izložbeni prostori” koja će se održati 17. travnja u 19:00 sati u prostorijama Zapadnog kolodvora u Zagrebu (istočni dio zgrade, ulaz s prvog perona). Galerija će biti otvorena od 18.-22. travnja, svakim danom od 17:00-20:00 sati

 

Putanje Ivana Markovića razvile su se iz geste koja nema unaprijed zadanu svrhu, došle su, kako i sam kaže, niotkuda, i od tada balansiraju na granici između slučajnosti i kontrole. Linije koje izviru iz pozadine, pojavljuju se, zatim se ponavljaju i presjecaju te na kraju počinju voditi vlastiti život. One djeluju više kao da traže put nego da ga znaju. Pretpostavljam da je uvelike do toga što Marković kao umjetnik istinski uživa u slikarskom procesu. U procesu koji drugim riječima nazivamo stalnim kretanjem. A ako se stalno krećemo, nikad nismo na istom. Stoga ne čudi da se u njegovim najnovijim radovima pojavljuje upravo ta linija kao nešto što ne može ostati isto, linija kojoj ne možemo sa sigurnošću odrediti početak i kraj, linija kao nešto što nema konačne forme, koja ima vlastitu unutarnju logiku, a to je kretanje koje se stalno mijenja.

U zadnje se vrijeme Marković priklonio apstrakciji više nego ikada. Ipak, kontinuitet razvoja u njegovom dosadašnjem djelovanju može se pratiti — interes za graficizmom u slikarstvu vidjeli smo u ranijim njegovim radovima gdje je linija naglašena i čista, s funkcijom konture koja strukturira plošno organizirane kolorističke površine, dajući slici gotovo grafičku preciznost. Linija je cijelo vrijeme bila prisutna, a sada ju je izolirao, apstrahirao je.

Putanje koje djeluju vrlo oštro, kao da nisu rađene istom tehnikom ulja na platnu kao ostatak slike, umjetnik segmentira, lomi njihov kontinuitet izmjenama različitih boja i njihovih duljina koje ponekad djeluju kao reducirani mikro-svjetovi Kandinskyjevih kompozicija svedenih na liniju. Kako instinktivno u njima počinjemo tražiti obrasce, pravila i nešto prepoznatljivo, tako nam Markovićeve linije stalno izmiču tom čitanju. Ostaju bliže kaligrafiji bez jezika nego sustavu koji se može do kraja razriješiti. Slika nikako da nam se stabilizira u jednoj kompoziciji, već ostaje u stanju pomaka. Za razliku od toga, u pozadini čiste i zasićene plohe boje uspostavljaju mirno, koncentrirano polje. Spojem tih dviju krajnosti radovi nose i blagi moment digitalnog glitcha — kao da se tok neprestano presijeca i ponovno sastavlja — ali izveden u sporoj, fizičkoj logici tradicionalne tehnike ulja na platnu. Ipak, umjetnik na tragu zanimanja za kartografijom, u pojedinim radovima uspostavlja prividnu strukturu umetanjem segmenata, ploha koje nalikuju na legende, u donji desni kut, a koje preuzima s različitih zemljovida. Na taj nam način ipak daje malo stabilnosti, no ne zadugo.

Osvrnemo li se u prostoru u kojem Marković izlaže svoje Putanje, pogled lako klizi između kretanja ljudi, njihovih svakodnevnih ruta i mreže tračnica koje ih povezuju i razdvajaju. Linije na platnima i infrastruktura kolodvora počinju rezonirati kao paralelni sustavi — gridovi, putevi i tokovi koji se neprestano uspostavljaju i mijenjaju. U tom susretu radovi i ovaj privremeni izložbeni prostor ulaze u izravan, vrlo glasan dijalog.

Marina Šafarić