DODIJELJENE SU NAGRADE 38. SALONA MLADIH

ERSTE GRAND PRIX 
2. NAGRADA 
3. NAGRADA 
POHVALA
MSU NAGRADA
MMSU NAGRADA
NAGRADA GALERIJE KRANJČAR
KONTRAPUNKT NAGRADA, VLADIMIR DODIG TROKUT – IVA VRANEKOVIĆ: UMJETNICI UMJETNIKU 

Više fotografija…

(Martina Munivrana, Leo Subanović, Matej Vuković, Sanda Črnelč, Antonio Kutleša, Matea Šiprak, Nikola Pjevačević, Ivan Fijolić, Manuela Pauk, Martina Miholić, Ana Škegro, Josip Tešija)

U četvrtak, 24. rujna 2026., u zagrebačkom Oktogonu (NMMU) održana je dodjela nagrada 38. salona mladih, najveće i najdugovječnije nacionalne izložbene manifestacije posvećene vizualnim umjetnicima i umjetnicama do 35 godina.
Odbor za dodijelu nagrada 38. salona mladih u sastavu: Maja Rožman, Ivan Fijolić, Ana Škegro, Tea Hatadi i Pavle Pavlović dodijelio je Erste Grand Prix nagradu Svanu Raduloviću Matici (3000,00 EUR) za umjetnički rad “III”.

(Svan Radulović Matica)

2. nagrada 38. salona mladih (2000,00 EUR) dodjeljena je Leu Subanoviću za umjetnički rad “Živim na internetu”.

(Leo Subanović)

3. nagrada 38. salona mladih (1000,00 EUR) dodjeljena je Mateu Sito za umjetnički rad “Kamen zaglavni”.

(Plaketa – Mateo Sito)

Antonio Kutleša dobitnik je prve pohvale 38. salona mladih koja mu je dodjeljena za rad “Jesam li spreman postati super junak?”

(Antonio Kutleša)

Druga pohvala 38. salona mladih uručena je Sandi Črnelč i Mateju Vukoviću za umjetnički rad “Sretno dijete”.

(Matej Vuković i Sanda Črnelč)

Nagrada Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu pripala je Nikoli Pjevačeviću za rad “Simbol vjere, stanje vjere, sudbina vjere”. 
Nagrada Galerija Kranjčar također je dodijeljena Nikoli Pjevačeviću za rad “Simbol vjere, stanje vjere, sudbina vjere”.

(Nikola Pjevačević)

Nagrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci predana je Matei Šiprak za njezinu prostornu instalaciju “Uno”.

(Matea Šiprak)

Stručni žiri Kontrapunkt nagrada „Vladimir Dodig Trokut – Iva Vranešović: Umjetnici umjetniku“ u sastavu: Tomislav Buntak, Ivan Posavec, Feđa Gavrilović i Anonimni Filantrop dodjelio je tri jednako vrijedne nagrade u iznosu od 2222,00 EUR neto koje su pripale je Manueli Pauk za rad “Hekatina ležišta”, Zakladi Antun Gustav Matoš i svim umjetnicima i umjetnicama koji su sudjelovali na 38. salonu mladih.

(Manuela Pauk)

OBRAZLOŽENJA NAGRADA:

SLUŽBENA KONKURENCIJA

ERSTE GRAND PRIX (3000,00 EUR)
Svan Radulović Matica – „III“, 2025.

Odbor za dodjelu nagrada 38. salona mladih u sastavu xx dodijeljuje Grand Prix 38. salona mladih Svanu Raduloviću Matici za rad “III”, u kojem osobno iskustvo i arhivu uspijeva prevesti u prostorno preciznu i vizualno snažnu instalaciju u kojoj slike, predmeti, arhitektura i svjetlo funkcioniraju kao jedinstvena cjelina. Police ispunjene fragmentima osobne i obiteljske povijesti postaju svojevrsno spremište sjećanja, dok slike na gornjoj etaži ta sjećanja ne ilustriraju doslovno, nego ih transformiraju u nestabilne i fragmentarne prizore. Crveno i plavo svjetlo dodatno mijenjaju percepciju prostora, povezujući materijalnu prisutnost predmeta s promjenjivom i nepouzdanom prirodom pamćenja. Prošlost se pritom ne pojavljuje kao nešto dovršeno i pouzdano, nego kao materijal koji se u sadašnjosti neprestano preslaguje, reinterpretira i proizvodi iznova.

