Maja Rožman: “Vani/Outside”

četvrtak, 19. rujna 2013. u 19 sati.
Studio Kabineta grafike HAZU
A. Hebranga 1
10 000 Zagreb

—
RAZIGRANI NE-PROSTORI SVJESNOG

Šesti po redu hrvatski trijenale grafike, poprište sučeljavanja etabliranih umjetnika ali i platforma za domaće likovne umjetnike mlađe generacije, predstavio je i nagradio seriju radova naziva — Dorothy, we’re not in Kansas anymore! — mlade umjetnice Maje Rožman, dodijelivši joj Nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Dorothy, we’re not in Kansas anymore! Majin je odgovor na izazove suvremenosti te na stanje globalne entropije i rezignacije. Bijeg je to u paralelne svjetove, u popločani kraljevski put u nesvjesno (Freud), gdje umjetničin alter-ego, Dorothy, uživa u nelogičnostima bajkovite i fluidne atmosfere vlastite pod- svijesti u čijoj je motivacijskoj potki stih Dream a dream and what you see will be iz pjesme The never ending story/Beskrajna priča (Limahl; M. Ende).
Načeta studija materijalizacije ne-prostora lišenih svih koordinata realnog nastavlja se u novonastaloj seriji grafika Vani/Outside izloženih u Studiju Kabineta grafike. Istraživanje nesvjesne paralelne stvarnosti sna sada se oprostoruje i poslikovljuje u njegovom naličju, u sjećanju — fantazmu nesvjesnog u svjesnom (Freud), neuhvatljivom međusvijetu korelacija pamćenja i zaborava. Maja Rožman vlastiti međusvijet sjena redukcijom svodi na dječju igru—gumi-gumi, preskakanje užeta, školica, oduzimanje polja…—sentiment jednog izgubljenog svijeta, satkanog od idiličnih uspomena i dječje nevinosti. Nestalne ne-prostore sjećanja nagoviješta tek naznačenim apstrahiranim prostornim topologijama dječjeg igrališta—areni dječjih igara, i igračkih rekvizita, gdje vlada njezina umnožena pojavnost. Koristeći reducirano-lapidarni i stilizirano-stripovski likovni idiom popartističkog naslijeđa u impersonalnom hladnom virtualnom svijetu računalne grafike umjetnica gradi fragmentarne ludičke arhivalije nestajućeg i fluidnog doživljaja sjećanja. Kroz prožimajući autoreferencijalni impuls i strategiju multiplicirane samoreprezentacije—neopterećene definicijom sebstva, Maja portretira kolektivne ne-prostore, koji kroz prisutnost odsutnoga prizivaju nostalgična sjećanja promatračevih osobnih prostora, dječjih lica, žamora, smijeha, radosti i vriske, prostora s kojeg gledaju u sutra ozarena lica (The Beat Fleet — TBF, Nostalgična).
Vibrantan i razigran stvaralački prosede Maje Rožman poopćavanjem introspektivnih svjetova kontekstualizira i problematizira pojavnost sna kao zajedničkog sna kolektivne podsvijesti, odnosno sjećanja kao kolektivnog iskustva (Michaud) osamljene gomile današnjice.

Ane Petković