ALMA ORLIĆ
“Retrospektiva 1961. – 2011.”

3.1. - 22.1.2012.

otvorenje izložbe u utorak, 3.1.2012. u 19 sati

HDLU / Galerija Prsten
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

ALMA ORLIĆ: RETROSPEKTIVA 1961.-2011.

Jednostavno se rodiš i osvaneš na ovom svijetu, a ne znaš ni kako ni zašto. Jednostavno rasteš - programirano i malo pomalo tvoja te osjetila obavijeste o svemu neophodnom za opstanak. Malo pomalo shvaćaš gdje si i tko si. U tome ti pomaže okolina - ljudi, stvari, priroda, ali glavni posao moraš obaviti sam. Komunikacija postaje bitna u želji da shvaćaš i budeš shvaćen, potvrđen, prihvaćen.  Postoji mnogo načina komunikacije, a meni je genetski bio ponuđen likovni govor. Nagon da se izrazim crtežom i slikom dio je moje prirode. Talent je kao sjeme - ako ga ne posadiš i ne zalijevaš, tj. ako ga ne prihvatiš i ne radiš na razvoju dušom i tijelom nestaje u nepovrat.

Alma Orlić

Nakon mature na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, Alma se odlučuje isključivo usmjeriti prema likovnoj umjetnosti upisavši studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1956. godine.

Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu u to je vrijeme bila najprestižnija u tadašnoj državi, a njezini profesori istaknuti likovni umjetnici i dobri pedagozi. Alma pohađa klase Vladimira Filakovca koji je tražio vrhunski akademski pristup i crtačku perfekciju, te Vjekoslava Paraća koji je također davao osobitu pozornost crtežu i studijskom pristupu bojama. Profesor Omer Mujadžić njegovao je tradicionalni pristup i zanatski redosljed stvaranja slike, dok je Antun Mezdjić svoj pedagoški pristup temeljio na iskustvima sezanovske modulacije, njegujući lirski, intimni senzibilitet. Zasigurno ponajveći autoritet predstavljao je Krsto Hegedušić koji je pak upućivao na svu širinu likovnog izražavanja. Alma Drvodelić pohađala je Akademiju u generaciji s Miroslavom Šutejem, Ljerkom Njerš, Majom Malešević Dolenčić, Zlatom Meštrović, Antom Kuduzom, Vinkom Fabrisom i dr.

Tijekom studija ovjenčana je Rektorovom nagradom i diplomirala je 1961. godine u klasi Marina Tartaglie. Hrabro je iskoračila iz zaštićenog kruga Akademije u neizvjesnu budućnost vokacije akademske slikarice, pokušavši znanje i vještine stečene tijekom školovanja prilagoditi svom habitusu neprestano preispitujući svoje duhovne preokupacije koje je metijerski viruozno prenosila na slikarsko platno ili papir.

Na likovnoj sceni pojavila se početkom šezdesetih godina i na samom se početku izdvajala od svojih kolega i vršnjaka koji su tada težili radukciji i različitim oblicima apstrahiranja, dok je ona prihvatila izazov bujnosti i prepoznatljivu ikonografiju vlastita okruženja.

U ranoj fazi crtež ostaje njena osnovna preokupacija likovnog  izražavanja gotovo pod geslom Nulla dies sine linea. Ti su virtuozni crteži  prepoznati kao vrhunski likovni jezik uspoređivan s Matissovim i Picassovim, prema kritičkim navodima Vladimira Malekovića i Elene Cvetkove. Vrlina njena crteža u njegovoj je škrtosti, kako je 1969. primijetio Joja Ricov, ali te jasne, razgovjetne i sigurne linije crteža itekako su bogate simboličkim sadržajima i značenjima. Tek kad je bila sigurna u svoj crtež i kompoziciju, odvažila se okušati na najzahtjevnijoj slikarskoj tehnici - slikanjem uljanim bojama na platnu. Crtež je pritom ostao svojevrsna armatura koja podupire paletu boja, njezina više ili manje svjesna komponenta. Rana ulja na platnu otkrivaju suptilni koloristički sklad  kojim ponire u nostalgičnu, gotovo romantičnu atmosferu starinskih interijera (Zaboravljeno vrijeme, 1963, Trenutak, 1963, Zagorska soba, 1964, Svjetla, 1968, Ostaci plovidba, 1974), koji će također postati dijelom njene trajne zaokupljenosti.

Bez obzira radi li se o zaštićenim unutrašnjostima kuća ili otvorenog prostora krajolika, osjeća se naboj intimističke atmosfere kojim slikarica prenosi svoj doživljaj odabranog motiva. Nostalgično, lirično, sjetno raspoloženje kojima zrače te slike svrstavaju je u red slikara intimizma koje ima veliku tradiciju u hrvatskom slikarstvu.

Njena jednostavna individualna umjetnost na subjektivan način apsorbira trendovske pojmove „memorije” i „nove emocionalnosti” u razdoblju postmoderne. Svojevrstan bijeg od modernoga svijeta i pomodnih trendova u likovnim umjetnostima te povlačenje u intimu provjerenih vrijednosti bila je slikaričina vrlo hrabra odluka na samom početku karijere. Pažljiv, pedantan odnos prema vlastitom crtežu i slici, bio je presudan i u fomiranju druge umjetničine vokacije koju je usporedno razvijala, one restauratorske.

Alma Orlić pripada utemeljiteljskoj generaciji naših restauratora umjetnina.

Za svoj cjelokupni stučni rad i doprinose u razvoju restauratorske djelatnosti u Muzeju za umjetnost i obrt i u Hrvatskoj, Alma Orlić dobila je najviše strukovno priznanje - nagradu Hrvatskoga muzejskog drušva „Pavao Ritter Vitezović” za životno djelo u 2010. godini.

Premda je formirana u razdoblju 60-ih godina koje je u hrvatskom slikarstvu bilo važno za afirmaciju suvremenih umjetničkih načela koja su tendirala različitim vidovama otklona od predmetnosti, Alma Orlić ostala je dosljedna ponajprije sebi samoj, demonstrirajući eleganciju stila i uvjerenje da klasične teme slikarstva, vraćanje prirodi, realnom svijetu i neposrednom unutarnjem životu pripadaju krugu čistog slikarstva koje nikada ne gubi na aktualnosti. Razvojna linija njezina opusa poznaje amplitude, ne toliko vrijednosnih uspona i padova koliko doživljajnih krugova i značenjskih raspona.