Kao što Jelena Šimundić Bendić navodi u tekstu:
“Police su djelomično ispunjene kutijama i raznorodnim predmetima. Predmeti nisu izabrani zbog značenja, vrijednosti ni estetskog potencijala. Oni su tu jer su dostupni. Upravo ta punina gomila bez selekcije, jest jezgra rada. Ne kao arhiv, ne kao zbirka, nego kao metafora zagušenja: emocionalnog, perceptivnog, institucionalnog. Rad preuzima vizualni i emocionalni registar zasićenosti suvremene kulture koja proizvodi iluziju smisla i pripadnosti kroz akumulaciju predmeta, informacija i poruka. Ovdje nostalgija nije osjećaj, nego materijal -sloj po sloj zatrpanog prostora sadašnjosti.”

2. NAGRADA (2000,00 EUR)
Leo Subanović – “Živim na internetu”, 2025.

Rad „Živim na internetu“ promišljeno povezuje tijelo, tehnologiju i materijalnost, otvarajući pitanje načina na koji se identitet oblikuje, fragmentira i pohranjuje u digitalnom prostoru. Skeniranjem vlastitog tijela autor fizičku prisutnost prevodi u podatak, a potom digitalni zapis ponovno materijalizira u formi jacquard tapiserije. Taj kružni proces – od tijela preko podatka i slike natrag prema materiji – nije samo tehnički postupak, nego jedan od ključnih nositelja značenja rada.
Fragmenti tijela postavljeni su unutar vizualne strukture koja dopušta asocijaciju na matičnu ploču, odnosno na sustav prijenosa, povezivanja i obrade podataka. Takvo čitanje otvara dodatnu razinu rada: tijelo se više ne pojavljuje kao cjelina, nego kao skup njegovih izdvojenih dijelova, svojevrsnih jedinica informacije. Ta parcijaliziranost korespondira s načinom na koji danas postojimo na internetu – kroz fotografije, zapise i podatke koji se odvajaju od fizičkog tijela, umnažaju, cirkuliraju i ostaju prisutni u prostoru koji više ne možemo u potpunosti kontrolirati.
Posebna kvaliteta rada proizlazi iz izbora jacquard tapiserije, koja ovdje nije tek materijalni nosač prethodno oblikovane digitalne slike, nego aktivno sudjeluje u proizvodnji njezina značenja. Struktura tkanja uspostavlja vizualnu analogiju s pikselom, dok optičko miješanje niti priziva RGB logiku digitalne slike. U oba slučaja slika nastaje organizacijom mnoštva najmanjih jedinica koje pojedinačno nose tek dio informacije, a njihovim povezivanjem nastaje čitljiva cjelina. Poveznica pritom nije samo formalna: povijest Jacquardova tkanja, čiji je sustav bušenih kartica omogućio zapisivanje uzorka i automatizirano upravljanje tkanjem, uvodi dodatnu povijesnu dimenziju u odnos između informacije, slike i tehnologije. Govoriti o digitalnom tijelu upravo kroz medij tkanja stoga uspostavlja produktivnu napetost između povijesnog i suvremenog, taktilnog i virtualnog, slike i podatka.
U kontekstu teme ANEMOIA, Živim na internetu izdvaja se time što pitanje vremena ne svodi na nostalgiju ili citiranje prošlosti, već ga prenosi na problem prisutnosti, pamćenja i trajanja u digitalnom dobu. Ono što danas ostavljamo na internetu već postaje svojevrsni arhiv naših
života – fragmentirana slika sadašnjosti koja može nastaviti postojati neovisno o trenutku, pa i tijelu, iz kojeg je nastala. Rad tako otvara pitanje što od naše sadašnje prisutnosti postaje budući trag i na koji će način ti fragmenti jednom sudjelovati u konstrukciji slike o nama.
Živim na internetu izdvaja se kao osvježenje unutar izložbe – inteligentno koncipiran, vizualno uvjerljiv i promišljeno izveden rad. Precizno povezivanje tijela, digitalizacije i odabranog medija stvara koherentnu cjelinu koja istodobno funkcionira na vizualnoj, materijalnoj i konceptualnoj razini, ostavljajući pritom prostor za različita čitanja i daljnje promišljanje. Riječ je o zrelom i izrazito promišljenom radu mladog autora, koji otvara interes za daljnji razvoj njegove prakse i očekivanje novih, jednako preciznih i inteligentnih umjetničkih promišljanja.

