Zlatko Modrić 

Psihoemocionalni portreti

GALERIJA VLADIMIR FILAKOVAC

14. 03. – 07. 04. 2022.

 

U ponedjeljak, 14. ožujka u 19 sati u galeriji Galeriji Vladimir Filakovca bit će otvorena izložba “Psihoemocionalni portreti” Zlatka Modića.

Spoznajno pronicanje i avantura neizvjesnoga

Što i kako slikati? Danas, kada svakim svojim stvaralačkim iskorakom slikar nailazi na već ugažene stope, on se s pravom pita o odabiru relevantne teme i valjanoga motiva, o ispravnoj motivaciji, o pouzdanome slikarskom postupku, kao i o vjerodostojnom ishodu koji mu je pripadajući. Zlatko Modrić ubraja se u onu vrstu slikara koji svojim djelom nastoje pružiti odgovore na ta i takva pitanja. Pri tome, za nj to nisu pitanja retoričke naravi; on svojim slikarskim istraživanjem nastoji ostvariti spoznajni učinak. Drugim riječima, on nastoji steći uvid o slikarstvu, potom o svijetu na koji se svojim slikarstvom referira, a na koncu i o sebi kao pojedincu koji slika. Ishodu toga pronicanja pridružuje se i promatrač koji postaje njegovim dionikom. Modrićeve slike mogu se pojmiti kao svojevrsna zrcala, u kojima se ogleda sâm promatrač, razaznajući u njima projekciju vlastite doživljajne i spoznajne moći.

Svijet je u Modrićevom slikarstvu zastupljen u vidu osobe koju portretira. Portretirani jest onaj drugi, onaj koji pripada poretku stvarnosti što se nalazi slikaru sučelice. Modrić međutim ne slika vid te osobe, odnosno privid njezine vanjštine. Modrić nastoji proniknuti u psiho-emocionalni kôd pojedinca, osobe koju u pravilu dobro poznaje. Pri tome nije zagledan u osobu samu, nego u vlastiti doživljaj te osobe, koji se u vidu predodžbe formira na nutarnjem zaslonu njegove imaginacije. Slikajući to što vidi nutarnjim okom, on oblikuje slike koje tek u naznakama imaju antropomorfno obličje. Tome je tako stoga što Modrić neizostavno portretira istodobno i vlastita psiho-emotivna stanja. Naime, slikarev doživljaj druge osobe prije svega i nadasve upravo je njegov. Slikajući, on se podvrgava postupku samo-pronicanja, pri čemu onaj drugi postaje zrcalo u kojem se ogleda sâm slikar. Osim s onime što mu je izvanjsko (svijet drugoga), Zlatko je dakle zaokupljen i sobom samim, nastojeći upravo u odnošenju spram drugoga steći uvid o vlastitoj nutrini.

To dvojako pronicanje neizostavno uključuje i treću sastavnicu – slikarstvo kao takvo. Slika koju slikar slika, i posredstvom koje on spoznajno spreže sebe i drugoga, pripada slikarstvu kao takvome. A ono je već prisutno; dano je u ruhu svoje povijesne pojavnosti i utoliko obvezujuće za svakog pridošlicu. „Doći na svijet, dospjeti u jezik“ – kaže Sloterdijk. Slikar također pristiže na svijet i pri tome dospijeva u slikarstvo, u prostor mogućega što je njime zadan. Roditi se u jeziku slikarstva i pri tome ga posvojiti kao svoj navlastiti govor, to je ambicija kojoj se utječe svaki ambiciozni slikar. Na taj se način spoznajno prepliću i proniču tri pojave: slikar, svijet i slikarstvo. Tri sastavnice u slikarskom se djelu međusobno odnose u svim odnosnim relacijama. A promatrač upravo u gonetanju tih međuodnosa stječe vlastiti doživljajni i spoznajni uvid.