Osobna stvaralačka sloboda koju je ljubomorno čuvala i gradila tijekom pola stoljeća, rezultirala je respektablnim slikarskim opusom, dio kojeg je prikazan na ovoj izložbi. Izloženo je 160 ulja na platnu, ali koncepcija izložbe nije kronološki niz, već tematski krugovi koji obuhvaćaju pejzaže, zagorske i primorske, šenstinske i maksimirke, potom portrete, interijere i mrtvu prirodu te tzv. „muzejske krajolike” - umjetnine koje slika u tijeku restauratorskog postupka.

Krajolici

Pejzaž je primarna realnost kojom smo okruženi i slikarica ga osjeća i upija svim svojim bićem. Neposredno opažanje i prisno suživljavanje s prirodom prenosi nam na svojim brojnim platnima s motivima koji su joj osobno prirasli srcu, a to su ponajprije bujnost Hrvatskog zagorja i golet kornatskog otočja.

Interijeri, mrtva priroda

Zaboravljeni, starinski predmeti oduvijek su bili sastavni dio Almina svijeta. Već u najranijem slikarskom razdoblju po završetku Akademije slika Vae victis (1963), kompoziciju sastavljenu od okrhnutog vrča, tanjura i svetačkog kipića na tamnocrvenom stoljnjaku.

Protjecanje vremena simbolički snažno prikazuju motiv svijeće i sata koje često nalazimo na Alminim slikama. Iako je njihovo značenje interpretativno vrlo jasno, te motive na njezinim slikama nalazimo u najrazličitijim  varijacijama i najneobičnijim kombinacijama.

Portreti

„Ljudi su me oduvijek zanimali kao najživlji dio stvarnosti. Portretiranje mi je predstavljalo fantastičnu komunikaciju kojom sam ostvarujući lik portretiranog ujedno ostvarivala sebe, uvijek uzbuđena hoću li uspjeti, uvijek fascinirana posebnošću i ljepotom prisutnog iz kojeg je trebalo odabrati i zaustaviti samo ono zaista bitno.”

Među ranim portretima izdvaja se slika Tata i Mucko (1963). Almin otac, sveučilišni profesor Milan Drvodelić u kućnom ogrtaču sjedi na starinskom naslonjaču držeći u krilu crno-bijelog mačka. Premda u tom ranom portretu ima naznaka svojevrsne redukcije dekriptivnosti, snažno opisuje fizionomiju i karakterne osobine portretirane osobe, što je postignuto i kolorističkom posebnosti tonski usklađenih tonova plave i oker.

Mikrokozmos, 2002. (akvarel na slonokosti/reproduciran na pozivnici) autonomna je introspekcija koja u formatu minijature minunciozno deskriptivno u brojnim detaljima opisuje njezin svijet i predanost slikarstvu. Red i mir vlastita atelijera slikaričin su ambijent koji je ponajbolje opisuje.

U prikazivanju vlastita lica i lika Alma Orlić je dosegla onu simbolističku zagonetnost  koja je podarena samo ponajboljim umjetnicima.

Cvijeće

Uranjanje u ljepotu i zagonetnost krajolika i fascinacija njegovim oblicima i bojama prirode, pridonijelo je Alminoj ljubavi prema cvijeću i cvjetnim buketima koje je ovjekovječila nebrojno puta. „Sagledavnje ljepote u cvijetu može, koliko god nakratko, probuditi ljudska bića za ljepotu koja je ključni dio njihova vlastiog najskrivenijeg bića, njihova istinska priroda.” Na izložbi slika s motivom cvijeća dobila je Srebrnu medalju grada Pariza 1969. godine.

S prepoznavanjem ljepote prirode povezani su osjećaji radosti i ljubavi, pa iako često nismo toga ni svjesni, cvjetovi za nas postaju izražavanje onoga što je u nama samima najuzvišenije, najsvetije. Raznolikost i bogatstvo cvjetnih vrsta i njihova magična privlačnost predodredile su Almu kao slikaricu cvijeća i cvjetnih buketa. Njihova profinjena kromatika i raznolikost buketnih varijacija ostaju njezina trajna zaokupljenost.

Odlomci iz monografije „Alma Orlić” (autorica Irena Kraševac)

.

Dragi članovi i članice,
poštovani prijatelji i kolege,

radosne blagdane i uspješnu 2012. godinu
od srca Vam žele

Uprava i djelatnici
HDLU-a!

IZLOŽBA / U VRTLOGU SJENA

otvorenje izložbe u subotu, 17.12.2011. godine u 19 sati

Galerija PM
Dom hrvatskih likovnih umjetnika
Trg žrtava fašizma bb, 
10000 Zagreb

Izložbu pogledajte do 2.1.2012. godine

radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom zatvoreno

………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

U VRTLOGU SJENA

Ova izložba je proizašla iz španjolskog sudjelovanja na XXV Aleksandrijskom biennalu. Zahvaljujući zajedničkom radu dvoje kustosa, Antonije Muñoz i Manuela Romera, njome se predstavlja zajednički projekt u kojem su združeni radovi dvojice relevantnih španjolskih umjetnika: Valerijana Lopeza i Romula Roya.

Središnja tema Aleksandrijskog biennala bila je potraga za posljedicama koje globalizirani svijet u krizi ostavlja na aktualni umjetnički izričaj. U tom smislu, ovdje predstavljena djela dvojice umjetnika, koja su bila izložena i u španjolskom paviljonu na spomenutom biennalu, dubinski proučavaju najaktualnije teme kao što su ugnjetavanje torturom, dvostruko lice ilegalne imigracije, dramatika rata i njegove posljedice.

Ovaj projekt je sadržajno i izričajno cjelovit i njime se potvrđuje kvaliteta španjolskog nastupa u Aleksandriji koji je bio nagrađen dvjema nagradama: nagradom žirija za djelo Top splav Valerijana Lopeza i počasnom medaljom biennala dodijeljenom kustosu Manuelu Romeru. Zbog svega toga, smatramo da je potrebno predstaviti svijetu ovaj zanimljivi projekt putem međunarodne putujuće izložbe.

.

artOmat

Unikatni umjetnički proizvodi, performansi, radionice

16.12.-24.12.2011.
otvorenje sajma u petak, 16.12.2011. u 19 sati.