3. NAGRADA (1000,00 EUR)
Mateo Sito – “Kamen zaglavni”, 2025.

Nagrada 38. salona mladih dodijeljuje se Mateu Situ za rad “Kamen zaglavni”, koji se ističe promišljenim propitivanjem autorstva, materijalnosti slike i granica restauratorskog postupka. Polazeći od dvaju prethodno korištenih platana koja objedinjuje u jedinstven rad, Sito procesima guljenja, paljenja i brušenja uklanja njihove slikarske slojeve, pretvarajući površinu slike u palimpsest različitih intervencija i tragova. Činom uklanjanja, ali i zakrpavanja nastalih oštećenja dijelovima drugoga platna, rad uspostavlja napetost između destrukcije i obnove, čuvanja i brisanja. Kamen zaglavni tako uvjerljivo otvara pitanje kome pripada slika i koji je njezin sloj vrijedan očuvanja, ostavljajući granicu između stvaranja i restauriranja namjerno nestabilnom.

POHVALA
Antonio Kutleša – “Jesam li spreman postati superjunak?”, 2025.

Pohvala 38. salona mladih dodijeljuje se Antoniju Kutleši za rad “Jesam li spreman postati superjunak?”, koji se ističe jasnoćom ideje i dosljednim povezivanjem odabranih materijala, forme i značenja. Prepoznatljiva ikonografija superjunaka lišena je spektakla i pretvorena u krhki inventar nekadašnjih očekivanja, strahova i neostvarenih mogućnosti. Rad istodobno otvara aktualno pitanje osobne odgovornosti i spremnosti na djelovanje, bez nametanja jednoznačnog odgovora. Preciznim odnosom predmeta i ambalaže gradi napetost između njihove zaštićenosti i izloženosti, potencijalne uporabe i trajne odgode.

POHVALA
Sanda Črnelč i Matej Vuković – “Sretno dijete”, 2025.

Rad „Sretno dijete“ polazi od jednostavnog i svima prepoznatljivog objekta – trampolina, kako bi otvorio složen prostor između sjećanja, očekivanja i stvarnog iskustva. Na prvi pogled predmet obećava igru, pokret i bezbrižnost, no njegovoj je funkciji namjerno izmaknuta upravo ona osobina koja ga čini trampolinom, a to je elastičnost. Umjesto očekivane mekane i podatne površine, susrećemo se s krutom drvenom plohom koja onemogućuje skakanje. U tom jednostavnom obratu predmet ostaje vizualno i simbolički prepoznatljiv, ali više ne može pružiti iskustvo koje od njega očekujemo. Na taj način rad tematizira prirodu sjećanja i nostalgije kao susret s nečim što nam je poznato i blisko, ali čemu više ne možemo pristupiti na isti način. Sjećanje tako postaje izmijenjena i nedostižna projekcija nekadašnjeg iskustva. „Sretno dijete“ samu temu 38. salona mladih ne ilustrira, već je proizvodi kroz materijalnost i ponašanje objekta. Očekivanje igre pretvara se u njezinu nemogućnost, a obećanje bezbrižnosti u suočavanje s gubitkom. Žiri pohvaljuje autore za suptilnu i konceptualno preciznu gestu kojom svakodnevni predmet postaje prostor čežnje za iskustvom koje je sve teže ponovno ostvariti.