Modrić odabire osobitu strategiju u pristupu tako određenoj problematici slikanja. Nastojeći izbjeći zamke općih mjesta, stilskih i oblikovnih obrazaca koje slikara vrebaju čim se uputi stazama stvaralaštva u mediju slikarstva, on zaobilazi uvriježene oslonce. Da ne bi podlegao estetskome uljepšavanju, tehničkome dotjerivanju, jednako kao ni perceptivnoj i motoričkoj, odnosno izvedbenoj navici, on slika služeći se osobitim trikovima. Tako povremeno ima pomagača koji mu zaklanja dijelove slike što nastaje u jedinstvenom postupku izrade, da ga uvažavanje učinjenoga ne bi privelo neizbježnoj kultivaciji slikarskoga postupka. Modrić nastoji zaobići svaki predumišljaj, ne bi li se tako posve izručio nutarnjem pronicanju.

On ujedno nastoji ostvariti izvorne i autentične poretke oblikovnih sastavnica, poretke koji nisu ponikli iz matrice postojećih oblikovnih postupaka. U tome i uspijeva, pri čemu ključ uspjeha nije pronalazak nekog ‘novog’, još ‘neviđenoga’ oblika (takvo što strogo govoreći i nije moguće zbog ograničenoga asortimana morfoloških sastavnica koji slikaru stoje na raspolaganju). Autentičnost Modrićevih oblika proizlazi iz njegove sposobnosti da ostvari visoki stupanj koherencije u strukturi kompozicije. A to mu pak polazi za rukom upravo zbog načina na koji pristupa problemu likovne motivacije, oslanjajući se na pronicanje psiho-emocionalnoga kôda osobe koju portretira. Ti su oblici autentični – vjerodostojni su stoga što predstavljaju neposredan odraz njegovog vlastitoga, izvornog doživljaja druge osobe. Izvorna motivacija učinkovito ravna oblikovnim postupkom, čak i onda kada autor izbjegava na uobičajen način kontrolirati postupkak oblikovanja.

Umjesto sigurnosti znanja, Modrić se utječe neznanju; umjesto svjesno potaknute likovne motivacije on zahvaća u nesvjesno, odnosno podsvjesno. Bez svakog sigurnog uporišta, Modrić preispituje temeljne mogućnosti slikarskoga postupka, nastojeći biti posve slobodan za avanturu neizvjesnoga, za pronicanje osjetilne stvarnosti slike, naspram prevladavajućem teorijskome diskursu koji je gotovo u potpunosti u se usisao suvremenu slikarsku produkciju. Iz tog razloga Modrićeve se slike mogu ponekome doimati rudimentarne, nedovoljno odnjegovane, ponekad i nedovršene, poput kakvoga roh-bau zdanja. No, upravo zahvaljujući tim značajkama njegova slikarstva, promatrač može postati sudionikom slikarskoga procesa u njegovom spoznajnome dometu. Promatrač takoreći dovršava sliku vlastitim spoznajnim uvidima, kreirajući za se onaj konačni izgled slike, kao i njezino konačno sadržajno određenje.

Pri tom spoznajnome pronicanju slika, pojedinac sâm pridonosi ‘mirazom’ u vidu vlastite asocijativne prtljage. U Modrićevim slikama (koje nerijetko nalikuju na Roschachove testove mrlja sugestijom osne simetrije i organičkom morfologijom oblika) moguće je uočiti doista najrazličitije sadržaje: kontese u krinolinama, snovite krajolike, kukcolike forme, maštovite ikebane, tajanstvene znakovne šifre. A koloristička asocijativnost potiče različita ugođajna raspoloženja, od melankoničnoga do vedroga. Pojedine slike dvojni su portreti bračnih parova, pa se njihovi gotovo posve apstraktni oblici preobražavaju u neobičnu oblikovnu dramaturgiju – poput likovnoga prepjeva nekih „prizora iz bračnoga života“.

Sve u svemu, Zlatko Modrić ovim je slikarskim ciklusom stvorio začudne slike: vitalne, neukrotive, asocijativne, u svojoj spontanoj nedotjeranosti šarmantne i nadasve rječite. One nam govore ponešto o svijetu onog drugoga, zatim o slikarstvu, i na koncu o slikaru koji ih je naslikao. A govore nam ponešto i o nama samima, omogućujući nam da se u njima ogledamo, da u njih projiciramo vlastitu ‘sjenu’, ne bi li je tako osvijetlili svjetlom vlastitoga spoznajnog uvida.

Jagor Bučan