HDLU
Galerija Prsten
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 12-21 sat
vikendom od 11-19 sati
na Badnjak od 11-16 sati
……………………………………

.

artOmat - sajam drugačiji od drugih

16.12.2011 godine u 19.00 sati Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Zagrebu ponovno otvara vrata još boljeg, još kreativnijeg i nekonvencionalnijeg artOmat-a svim ljubiteljima vrhunskog dizajna, umjetnosti, performansa i kreativnih radionica. Ove godine će renomirani performeri pred očima javnosti svakodnevno izvoditi spektakularne i interaktivne performance, dok će u atraktivnom galerijskom prostoru Prsten, u božićnom ugođaju i interijeru, afirmirani mladi umjetnici i umjetnice te modni/grafički/produkt dizajneri i dizajnerice izlagati i prodavati svoje nekonvencionalne i unikatne proizvode.

Tijekom 8 dana druženja u popularnoj i jedinstvenoj lokaciji u Gradu Zagrebu javnost očekuju svakodnevne besplatne radionice koje će se održavati u Klubu Doma hrvatskih likovnih umjetnika svakodnevno od 12 do 15 i 16 do 19 sati, a vodit će ih vrsni umjetnici i umjetnice koji će vam pomoći izraditi vlastiti, unikatni božićni poklon.

Suradnja sa Turističkom zajednicom Grada Zagreba ove godine pomiće granice i na vanjski prostor Doma hrvatskih likovnih umjetnika pod nazivom Advent na Meštrovićevom paviljonu gdje će se moći pronaći gastronomska ponuda i svakodnevni live muzički program.

Više o radionicama pogledajte klikom na LINK!
Više o performansima pogledajte klikom na LINK!

Čast nam je pozvati Vas na dodjelu likovnih nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za 2011. godinu koje se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Gradske skupštine Grada Zagreba

u ČETVRTAK, 15.prosinca 2011. u 12.00 sati

Stara gradska vijećnica, Ulica Sv. Ćirila i Metoda 5, Zagreb

Odlukom Odbora za dodjelu likovnih nagrada HDLU u sastavu:  Zlatko Kopljar,  Mio Vesović,  Zoltan Novak, Ljiljana Mihaljević i Danijela Ratkajec
laureati za 2011. godinu su:

• Mladen Stilinović, Likovna nagrada za životno djelo za 2011. godinu
• Petar Barišić, Likovna nagrada za najbolju izložbu u 2011. godini za izložbu Gluho zvono, Crkva Sv. Donata, Zadar i Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Galerija Bačva, Zagreb
• Dino Zrnec i Josip Tirić, Likovna nagrada za mlade umjetnike za 2011. godinu

Nagrade će dobitnicima 15.prosinca 2011. godine na svečanosti u Staroj gradskoj skupštini uručiti Predsjednik skupštine Grada Zagreba Boris Šprem i predsjednik HDLU Josip Zanki.
Gradska skupština Grada Zagreba pokrovitelj je Likovne nagrade HDLU od 28. ožujka, 1995. godine.

———-

Likovna nagrada za životno djelo
MLADEN STILINOVIĆ

Likovna nagrada za najbolju izložbu u 2011. godini
PETAR BARIŠIĆ

Likovna nagrada za mladog umjetnika za 2011. godinu
DINO ZRNEC i JOSIP TIRIĆ

—————

Likovna nagrada za životno djelo
MLADEN STILINOVIĆ
MLADEN STILINOVIĆ, rođ 1947. proizlazi iz tradicije avangarde, zauzimanja za društvenu dimenziju umjetnosti kao neo-avagarda ili retroavangarda - što je i naziv njegova projekta s grupom IRWIN 1994. -  koja je u svijet umjetnosti uvela nove umjetničke forme, ali i nove načine njihova predstavljanja. Bio je član Grupe šestorice autora koja je od 1975. do 1979. godine djelovala u Zagrebu kao tzv. Nova umjetnička praksa koja je izašla iz galerijskih prostora izlažući svoje radove na otvorenom, u javnom urbanom prostoru što je bio iskaz kritike galerijskog sistema. Stilinović tu tradiciju u novije vrijeme nastavlja tako da svoje radove povremeno izlaže u vlastitom stanu. Njegove slike riječi, pamfleti i parole - ispisani su na kartonima koji simboliziraju papirnatost, efemernost svih političkih govora o uzvišenim ciljevima i sl. Na isti način, u primarnom simbolizmu vezanom uz povijesni i društveni trenutak, koristio je crvenu boju u postupku desimbolizacije kroz njezino svođenje na fizičku supstancu, na tvar, pigment koji se potroši u činu slikanja postupno je zamjenjujući rozom bojom. Eksploatacija mrtvih, istodobno jedan rad, njegov „najslikarskiji”, i ciklus radova iz 1980. - 1990., s kojim je Stilinović sudjelovao na Documenti XII 2007. godine su kopije ili interpretacije djela suprematizma, konstruktivizma i soc-realizma kao „iskorištavanje” mrtvih slikarskih poetika, mrtvih znakova poput križa i zvijezde. Kratkotrajnost i trošivost dnevne politike, mehanizam moći koji ulazi i u delikatnije mehanizma svakodnevice, autor je materijalizirao apliciranjem voća na “fenomenološke” objekte, naslovnice (okomitog postava) nacionalnih i regionalnih dnevnih listova, “prepunih teškim riječima” koje već drugi dan zaboravljamo; jednako odumiru i voće i riječi, riječi kao ideološki fenomen, i stoga se Stilinovićevi radovi često temelje na jezičnim igrama. U svom umjetničkom djelovanju koristi tzv. „siromašne materijale”, iako se kratkotrajno bavio i eksperimentalnim filmom i povremeno videom. Kad kao materijal umjetnosti koristi hranu, dotiče je i izmiješta te prepušta protoku vremena potičući emocionalnu percepciju u gledatelja. Mješavina dokumentarnosti i fikcije je i inače karakteristični postupak ovog umjetnika, riječima Nade Beroš.
Umjetničke knjige, „knjige umjetnika” Mladen Stilinović radi od 1970ih, intervenirajući na materijalima poput kartona, novina, tkanina i predmeta svakodnevne upotrebe. Boris Greiner u njima zamjećuje „načelo izbjegavanja velikih riječi”.
Što se tiče umjetničkog tržišta, Stilinović će reći: „Novac je novac, umjetnost je umjetnost”. U Pohvali lijenosti prvi put pročitanoj u galeriji Opus Operandi, Gent, 2.5.1993. Stilinović zaključuje:
„Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega…”. S Drugim svjetskim ratom glavna struja avangardne umjetnosti preselila se iz Europe u New York, a engleski sociologija jezika proglašava univerzalnim jezikom suvremene umjetnosti. Oni koji ne govore jezikom zapadne umjetnosti i umjetničkog tržišta, isključeni su iz tog svijeta - propitivanje odnosa jezika umjetnosti i jezika ideologije počelo je Stilinovićeve rečenice-umjetničkog rada iz 1994. - 1995.: „Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”.
Na Venecijanskom bijenalu 2003. u selekciji Igora Zabela izlaže „Rječnik - Bol”. Rječnik je ekvivalent svijeta, a Stilinović 523 stranice rječnika prekriva bijelom bojom. Definicije svih riječi zamjenjuje jednom jedinom riječi „bol” a da bi se zaista spoznalo ovo djelo, na način da se iskusi bol, trebalo bi pomno iščitati sve stranice rječnika. Na izložbi fotografija koje strukturalno koristi ponovno kao jezik, njima dokumentirajući društvo i društvene procese /„Cinizam siromašnih” u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb, 2001. -2002.) bijela najlonska vrećica je za Stilinovića vizualna parabola za siromaštvo. Svoj je neupitan socijalni angažman obojio neprikrivenim cinizmom kao specifičnim oblikom autodistance - kako Sloterdijk definira “cinički um”.
Na 11. istanabulskom bijenalu 2009. na poziv WHW-a njegov rad nosi naziv „Nitko ne želi vidjeti” - što? činjenicu da šest najbogatijih ljudi na svijet posjeduje bogatstva koja su ekvivalent imanju 600 000 najsiromašnijih. Stilinović je 9 godina bio voditelj Galerije proširenih medija, također je bio jedan od osnivača Galerije Podroom. Izalagao je i izlaže širom svijeta, često uz teorijsku i kustosku potporu životne suputnice i suradnice Branke Stipančić, primjerice 1999. u Moderna Museet u Stockholmu sudjelovao je na rezmirajućoj izložbi „After the Wall”, te na kulturološki zanimljivoj izložbi „Krv i med” u Beču 2003. Njegova djela su u kolekciji Erste, ali i Moma-e u New Yorku te Centra Georges Pompidou u Parizu. Od travnja do srpnja ove godine Madenu Stilinoviću priređena je velika retrospektivna  izložba u Muzeju Ludwig u Budimpešti, a od recentnih izložbi ističe se ona koju je s Borisom Cvetanovićem održao u listopadu i studenome ove godine u Galerie Frank Elbaz u Parizu. „Geometrija za siromašne”, naslov djela Mladena Stilinovića, mogla bi poslužiti kao metafora za politiku i ideologiju koja je gurnula modernu umjetnost na „margine” europskog modernističkog projekta, na mjesta koja još i danas neprestano rekonfiguriraju svoj status polu-periferija, kako piše u katalogu Istanbulskog bijenala na stalno iznova obnavljanu temu Od čega čovjek živi?. Mladen Stilinović izjavljuje, „Nema umjetnosti bez posljedica”. Stoga će crvenim slovima ispisanu optimističku riječ “sutra”, precrtati s dvije ukrižene crvene linije. No, to isto tako možemo protumačiti kao poziv da se usredotočimo za sadašnji trenutak, pa tako i trenutak dodjele Nagrade za životno djelo, koje je i dalje-u-nastajanju.