STRUKOVNE NAGRADE

MSU NAGRADA
Nikola Pjevačević – “Simbol vjere, stanje vjere, sudbina vjere”, 2026.

Nikola Pjevačević ovim radom promišlja tradiciju i medijalnost slike, ulazeći u dijalog s osnovama njene ontologije, ali to ne čini s pozicije platonovske idealne cjelovitosti, nego sa stajališta subjektiviteta i mehanike rada, istaknutog privatnim pa i intimnim pojmom „vjera“ u naslovu. Rad smješten u kontekst stoljetne tradicije različitih paradigmi monokromnog slikarstva, ne otvara nova filozofska pitanja, ali ih na svjež način aktivno promišlja, uspostavljajući jasan odnos prema prošlosti likovnog razmišljanja, prema umjetničkom nasljeđu, uz istaknutu posvetu gorgonašu Marijanu Jevšovaru.
Pjevačević artikulira problematiku napetosti između duhovnosti i reprezentacije, između organskog poretka unutrašnjeg života i izvanjskog sustava svijeta stvari. Iz autorove umjetničke izjave, vidimo da to čini putem analize materijalnih uvjeta tehnologije slikarstva (platno, znak, pigment, slojevitost) što ga dovodi do uzbudljive teze o slikarstvu kao „neposlušnom mediju.“ U esejski koncipiranom tekstu, pojmovi poput stratigrafije i genealogije razmatraju se u vezi s pojmovima umjetničke odluke i namjere, a kroz razlikovanje „vidljive i djelatne povijesti slike“ upućuje u specifičnost materijalnog karaktera umjetničkog predmeta i u njegovu vremenitost, trajanje izvođenja slike, potencijalnu nedovršivost. Jedno od pitanja koje Pjevačević neizravno postavlja, jest, o čemu ovisi performativnost slike?

Pjevačević poimanje objektnosti umjetničkog rada ne iscrpljuje u njegovoj osjetilnoj fizikalnosti. Enigma slike nije sadržana u mistifikaciji materije, nego u pozivu na odgovornost promatrača, sadržanom u pitanju u što vjerujemo, čemu poklanjamo povjerenje. Vjera oblikuje uvjerenja, a kao što povijest umjetnosti pokazuje, slike su oduvijek imale važnu ulogu u učvršćenju predodžbi koje mobiliziraju ideje i ideologije, čime dolazimo do političkih uloga slike.
U izboru naslova “Simbol vjere, stanje vjere, sudbina vjere”, prepoznajemo da autor putem intimističkog medija slike, misaono upućuje u prizemljenu „metafiziku“ savjesti, odgovornosti i ponajprije otvorenosti kao na alate procesualne mikroregulacije, kao na nulti stupanj mogućnosti oblikovanja ne samo slike, nego i svijeta, na način koji je jednako blizak Arganovoj tezi o projektu koji postaje sudbinom ili budističkom stavu da istina nema oblik. Time autorov rad čitamo kao višedimenzionalni refleksivni odjek stanja suvremene krize i pitanja o mogućnostima autentičnog „metaboliziranja“ prošlosti.

MMSU NAGRADA
Matea Šiprak – “Uno”, 2025.

Instalaciju Matee Šiprak određuju tema napuštenosti, stvari, prostora i funkcija, ali i osjećaj privremenosti koji ih prati. Rad “Uno” posreduje ekološki važne teme kroz senzibilitet za prostorne odnose, preslagivanje i reinterpretaciju pronađenih viškova. Njezini asemblaži sastavljeni su od odbačenih predmeta koji su prikupljeni na ulici i preneseni u galeriju. Time se zasićena percepcija i brzina urbane vreve premještaju u opušteniji model pažnje i pokušaj usporavanja shizofrene potrošnje. Mateina zaigrana scenografija spaja prepoznatljive kućanske predmete, robu s greškom i onu izbačenu iz upotrebe. Instalacija se kreće se između optimizma i pesimizma, usmjerena na potragu za alternativnim scenarijima budućnosti. Vidljivi tragovi upotrebe i brzo ispadanje iz funkcije, sugeriraju šira pitanja o gradu kao mjestu društvenosti koje sve brže postaje odlagalište sumnjivog materijala.
Žiri: ravnateljica Branka Benčić, kustosica Kristina Barišić, voditeljica rezidencijalnog programa „Kamov“ Jelena Milić i muzejska savjetnica Ksenija Orelj.

