John Miličić

“Povijest mjesta”

27. 10. – 20.11. 2026.

Otvorenje: utorak 27. listopada u 19:00

Galerija Manuš

(Palmotićeva 29, Zagreb)

Pejzaži Johna Miličića u ranijim slikarskim ciklusima nisu pregledne cjeline, nego rekonstrukcije prostora doživljenog u kretanju, kroz promjene očišta i selektivnost pamćenja. Razmak između opažaja i njegova slikarskog oblikovanja ulazi u kompoziciju, koja bilježi i uvjete viđenja mjesta. Novom izložbom umjetnik taj problem prenosi na slike koje prethode vlastitome pogledu i na postupke kojima se prostorno iskustvo može presložiti, pohraniti i ponovno prikazati.

Nevidljivi gradovi Itala Calvina Miličiću nisu izvor motiva, nego referenca za izgradnju vizualne strukture kojom opis postaje uvjerljiv. U Calvinovim razgovorima Marca Pola i Kublaj-kana izmišljeni gradovi nastaju povezivanjem detalja, sjećanja i želja stanovnika. Miličić sličan problem postavlja slikarski, istražujući kako prepoznatljivi detalji mogu proizvesti vjerodostojnost mjesta koje ne postoji. Za njega se pripadnost mjestu ne potvrđuje nabrajanjem znamenitosti, nego sposobnošću oblikovanja uvjerljivoga prikaza koji ne preuzima unaprijed zadanu sliku mjesta. Tu se razilaze iskustvo mjesta i reprezentacije koje njegovu posebnost svode na prepoznatljive znakove.

Kolaži iz ciklusa “Povijest mjesta” nastaju rezanjem razglednica Hvara, Splita, Zagreba, Dubrovnika i nacionalnih parkova na fragmente arhitekture, reljefa, vegetacije i boje, koje Miličić povezuje u nepostojeću topografiju. Kuće i obronci fotografski su tragovi stvarnih mjesta, ali njihovi međusobni odnosi pripadaju fikciji. Fotografija potvrđuje podrijetlo pojedinačnog fragmenta, dok kompozicija uspostavlja uvjerljivost cjeline. Razglednica pritom nije neutralan fotografski izvor, nego masovno reproducirana komercijalna slika, često sentimentalna i kičasta, koja mjesto svodi na lako čitljiv repertoar poželjnih prizora. Panorama, povijesna jezgra i more reklamiraju lokalitet i plasiraju ga na tržište, dok su kadar, obrada i tisak oblikovali pogled prije samog autora. Miličić se ne vraća iza toga posredovanja kako bi pronašao navodno autentičniji pejzaž, nego preuzima fragmente proizvedenog i uređenog pogleda kao slikarski materijal.

Pojam lokalne boje ovdje povezuje slikarsku teoriju s proizvodnjom predodžbe o lokalnosti jer karakteristična boja motiva postaje boja očekivane slike mjesta. More i obronke Miličić ne slika tonovima pomiješanima na paleti, nego preuzima njihove već otisnute, fotografski i tržišno posredovane boje. Njihova zamjenjivost među geografijama razotkriva paradoks turističke slike

u kojoj se jedinstvenost mjesta potvrđuje standardiziranim vizualnim jezikom. Konceptualni obrat nastaje kada razglednice namijenjene potvrđivanju identiteta stvarnih lokaliteta postaju građa imaginarnoga grada, a masovna reprodukcija dio jedinstvenog, ručno konstruiranog rada. Od slika koje mjesto zadržavaju u privlačnoj sadašnjosti Miličić konstruira njegovu povijest, od osnutka i procvata do preizgrađenosti, propadanja i povratka prirode. Distopija ne odbacuje turističku estetiku, nego nastaje gomilanjem poželjnih motiva do prostornog zasićenja, pretvarajući idiličan prikaz u njegovu suprotnost.