Silva Kalčić

———-

Likovna nagrada za najbolju izložbu u 2011. godini

Petar Barišić: Gluho zvono

Crkva Sv. Donata, Zadar i Galerija Bačva, Zagreb

Kinetičko - zvučna instalacija “Gluho zvono” kipara Petra Barišića koja je izvorno mišljena za prostor bivše gotičke crkve franjevačkog samostana Kostanjevica na Krki u Sloveniji, gdje ju je prvi put izložio 2009. godine,  u Hrvatskoj je premijerno  postavljena u zadarskoj crkvi Sv. Donata u rujnu 2011., a odmah zatim i u Galeriji Bačva u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Barišića je na ovu instalaciju, kako sam kaže, potakao novinski članak o tome kako su talijanski znanstvenici uspjeli iz cigle stare nekoliko stotina godina izvući ljudski govor! Jednu molekulu cigle iz stare bazilike izložili su seriji strujnih udara od nekoliko milijuna volti, a kao posljedica toga iz nje je potekao govor.

Trinaestmetarsko klatno od tankih cijevi visokopoliranog inoksa koje je usidreno u središtu izložbenog prostora ritmički se njiše izravno nas asocirajući na zvono.

Na zidovima koji okružuju to nijemo njihalo, nalazi se devet velikih metalnih rotirajućih diskova na koje su ovješeni pomični metalni predmeti različitih oblika i profila, a koji pri rotaciji diska proizvode kakofoniju što odjekuje prostorom poput molitve, poput zvučnog zapisa zapamćenog u tijelu zidova još dok su ti prostori imali sakralnu funkciju. Jedinstvo pokreta, zvukova i titrave svjetlosti izložbeni prostor pretvara u diskretni kaleidoskopski tekst, zapisala je u uvodnom eseju kustosica izložbe Leonida Kovač, koji premošćuje granicu između slike i njezina vremena, između zvuka i njegova trajanja, između mirovanja i kretanja, između stanja stvari i njihovih privida.

Fenomen pokreta, ali i zvuka neke su od temeljnih odrednica Barišićeva umjetničkog izričaja  te je tako i instalacija “Gluho zvono” ontološki prožeta pokretom i zvukom kao stvaralačkom supstancijom od koje se sastoji struktura ovog  djela.  Ovaj kipar-skladatelj, kako ga je nazvao Milan Bešlić, “Gluhim zvonom” evocira zvukove zaboravljene prošlosti. Zvono koje je u prošlosti pozivalo na buđenje, objed, molitvu, rad i odmor, zvono koje je ispraćalo dragog pokojnika, koje je upozoravalo na opasnost, tjeralo oblake tuče, najavljivalo žalost, ali i slavlje, zvono koje je paradigma, matrica kako da iščitamo potpis vječnoga u vremenitom, zvono koje je simbol vječnosti u intervalima - ovdje je gluho. Prostor između točke A i točke B na čijoj se putanji klatno njiše, prostor je našeg postojanja. Iako živimo u vremenima gluhih zvona, kod njihova zvuka je ostao negdje u nama zapisan kao u opeku talijanske bazilike, a Barišić nam poručuje: oživjet ga treba!

Završila bih ovaj kratki osvrt pitanjem kojeg nam umjesto zaključka u svom eseju postavlja Boris Gunjević: živimo u vremenima gluhih zvona, ona postoje, zvone, ali mi ih ne čujemo, pa je stoga pravo pitanje tko je zapravo - gluh,  mi ili zvona?