FILANTROPSKA NAGRADA

KONTRAPUNKT NAGRADA, VLADIMIR DODIG TROKUT – IVA VRANEKOVIĆ: UMJETNICI UMJETNIKU (2222,00 EUR neto)
Manuela Pauk – “Hekatina ležišta”, 2025.-2026.
Zaklada Antun Gustav Matoš
Podijeljena nagrada na 72 umjetnika i umjetnica koji su sudjelovali na 38. salonu mladih
BUDIMO VEĆI OD PROBLEMA SVIJETA

Već 10 godina filantropska nagrada opstaje usprkos sustavu kulture, a ne zahvaljujući njemu te nastavlja probijati led. Mali jubilej za VELIKU IDEJU boljitka hrvatske kulture, a napose umjetnika.
Stalni stručni žiri Kontrapunkt nagrade „Vladimir Dodik Trokut – Iva Vraneković (umjetnici umjetniku)“, u sastavu: Tomislav Buntak, Ivan Posavec, Feđa Gavrilović (glasnogovornik-kamerlengo) i Anonimni Filantrop, odlučio je dodijeliti tri nagrade. Time se stvara vidljiva, možda i pomalo drska, ali svakako mladenački iskrena sinergija. Ona ocrtava nove, moguće i nužne horizonte financiranja kulture putem korporativne i individualne filantropije, perjanice modernog i suvremenog razvijenog svijeta te visoko razvijenih demokracija – posebice onih u EU koje se time ponose.
Velike riječi u našem slučaju, pa čak i dobra djela, ispražnjeni su od smisla ako ne rezoniraju sa stvarnošću. U našem slučaju – sa svakodnevicom likovnih umjetnika čije financije nipošto nisu uvijek na razini njihova talenta.
Na Salonu mladih moramo načelno pohvaliti činjenicu da imamo priliku upoznati ljude od misli, stava i kreativnosti koji nas (ne)nadahnjuju svojim idejama i djelima. Oni nas potiču na konstruktivno kritičko mišljenje na temelju kojeg odabiremo talente kojima se ponosno zahvaljujemo. Upravo preko njih možemo promovirati i učiniti vidljivom potrebu za filantropijom u Republici Hrvatskoj te za usvajanjem njezinih odavno profiliranih standarda u paketu zakona o sponzorima, donatorima te individualnoj i korporacijskoj filantropiji.
Individualna laureatkinja Kontrapunkt nagrade je kiparica Manuela Pauk, kojoj pripada neto iznos od 2222,00 eura.
U okviru moderne i suvremene umjetničke prakse, a povodom malog jubileja od 10 godina individualne filantropije u Republici Hrvatskoj, druga nagrada ove je godine zamišljena kao konceptualni financijski performans angažirane umjetnosti. U njemu sudjeluju svi umjetnici ovogodišnjeg izdanja Salona mladih, čime se stvara dodatna vrijednost Salona i šalje jasna poruka da filantropija bez adekvatnog zakonskog okvira zapravo nema nikakvu vrijednost – osim jedne nove vrste taktilne iluzije s kojom se umjetnik mora suočiti. S jedne strane dolazi do efekta svojevrsnog financijskog adrenalina, a s druge do negativnog šoka za filantropa zbog plaćanja nesimbolične globe na filantropiju u obliku poreza, kao da je počinio prekršaj ili kazneno djelo. Ako se neto iznos od 2222,00 eura dijeli među svim autorima na Salonu, realna se vrijednost radikalno smanjuje na gotovo ništa. Državi kao da je svejedno; glavno da je dobila svoj porez.