Takav rad s gotovim prikazima pripada preispitivanju slike, prikazanog i njenih tradicionalnih vrijednosti. Kubistički kolaži Picassa i Braquea od 1912. godine gotovi materijali narušavaju granicu između slike i predmeta, što je predstavljalo radikalan izazov slikarskim konvencijama. Kolaž pritom nije manje vrijedan zato što se u njemu koriste gotovi materijali. I on legitimno postavlja slikarska pitanja, samo ih ne rješava isključivo nanošenjem boje na platno. Miličić ne suprotstavlja gotove razglednice, nego njihove sitne jedinice koje istodobno funkcioniraju kao prepoznatljivi motivi i slikarske mrlje. Ritam krovova, tonski odnosi, mase vegetacije i prostorni planovi tvore novu vedutu. Rez preuzima dio funkcije poteza, ali njihovi prijelazi nisu skriveni, dok nesuglasja mjerila i perspektive istodobno uspostavljaju i narušavaju iluziju koju gledatelj aktivno nadopunjuje. Izdaleka se fragmenti stapaju u vedutu, a izbliza ponovno postaju dijelovi različitih fotografija, zbog čega rad oscilira između slikarskog i fotografskog načina gledanja. Evociranje slikarske tradicije, odnosno teme capriccia i idealnoga grada, ove radove povezuje u slikovni red koji nepostojeće čini uvjerljivim, dok asocijacija na Piranesijeve Carceri prizivaju dezorijentaciju nastalu umnažanjem nemogućih arhitektonskih odnosa.

Stroj za zavoj premješta problem odnosa slike i njezina nastanka iz kompozicije u trajanje. Uređaj nalik televizoru mehanički pokreće oslikani prikaz puta uz čujan rad pogonskog mehanizma, čime se očekivanje elektroničke slike suprotstavlja fizičkom gibanju slikarske površine. Zvuk pritom nije pratnja prizoru, nego osjetilni dokaz postupka koji ga čini vidljivim. Dok je u ranijem slikarstvu umjetnik kretanjem prikupljao poglede koje je potom organizirao u nepomičnu sliku, ovdje gledatelj ostaje na mjestu, a naslikani put prolazi pred njim. Miličić stroj opisuje kao pohranjenu memoriju lokaliteta, čije ponovno pokretanje ne vraća izvorno iskustvo, nego uspostavlja novo, mehanički određeno vrijeme gledanja. Kao što vidljivi rez u kolažu razotkriva nastanak prostorne cjeline, tako zvuk mehanizma u stroju čini osjetnim uvjete njezina prikazivanja. Time, ovaj gotovo konceptualni postupak ne zamjenjuje slikarstvo, nego razotkriva ono što slikarska slika često prikriva.

Zajedničko ovim radovima nije prikaz određenog mjesta, nego istraživanje načina na koje odabrani, zapamćeni ili preuzeti fragmenti postaju uvjerljiva slika prostora. Isti postupci koji omogućuju da imaginarni grad djeluje stvarno razotkrivaju koliko su i naše predodžbe o stvarnim mjestima oblikovane selekcijom, idealizacijom i ponavljanjem, dok stroj pokazuje kako se iskustvo prolaska može pretvoriti u pohranjeni i ponovno pokrenuti prikaz. Razotkrivajući kompozicijske odluke, materijalnost reza i mehanizam kretanja umjesto da ih podredi neprimjetnoj iluziji, Miličić ne preispituje samo mogućnosti slikarskog medija, nego i autoritet slike da određuje kako prostor vidimo, pamtimo i prepoznajemo kao vlastiti.

Jelena Šimundić Bendić

 

Juraj John Miličić (rođen 1992., Split) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Odabrane skupne izložbe: 6. bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb, 2021.; Hvar URB Art, javni prostori grada Hvara, 2022.; 7. bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb, 2023.; 37. salon mladih, HDLU, Zagreb, 2024.; Rebot_1.0, FOMO Art Space, Zürich, 2025.; Kvart, Split, 2025.; Garaža Kamba (u suradnji sa Svanom Radulovićem), 2025. Odabrane samostalne izložbe: Pejzaž, Matica hrvatska, 2017.; Potemkinovi gosti, Gradska galerija Hvar, 2021.; Zagreb – Split – Hvar, Galerija SC, Zagreb, 2024.; Manuš, Split, 2025. Nagrade: Treća nagrada na 37. salonu mladih, 2024.; Godišnja nagrada HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika, 2024. godine.