Ljiljana Mihaljević

——

Likovna nagrada za mladog umjetnika za 2011. godinu

DINO ZRNEC i JOSIP TIRIĆ

DINO ZRNEC, rođen je 1983. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Igora Rončevića. Profesionalno usavršavanje nastavlja 2007-2008. godine na Umjetničkoj akademiji u Pragu, pod mentorstvom doc. Stanislava Diviša, nadalje 2008. godine na Akademie der Bildenden Kunste Wien, u klasi prof. Daniela Richtera. Do sada je sudjelovao na tri natječaja za suvremenu umjetnost: 2009. za nagradu Croatia osiguranja,  te  na natječaju Start Point Award (najbolji diplomski radovi europskih akademija) kao predstavnik ALU Zagreb i 2010. na natječaju T-HT nagrade MSU-a.
Dino Zrnec autor je mlađe generacije, koji nas jednim izrazito angažiranim dijelom svog slikarstva poziva na svojevrsnu vožnju unatrag, rekonstrukcijom određenog prošlog razdoblja povijesti,  ispreplićući realne povijesne elemente - reprezentativne scene socijalističkih radnih ambijenata sa autobiografskim elementom vlastitog lika, svjedoka vremena koji se odnosi prema različitim oblicima svijesti; (individualno / socijalno / kulturološko / umjetničko). Zanimljiv je postupak kojim slikar evocira atmosfere određenih ambijenata - upotrebom blijedog / transparentnog nanosa boje, dok vlastiti lik - umjetnički idividuum  jasno naglašava. Time ostvaruje novu dimenziju, prolazeći kroz poseban oblik prošle stvarnosti na koju se referira, jedno slojevito interkulturno prožimanje, jasan kontrast odsutnosti i prisutnosti.
Dino Zrnec na neobičan način oblikuje specifične odnose elemenata prošlog vremena i pozicioniranja vlastitog identiteta unutar tih relacija. Kroz svoje slike omogućava prijelaz „zaustavljenih” kadrova refleksija prošlosti u svijest promatrača, propitujući postavljanje identiteta u tom odnosu. Sam autor naglašava: „U radu me zaokuplja povijest, sjećanja, kako pristupiti povijesnom trenutku odnosno kako se pozicionirat unutar takvog i da li je to uopće moguće sa obzirom na neproživljeno i vremenski odmak, te zašto smo opterećeniji prošlošću a ne budućnošću. Kakav je osjećaj bio živjeti u dobu entuzijazma, u dobu promišljanja budućnosti i novotarija kao nepoznatog. Velikim djelom moj pristup je fiktivan ali baziran na stvarnim dokumentima odnosno fotografijama koje tretiram kao ready made fotografije, koje za mene nose sasvim drugačije značenje od onog za koje nas veže sjećanje i prepoznatljivost.”
Kao slikaru koji  na originalan način koristi i pomiče nove točke gledišta u svojim djelima, od strane Odbora za dodjelu likovnih nagrada HDLU-a, dodjeljuje se Nagrada za mladog umjetnika u 2011. godini.

Daniela Ratkajec

————–

JOSIP TIRIĆ pripada najmlađoj generaciji hrvatskog koja se pojavila na vjetrometini umjetničke scene tek u nekoliko posljednjih godina.Ovaj mladi slikar već je sa svojim prvim izlagačkim istupima skrenuo pozornost kritike i publike na svoj rad ,zadržao je uzlaznu razvojnu liniju i figurira kao jedan od najeksponiranijih umjetnika novog vala hrvatskog figurativnog slikarstva.
Prvi koraci koji predstoje mladom umjetniku prilikom izlaska iz aula akademske zaštićenosti neosporno su presudni za cjelokupno njegovo kasnije stvaranje ;kamo krenuti,pitanje koje se neminovno postavlja svakom od njih ,a odgovor je ono što je svaki umjetnik dužan dati potpuno samostalno. No isto tako neizbježan je i utjecaj zbivanja umjetničkog okruženja ,utoliko je pojava mladog umjetnika koji već sa prvim izložbama iskazuje zavidnu samosvojnost nešto što ukazuje na kvalitetu a u slučaju Josipa Tirića možemo slobodno govoriti o već potpuno formiranom umjetničkom izrazu kao na likovnom tako i na idejnom planu,koji se iskazuje kroz izuzetnu stvaralačku uvjerljivost i likovnu prepoznatljivost.
Tirić je na samom početku svog djelovanja ukazao na bitne značajke svog rada :karakterističan kolorizam,dinamičke teksture,kompleksnost kompozicije i stalnu sklonost istraživačkom odnosno eksperimentu što gotovo uvijek u završnici rezultira vrlo osobnim likovnim diskursom.Upravo taj oslon na osobno iskustvo i spontani impuls njegova investiranja u djelo koje se postepeno i promišljeno gradi kroz avanturu ponovljenih pokušaja,stalno traženje najboljih rješenja te svojevrstan društveni angažman postali su osnova samosvojnog slikarskog projekta.
Josip Tirić je umjetnik koji puno radi ,koji se hrabro upušta u razvijanje najzahtjevnijih likovnih riješenja,nerijetko  kroz velike formate i vrlo kompleksne kompozicije koje zahtjevaju visoku razinu slikarske vještine i tehničke potkovanosti.Na njegovim slikama prepoznat ćemo mnoge zanatske finese ,bilo da je riječ o igri svjetlosnim aspektima boje ,različitim teksturama, od bogatih do lazurnih namaza, plošnog  tretiranja površine do voluminoznih formi ,izrazit kolorit i dramtične kompozicije ekspresivnog naboja.Kopleksne kompozicije često su postmodernistički kolažirane gotovo nespojivim elementima preuzetim iz masovnih i informatičkih medija koje spaja ili stavlja u odnos sa fotografijama koje je sam izradio.Taj postupak rezultira jednom osobnom,začudno dojmljivpom likovnom cjelinom.Teme Tirićevih slika kreću se u rasponu od postindustrijskog pejzaža i pripadajuće im arhitekture ,tema preuzetih iz medija do intimnih scena i portreta prijatelja.
Josip Tirić dijeli svu eksploziju vitalnosti,grozničavost i nemir svoje generacije,isključivost vlastitih uvjerenja i stavova,te na specifičan način likovnim sredstvima pokušava postaviti pitanja koja se odnose na društveno okruženje,tako da na simboličkoj razini svojim djelom progovara o aktualnim društvenim zbivanjima a da pri tome nimalo ne gubi na likovnoj kvaliteti.To upučuje na povišenu razinu socijalne osviještenosti što je danas jedna od bitnih karakteristika suvremene umjetnosti u globalnom smislu.
Čini se da je u središtu Tirićevih promišljanja ipak nalazi čovjek,njegovo stvaralaštvo uvijek u središtu svojih ontoloških ishodišta postavlja problem čovjekovog bitka ,ranjivost njegove prirode i opstojnosti u društvu.Njegove slike dokazuju da su globalno i individualno neraskidivo povezani.
Dosadašnji likovni put i razvoj Josipa Tirića stalno i uvijek iznova upućuje na kvalitativne pomake koje možemo pratiti sa svakom novom izložbom. Njegov rad upućuje nas na kompleksnu stvaralačku ličnost kao takav Josip Tirić zasigurno spada u sam vrh mlađe likovne scene.

