IZLOŽBA: Stanka Abadžića “100 fotografija”

Stanko Abadžić

100 fotografija

Lauba- Kući za ljude i umjetnost

12. 9. – 20.9. 2025.

Izložba 100 fotografija Stanka Abadžića otvara se u subotu 12. rujna u Laubi u 19 sati.

Nova knjiga “100 fotografija“ Stanka Abadžića predstavlja sintezu njegovih dosadašnjih monografija i izložbi, okupljajući fragmente iz različitih urbanih sredina u jedinstveni vizualni narativ. Riječ je o knjizi koja ne zatvara opus, nego ga reinterpretira i širi, otkrivajući dosljednost autorove poetike kroz vremenske i prostorne razlike. Fotografija se ovdje ne pojavljuje kao puka dokumentacija prostora nego kao sredstvo za oblikovanje emocionalne i misaone topografije. Svaki kadar oblikuje se iz introspektivne perspektive, gdje svjetlo i sjena ne služe samo estetskoj funkciji, nego stvaraju atmosferu kontemplacije i tišine. Autor bilježi ono što mnogima promiče – trenutke, geste, izraze, prostore koji ne govore glasno, ali traju u sjećanju.

Prag se otkriva kao stvaralačko ishodište koje je oblikovalo Abadžićev fotografski jezik – mjesto susreta s tišinom, svjetlom i fragmentima svakodnevice. Budimpešta se pojavljuje kao prostor dualnosti, kontrasta i vizualnih tenzija, gdje se prošlost i sadašnjost susreću u svakodnevnim prizorima. Berlin donosi slojevitu introspekciju, dekonstrukciju grada kao nositelja kolektivnog sjećanja, ali i osobne tišine. Pariz izbjegava razgledničku ikonografiju i bilježi ljude s margine, dok Istanbul i Marmaris istražuju životne ritmove izvan monumentalnog – u sjenama, stepeništima, dvorištima. Odesa, snimljena neposredno prije rata, dobiva retroaktivnu težinu i čita se kao vizualno predosjećanje promjene. U svim gradovima prisutna je ista nit: reduciran kadar, emotivna šutnja i subjektivna dubina.

U teorijskom okviru, Abadžićev rad moguće je povezati s mišljenjima Viléma Flussera, koji ističe da fotograf ne reproducira stvarnost nego je kodira, zatim s Rolandom Barthesom i njegovim konceptom punctuma – detalja koji dira bez racionalnog objašnjenja. Michel de Certeau ističe da se grad percipira odozdo, hodom i pogledom, što potpuno odgovara Abadžićevoj poziciji flâneura – promatrača koji ne osvaja prostor, nego ga osluškuje. Walter Benjamin, pak, vidi grad kao labirint iskustava, u kojem se sjećanja prepleću s percepcijom sadašnjosti.

Abadžićeva estetika počiva na crno-bijeloj tonskoj skali, pažljivoj kompoziciji i emotivnoj distanci. Njegova kamera ne traži senzaciju nego značenje; ne traži istinu nego osjećaj. Gradovi u njegovu radu nisu zbroj zgrada nego mjesta susreta sa svijetom i sa sobom. Figura čovjeka često je rubna, fragmentarna, simbol prijelaznosti i tišine. Ti prizori govore tišim jezikom, ali njihova poruka dugo odjekuje. U fotografijama izvan glavnih ciklusa – Lisabona, Talina, Taškenta, Gibelline, Venecije, Beograda – očituje se ista pažnja prema svakodnevici, isto strpljenje i isto intuitivno opažanje.

U epilogu, grad se pretvara u misaoni prostor. Abadžićeva fotografija nije reprodukcija svijeta nego medij njegova razumijevanja i pamćenja. Gradovi koje snima nisu ni razglednice ni arhivi nego ritmovi sjećanja, misaone slike koje oblikuju osobni atlas jednog fotografa. Svaka fotografija funkcionira kao most prema neizrečenom. U vremenu zasićenom slikama njegovi radovi djeluju kao pročišćeni prostori tišine i značenja.

Na kraju, ostaje osjećaj da Abadžić ne fotografira ono što vidi nego ono što želi sačuvati. Gradovi koje snima nisu mjesta nego stanja duha, nisu kartografske točke nego emotivne koordinate. U tom kontinuiranom dijalogu između svjetla i sjene, prisutnosti i odsutnosti, njegova fotografija postaje forma trajanja – tiha ali postojana. On je rijedak primjer autora čiji je fotografski opus već u početnim fazama prepoznat kao integralni dio hrvatske suvremene vizualne kulture. Njegovi ciklusi predstavljaju nedostajuću poveznicu između tradicije i suvremenosti, između prošlog i budućeg, između zaborava i pamćenja.

Marija Tonković