Svima u Hrvatskoj i u svijetu poznato je kako su Hrvati na hrabar i težak način dobili svoju državu. Poslodavac i platitelj mjesečnih plaća svih političkih dužnosnika jest narod Republike Hrvatske. Funkcija je države da svojim građanima osigura sve što im je potrebno te da omogući ostvarivanje svih osnovnih ljudskih, građanskih i civilizacijskih prava. Među njima je i pravo na filantropiju. Da, i branitelji su se borili za ostvarivanje prava na filantropiju kao zajamčenog prava u sklopu općepoznatih europskih vrijednosti.
JAVNI APEL s dodjele Kontrapunkt nagrade „Vladimir Dodik Trokut – Iva Vraneković (umjetnici umjetniku)“
Ako je Hrvatska mogla usvojiti francuski ustav i ako je mogla nabaviti francuske avione te naturalizirati jednog Francuza Hrvatom u Vukovaru, pa, slikovito rečeno, zašto ne može naturalizirati francusku praksu filantropije hrvatskim umjetnicima, kako u dobru tako i u zlu, umjetnicima i kulturi, kako u dobru tako i u zlu… Zašto ne bi mogla usvojiti i jedan od najboljih zakona koji uređuje pitanje donatora, sponzora te individualne i korporativne filantropije u kulturi? Riječ je o francuskom paketu zakona koji se zove Zakon Aillagon, nazvanom po francuskom ministru kulture koji ga je inicirao i donio. Bitno je napomenuti da financiranje francuskog sporta nema veze s tim zakonom i obrnuto, jer se u isti koš ne mogu trpati dvije različite stvari. Financiranje sporta u Francuskoj posve je drugi paket zakona. Zašto ne bismo učili od najboljih na svijetu u objema domenama – i kulturi i sportu – te svakako donijeli i zakon o ulaganju stranog kapitala u kulturu.
Treća dodjela nagrade kontekstualizira još jednu bitnu činjenicu vezanu uz pojam Salona mladih. Mladi umjetnici jamstvo su kontinuiteta kulturnog identiteta i nadogradnje budućnosti Hrvatske u toj strateškoj i vitalnoj domeni. Primjereno uređene države suverenost svoje kulture u svijetu ostvaruju, između ostalog, preko svojih službenih kulturnih centara u inozemstvu. To su standardi osnovnog bontona u međunarodnoj zajednici za države kojima je stalo širiti svoj ugled kroz kulturu. Kulturni centri su skupi, to se zna, ali i branitelji su se borili za to. U hrvatskim ekonomskim okolnostima možda je optimalan broj od tri kulturna centra: Berlin, Pariz i Rim. Država je to dužna i prema pobjedi u Domovinskom ratu i prema kulturnom identitetu svoga naroda. Ako se za oružje uzima kredit od milijardu i 700 milijuna, koji narod mora otplaćivati 40 godina, kulturni centri su minimum moralnosti i pristojnosti.
U univerzalnom duhu svojstvenom Salonu mladih, 3. nagrada dodjeljuje se novom Hrvatskom kulturnom centru – Zakladi Antun Gustav Matoš u Beogradu. Jer tko od hrvatskih umjetnika najbolje utjelovljuje umjetničku, beskompromisnu i vječnu mladost i šarmantnu drskost ako ne naš Matoš? Ta treća nagrada također iznosi 2222,00 eura neto.
U ime stručnog žirija, pozdrav i idemo dalje! Uz zamolbu da novinari prenose oznaku neto iznos jer je za nas /Umjetnike/ bruto brutalno maglovito, a neto /Netisimo Jasno/.

(Fedor Vučemilović, Ivan Fijolić, Martina Miholić, Sven Jozić, Ana Škegro)

(Martina Munivrana)

(Josip Tešija)

(Martina Munivrana, Leo Subanović, Matej Vuković, Sanda Črnelč, Antonio Kutleša, Matea Šiprak, Nikola Pjevačević, Ivan Fijolić, Manuela Pauk, Martina Miholić, Ana Škegro, Sven Jozić, Josip Tešija)

Više fotografija…