HDLU u suradnji s Gradskom skupštinom Grada Zagreba

Ciklus “Mladi umjetnici u Galeriji Kristofor Stanković”

MARTINA VRBANIĆ
izložba slika

13.12. - 23. 12. 2011.
otvorenje izložbe u utorak, 13. 12. 2011. u 19 sati

Galerija Kristofor Stanković
Stara gradska vijećnica
Ulica sv.Ćirila i Metoda 5
…………………………………………………

.
Kako napisati predgovor koji na kraju neće poopćiti izložbu, a i autentičnost samoga autora, to je problematično pitanje. Slikarstvu je svojstvena specifična tišina koju riječi teško mogu opisati. Poput neke vrste konveksnog ogledala, ono promatrača uvlači u cijelu atmosferu riječi u kojoj svaka kao da ostaje bez dijela svojega semantičkoga značenja te dobiva neki novi značaj, obojan bojom. Riječi tako postaju svojevrsni hibridi materijalnosti boje i neopipljivosti slova te se udaljuju od predmeta koji prikazuju. Upravo to je slučaj i sa slikama Martine Vrbanić. Realistično naslikan predmet lebdi pred dekorativno naslikanom pozadinom, no više nije važno koji je to predmet i koja je bila njegova originalna namjena. Iako trodimenzionalno naslikan, predmet zapravo biva sveden na znak i samom tom značajkom u potpunosti se približava riječi. No, u ovome slučaju zanimljiva je baš ta atipična „trodimenzionalnost” znaka koja u kontrapunktu s plošnom pozadinom oživljava cijelu sliku koja kao da biva izgovorena atmosferom svojih vizualnih karakteristika. Slikarica je vjerojatno baš stoga izabrala neobične motive, antikvitete koje skuplja njezin djed, atraktivnu vizualnost kojih je mogla na slici još dodatno naglasiti. I u stvarnosti ti su predmeti baš ovakvi kao na njezinim slikama - samo nijemo uokviruju neko drugo vrijeme, neke druge op-artističke vremenske pozadine koje se kreću, dok satovi stoje.

Teoretičar Paul Virilio je napisao da suvremenoj umjetnosti nedostaje tišina koja je izgubljena interakcijom između svjetlosti, zvuka i slike. Ova izložba tišini vraća glas.

Neva Lukić

INTRONAUT vas obaviještava da će Lidija Pecotić održati seminar:

“osobni i profesionalni rast i razvoj”

u prostoru udruge “Krijesnica”, prilaz Djure Dežalića 50

Informacije:

• grupa za umjetnike 10. siječanj 2012. (utorak)  od 16 do 21 sati
• cijena: 400,00 kn

• grupa je otvorena za sve one koji se bave umjetnošću: likovnom, primjenjenom, dizajnom, kazalištem, filmom, glumom, plesom, književnošću i /ili bilo kojim drugim načinom umjetničkog izričaja!
• prijavu mozete preuzeti na stranici www.intronaut.org

• prijavu/-e možete poslati na info@intronaut.org ili se možete prijaviti pozivom na telefone: 098/917-6575 i 091/1976-575

Ovaj seminar ima za cilj da vam pomogne u kreativnom procesu, ali i ukoliko se nalazite u nekom profesionalnom ili osobnom zastoju, teškoći, problemu isto tako može vas inspirirati i otvoriti vam prostor za nove mogućnosti.

Na isti kontakt možete se obratiti s pitanjima ili za dodatne informacije.

Kontakt osoba: Sandra Grubić

—

dr sci Lidija Pecotić je klinička psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja i edukatorica.

Svoju naobrazbu iz geštalt psihoterapije stjecala je kod vodećih edukatora (Hunter Beamont Ph.D, Erving i Miriam Polster, Douglas Davidoff Ph.D) na Geštalt Institutima u Los Angelesu, San Diegu i New Yorku.
Na Malti, gdje živi, osnovala je Institut za Geštalt psihoterapijski trening. Osnivačica je i direktorka “Geštalt studija Beograd” u Beogradu, a u statusu redovitog učitelja prisutna je i u Zadru, Rijeci, Sarajevu, Podgorici, Skopju
Članica je FORGE(Internacionalne Federacije za Gestalt psihoterapiju, Pariz), EAP (Europske asocijacije psihoterapeuta), GPTI (Geštalt Institut) London i EAGT (Europskog udruženja geštalt psihoterapeuta) i također ima status osnivačkog članstva “Internacionalne asociajcije Geštalt terapije” u New Yorku
Završila je edukaciju u “Internacionalnoj radnoj grupi za sistemska rješenja” u tradiciji Berta Hellingera, gdje je dostigla status terapeuta i trenera. Ona ima iznimno bogato iskustvo rada u oblasti sistemskih konstelacija.

Obavještavamo Vas da je izložba

ANE BILANKOV

“Noćni jahači” /”Night riders” odgođena.

……………………………………
O novom terminu ćemo Vas obavijestiti putem e-maila i web stranice.

Poštovani i poštovane,

obavještavamo Vas da će izložba “1. Bijenale slikarstva”, čije je zatvaranje predviđeno za 3. prosinca 2011. godine, zbog neočekivanih okolnosti trajati skraćeno, do četvrtka, 1. prosinca 2011. godine. I ovom Vas prilikom pozivamo da posjetite izložbu

radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom zatvoreno.

artist talk Mladen Stilinović

u sklopu projekta Odsjeka za animirani film i nove medije Tamna Tvar

Petak 18.11. 2011. u 19 h / Galerija Karas, Praška 4

Više informacija na: http://tamnatvar.tumblr.com/
……………………………………

Inspirirani tekstom Gregory Sholletta o Tamnoj tvari gdje autor
problematizira odnose moći, vidljivosti i mase u likovnoj umjetnosti,
predlažemo projekt u kojem studenti i umjetnici mlađe generacije
istražiuju odnose vidljivog i nevidljivog, širenja mase, proces
selekcije i konstrukcije diskursa originalnosti i elitnosti u kojem
oskudnost vidjlivih imena proizvodi sistem potražnje i valorizacije
unutar institucija, muzeja, galerija i cjelokupnog aparata koji
podržava sistem eliminacije.

