Iva Štefanac

TRENUCI DOŽIVLJAJA

Gradska galerija Fonticus u Grožnjanu

Dana 07.11. u 19 sati u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu, otvora se samostalna izložba Ive Štefanac “TRENUCI DOŽIVLJAJA”.

Iva Štefanac predstavlja radove iz ciklusa radnog naziva: Titraji Mediterana. Zbog količine radova ovaj se ciklus može nastavljati predstavljanje novim kombinacijama postava, radova, ozračja… Na svim radovima tonovi i boje često su intenzivni, ali primireni kombinatorikom autoričinih intervencija. Podloga svih radova poštovana je istovrijedno motivu. U funkciji je ideje.

Umjetnica ovaj put rijetko dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Kolorirane površine ili detalje Iva postavlja instinktivno, ali i iskustveno, uspijevajući naglasiti doživljaj. Ona niže elemente i uvjetuje ih prikrivenim smislom. Tek rijetko umjetnica predstavlja ideju pejzaža. Mnogo češće na njenim radovima zapažamo trenutke, impulse, doživljaje pretočene, predstavljene kroz nakupine poteza, linija, fleka… Ovaj instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom, interpretira realnost prema umjetničinom egzistencijalnom iskustvu. Uklopljeni elementi čine sustave koji postaju ideogrami.

Likovnim jezikom umjetnica asocira suočavanja s imaginarnom realnošću te vizualizira fantastiku osobnih doživljaja. Poštujući utjecaj i međusobnu interakciju promatrača i promatranog, nadograđuje se spoznaja o našoj percepciji, o spoznaji okoline i sebe. Na upitu su iskustvo i stav promatrača kao bitne činjenice pri opisivanju sustava. Nudeći nam svoje strategije, umjetnica nastoji preskočiti pojam „promatrač“ i nudi mu status sudionika. Ona iskazuje doživljaj stalnog titranja, refleksa svjetla priobalja. Iako ga ona veže uz njoj važnu primorsku lokaciju, ovi radovi ujedno iskazuju tijek i stalnu mijenu svega oko nas. Očita je duboka proživljenost doživljaja ali i instinktivne slutnje univerzumskih događaja koje ljudskih standardnih pet osjetila nisu naučila zapažati. Ljudi imaju pet osjetila: vid, dodir, sluh, okus i njuh. Aristotel ih identificira kao sposobnosti koje identificiraju informacije o okolišu. No, to su vanjska osjetila. Postoje i „unutrašnja“ osjetila kao npr. osjećaj svog tijela i npr. njegove temperature, boli, te osjet ravnoteže ali i alati uma: mašta, pamćenje, volja. Naravno, tu je neispitana, prevažna: intuicija.

Primjećujući pa izdvajajući odbljeske i oblike, oni postaju trenuci umjetničina iskaza. Pred nama su predstavljeni vrškovi mreškanja vodene površine ili titranje lišća na povjetarcu vizualizirani u kompozicije. Suvremena fizika i filozofija, konačno, ruku pod ruku, nude spoznaje u kojima prijašnji pogled na svijet postaje neadekvatan. Osjećaj, dojam postaje izbor percepcija. Fizičari kvantima, fraktalima i bozonima redefiniraju realnost. Univerzum u našoj percepciji ne funkcionira kao mašina (Newton), već kao polja energija koja se manifestiraju različito. Čovjek nije kemijska reakcija s pet osjetila, već prebogati, ali nerazvijeni energetski naboj. Ljudi kao da nisu shvatili da je tijelo neka vrsta kaveza. U tijelu smo zarobljeni, ali umjesto da ga poštujemo i osluškujemo, nameće nam se kultura konzumerizma. Imati je zamijenilo biti. Utrpani smo u vjerske, nacionalne, erotske okvire. Svaka drugačijost je nepoželjna. Svjedočimo kako su u globalizaciji granice zatvorenije, da su unatoč brzim automobilima, avionima ljudi osuđeni na samovanje. Da se umjesto emocija nude pravila, zakoni, norme ponašanja. Da se razvojem proklamirane demokracije prava sužuju. Suvremenost, koju smo nazivali kapitalizmom preusmjeruje se ka tehnofeudalizmu.

Na zidovima nalazimo senzibilne radove koji vizualiziraju doživljaj kroz odnose linijskih rastera, nakupine boja i podloga. Jednostavne nakupine elemenata raspoređene su u „žive“ odnose koji dodiruju pojmove tijeka i mijene. Umjetničin pristup i plasman elemenata inicira poigravanje promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Postajemo svjesni da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije više ne daju objasniti samo na osnovi logičnih društvenih normi i vrijednosti. Opet se osvrćemo znanosti, ali ona razočarava: znanost je dala mehanizme društvenih podjela, nadzora, a za to nudi tablete protiv stresa. Čini se da moramo stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije, političkih odnosa i sl. preispitati u novom svjetlu.

Iva nudi promatraču odjeke situacija u realnosti na profinjeni artistički način. Nudi mir „bijele kocke“ za koncentraciju i percepciju. Jer, mediji nude konstantnu dekoncentraciju. To je osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Pojam empatije je nestao. Odgovornost je omalovažena. Svijet je ovakav zato što smo dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim. Intuiciju i empatiju kompjutori nemaju. Intuicija je jak osjećaj koji ne slušamo ili ne čujemo. Nemaju svi ljudi razvijenu intuiciju, ali svi imaju kapacitet za nju.

Stvarnost je polazište, izvor ideja i nadahnuća ove izložbe. Doživljeno ili zamišljeno isprepliću se i prožimaju. Umjetnica ne slika stvarnost; slika doživljaje, sjećanja. Umjetnost, kako ju Iva doživljava, nije preslikavanje iz prirode, već ono što doživljava i transformira u forme koje su odraz doživljaja. Poznavanjem njenih dugogodišnjih vizualnih fascinacija tekućeg medija, ova je izložbena prezentacija zreli nastavak tematiziranja. Jer, voda je pamćenje svijeta. Voda kroz stoljeća prebiva u glazbi, slikarstvu, književnosti, arhitekturi, plesu i filmu. U neprestanom mijenjanju oblika ona izražava načelo univerzalnog i vječnog kretanja. Mnogi kažu da je voda najveće prirodno bogatstvo, da je ona život. Možda se zato oduvijek veselilo i smirivalo gledanjem vode. U jednom trenutku je mirna, lijepa, prozirna, a u drugom je uzburkana, nemirna, valovita, snažna kao da sama komponira svoj život, svoj glas.

Iva ne pruža „lijepe slike“. Ona, zapažanjem i uklapanjem intimnog dojma svoje motive predstavlja kao upozorenje. Možda i ne na proklamirane tzv. moguće opasnosti, već se oslanja na trenutna stanja u prirodi. A znamo, priroda je promjenljiva, ponekad gruba, ponekad pitoma. Uvijek ostaje pitanje: na kojoj se lokaciji nalazimo i jesmo li na dometu trenutnih oscilacija? Naravno, prezirući agende nametnute medijima. Jer, moramo imati na umu da se priroda uvijek mijenjala. Ponekad sporije kroz milenije, a ponekad baš pred nama. Moramo priznati da suvremenom čovjeku, u ovoj kakofoniji informacija, problem postaje odrediti se prema okruženju. Umjetničina percepcija dodiruje situacije kojima je svjedočila. Ostaje dojam da umjetnica snažno doživljava okruženje i da nam, na naglašeno čuvstven način, pokušava ispričati svoje impresije.

Eugen Borkovsky, 2025