Proučavajući široko područje likovne i kulturalne prakse od akademskog
do tzv. amaterskog (keramika, vezenje, rezbarenje, pletenje,
stolarija, pjevanje, sviranje, pisanje, itd.) studenti će
problematizirati pojmove evalucije umjetničkog rada i rada kao takvog
(umjetnost, hoby, zanatstvo, profesija, amaterizam).Izložbeni prostor
funkcionirati će istovremeno kao prostor stvaranja, izlaganja,
druženja, educiranja, predavanja, razmjene i razmišljanja. Projekt  će
se realizirati u obliku kratkog residency-a gdje će sudionici zauzeti
prostor galerije Karas na deset dana te održavati radionice,
diskusije, predavanja, projekcije. Izložba je koncipirana kao “work in
progress”, što znači da će sudionici formirat i mijenjat postav na licu mjesta.

.

KÜNSTLERHAUS WIEN
“Na pozornici: narativ i performans u suvremenom hrvatskom videu”
“Druga stvarnost: nadolazeći hrvatski slikari”

17.11. - 4.12. 2011.
otvaranje u četvrtak, 17.11.2011. u 19 sati

Künstlerhaus
Karlsplatz 5
A - 1010 Wien

……………………………………

.

Izložba hrvatskih umjetnika i umjetnica koja će se otvoriti u četvrtak, 17.11.2011. u izložbenom prostoru bečkog  Künstlerhausa nastavak je suradnje između te institucije i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Opseg ove suradnje će se s vremenom povećati te ćemo imati prilike vidjeti rad većeg broja austrijskih umjetnika i umjetnica u Hrvatskoj, ali i obratno.

Hrvatsku će ove godine predstaviti 12 autora i autorica, članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koji djeluju na području slikarstva (Rene Bachrach Krištofić, Sebastijan Dračić, Martina Grlić, Helena Janečić, Ivona Jurić, Mirna Kutleša, Pavle Pavlović i Dino Zrnec) i videa (Ana Hušman, Damir Očko, Renata Poljak i Lala Raščić).

Na pozornici: narativ i performans u suvremenom hrvatskom videu
kustosica: Jasna Jakšić

Radovi koji se nalaze u ovoj selekciji na različite načine pokazuju izvedbu narativa: od video performansa do pseudokumentarca, od transpozicije lika do transformacije jezika. Svima je polazište barem jedan stvaran događaj, kojemu je moguće naći neki medijski trag, iz kojega se naknadno konstruira priča. Riječ je o najrecentnijoj produkciji mlađe generacije članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koji su na nacionalnog i međunarodnoj sceni prisutni više od desetak godina: sukladno njihovim osobnim poetikama i istraživanjima, svi se radovi dotiču narativa, fikcionalnog, pričanja priča, povijesti i performansa u mediju videa i filma.

Tri događaja ishodište su triju priča audiovizualnog komada Damira Očka “The Moon shall never take my voice”: prolaz pogrebne povorke pod prozorom Gustava Mahlera za vrijeme njegova boravka u New Yorku 1907. (kojeg on spominje u Nedovršenoj simfoniji), posjet Johna Cagea gluhoj komori na Harvardu i rečenica koju  Neil Armstrong izgovara nakon hoda po Mjesečevoj površini. Sve njih izvodi i interpretira gluha solistica  znakovnim jezikom, tako da se verbalna osnova prevodi u tjelesni, gotovo plesni jezik popraćen zvukovima i šumovima bez izravna značenja što prate gestikulaciju izvođačice.

U prvim minutama “Nogometa” Ane Hušman spominje se povijesni događaj koji se reinterpretira i priziva: utakmica Argentine i Velike Britanije održana na svjetskom prvenstvu 1986. u Ciudad de Mexico, na nacionalnom teritoriju par excellance - Azteca stadionu, i legendarni gol koji je Diego Maradona  dao rukom u 51. minuti igre.  Zatim, u zvučnom dijelu sama autorica, uz sugestije fonetičarke, nastoji usvojiti govor sportskih novinara koji prenose stadionski zanos. Ženski glas je takvoj situaciji daleko od uobičajenog, posebno uzmu li se u obzir svi mitološki segmenti nogometnog događaja 20. stoljeća.  U završnici, izvježbane likove (njihov se „trening” odvija kroz stop-frame animaciju) prati izvježbana govorna interpretacija autorice i u 51. minuti  utakmice dobiva svoj zasluženi i euforični kraj.

“Staging actors/staging beliefs” Renate Poljak uprizoruje ideološke konstrukte prošlosti i sadašnjosti kroz lik nekadašnjeg glumca čija je jedina uloga bila ona partizana dječaka Boška Buhe u istoimenom filmu Branka Bauera.  Ivan Kojundžić, glumac koji je odgirao ulogu heroja-adolesecenta je, unatoč popularnosti, zbog nemogućnosti akademskog školovanja za glumca, odustao od daljnje karijere i dvanaest godina kasnije našao se u pravom ratu, boreći se protiv iste one Jugoslavenske armije čijeg je najmlađeg heroja utjelovio. Drugi dio videa čine dva intervjua koja predstavljaju potpuno oprečna, gotovo do karikature dovedena stajališta o ratu i 20 godina hrvatske neovisnosti. Lik stvoren iz ideološke manipulacije prethodnog sustava pretvara se u manipulaciju sustava koji je uslijedio, ili njegovu potpunu suprotnost: nijanse ne postoje, sve je crno-bijelo. Podudaraju se samo posljednji odgovori koje Kojundžić daje u obje svoje nove uloge, izgovorene umirujuće poznatim i školovanim glasom televizijskog spikera: na pitanje u čije ime govori, Boška Buhe ili Ivana Kojundžića, odgovorit će - u moje vlastito.

Video performans Lale Raščić “Prokleta Brana” u naraciji se služi reminiscencijama na tradicionalnu usmenu epsku i lirsku poeziju. Zaplet polazi iz stvarnog događaja, opće panike koju je izazvalo emitiranje drame “Katastrofa” u bosanskom gradiću Lukavcu. Radnja je izmještena u blisku budućnost, u distopijski krajolik Bosne i Hercegovine i obližnjih zemalja, po kojima putuju junaci njezine pripovijesti, susrećući niz likova iz satire i bajke. Snimka donosi samu autoricu kako pripovijeda, odnosno izvodi priču, nakićenu stilskim figurama iz tradicionalne epike i lirike, o poplavljenim gradovima, postindustrijskim krajevima i putovanjima svojih junaka, ljubavnika Merime i  Tarika, ispred same brane Modrac, gdje je sve doista i počelo.

Druga stvarnost: nadolazeći hrvatski slikari
kustosica: Maja Rožman

Ova generacija hrvatskih slikara dala nam je razlog da iznova započnemo pričati o slikarstvu. Svoje misli predstavljaju na razigran način, koji često ima uporište u teoriji te nerijetko skriva dublje i kompleksnije značenje od onoga što se čini na prvi pogled. Dok su starije generacije svoj interes uglavnom usmjerile ka apstrakciji, kako u motivima slika tako i u motivima za samo slikarstvo, današnji se nadolazeći slikari igraju figuracijom te mogućnostima koje im dopuštaju stvaranje različitih, novih svjetova.

Ideja prikazivanja skrivene ili zanemarene queer povijesti, s ciljem postavljanja sadašnjosti i budućnosti u pravedan kontekst, fokus je rada Helene Janečić. U izloženoj seriji radova ona slika žene koje žive u ruralnim konzervativnim sredinama i obavljaju svakodnevne kućanske poslove dok istovremeno održavaju sretnu lezbijsku vezu. Na duhovit i angažiran način Helena govori o životu na selu i povezuje ga s osobnom maštarijom, stvarajući time vezu između fikcije i stvarnog svijeta.

Dino Zrnec se nešto izravnije bavi idejom prošlosti, podsjećajući na doba socijalizma poziranjem ispred projekcija starih socijalističkih tvornica; spomenute prizore slika na prozračan, gotovo transparentan način, time naglašavajući odsustvo osobnih sjećanja na ovakva mjesta. Ipak, njegov autobiografski pristup, u portretiranju samog sebe kao i u dijeljenju svojih osobnih uspomena, više je avantura nego ozbiljno angažiran politički rad.

Slično kao i Dino, Mirna Kutleša slika s neuobičajenom lakoćom koristeći cijeli spektar simbola u svom slikarstvu. Naglašavajući da je svijet divljina koju treba otkriti i ukrotiti stavljanjem ljudi u divljinu, ona otkriva svoj vlastiti način da nam pokaže davno zaboravljenu, ali nedavno ponovno otkrivenu ljudsku slobodu.

Ivona Jurić i Martina Grlić obje njeguju tih, introspektivni pristup slikarstvu. Dok je u Ivoninim slikama taj pristup pojačan ciklusom «Minuta tišine u danu» u kojem slika stabla i biljke, simbole vječnog života, Martina slika prizore iz svakodnevnog života koji se događaju u trenutku detoniranja atomske bombe. I jednako kao što nismo svjesni tihog života koji pulsira u biljkama, jednako smo tako nesvjesni i eksplozije koja pomete cijeli život ostavljajući iza sebe samo oblak prašine.

Sebastijan Dračić promišljeno koristi različite elemente za stvaranje specifične atmosfere određenog prostora, bilo interijera ili eksterijera, i često se poigrava osjećajem odsutnosti unutar slike. Ovoga puta Sebastijan predstavlja stare priče i ljudska vjerovanja o smaku svijeta. Slikanjem stabala u šumi on ustvari govori o ciklusu života, o stablima koja se obnavljaju sakrivena od pogleda u masi.

I on i Rene Bachrach Kristofic koriste književnost, filmove i glazbu za provođenje ideja iz apstraktne misli u dovršeno djelo. Rene se također bavi Krajem, sagledavajući ga iz veoma osobne perspektive. Gotovo poput skice, on koristi različite formate za stvaranje poliptiha te gledatelju pruža izbor, gotovo poput priče s više završetaka, da kroz djelo prolazi na svoj vlastiti način.

Na prvi pogled Pavle Pavlović koristi zabavan i opušten pristup slikarstvu, poigravajući se ljudskim likovima i elementima koji nam pričaju neku davno zaboravljenu priču ili nas vraćaju u djetinjstvo. Unatoč tome, njegov slikarski pristup sve je samo ne površan; koncentracija i preciznost koje koristi tijekom stvaranja tih kompozicija odaju osjećaj stvarnosti, navode nas na misao da bi priča mogla biti naša vlastita.

Poštovani / Poštovane,

pozivamo Vas na zatvaranje izložbe i promociju publikacije i DVD-a Petra Barišića

“GLUHO ZVONO”

u nedjelju, 23.10. 2011. u 12 sati

Galerija Bačva
Dom hrvatskih likovnih umjetnika
Trg žrtava fašizma bb, 10000 Zagreb

Video snimku instalacije možete pogledati ovdje.

Kada bismo iznimno raznovrsan umjetnički opus Martine Zelenike morali svesti na nekoliko asocijacija, to bi svakako bili termini divergencije i otvorenosti. Sklonost eksperimentiranju u različitim materijalima i medijima, kao i pažljivo balansiranje između različitih stupnjeva apstraktnih i organičkih formi ukazuje na složeni umjetnički senzibilitet koji tendira analitičkom pristupu stvarnosnih fenomena. No, usprkos heterogenosti medija, materijala i na prvi pogled motiva, kod Martine Zelenike postoji logično i sustavno ulančavanje tema vezanih uz egzistencijalnu i ekološku tematiku, s izraženim filozofskim seciranjem ispod površine zatečene stvarnosti.

Od prvih radova iz 1998-2001. s temom prostornog kretanja, odnosno, naše subjektivne percepcije prostora, radova iz 2002. gdje se umjetnica bavi fenomenima percepcije i poimanja vremena, ili teme energije prostora iz 2003. godine, pa do recentnih radova intrigantne tematike ljudske mentalne i emotivne evolucije, Martina Zelenika beskompromisno dotiče motive koji još uvijek nisu mainstream naše suvremene umjetnosti, i kojima svjesno hoda po rubu umjetničke (prihvaćene) stvarnosti. Na granici između nadrealne tradicije i postkonceptualnih umjetničkih praksi, umjetnica kontinuirano traga za vlastitim prostorom mogućih umjetničkih stvarnosti, iskazujući percepciju svijeta koja izmiče klasičnom repertoaru izlagačkih očekivanja. Ona hrabro otvara teme koje nisu usko fokusirane na tzv. socijalnu i ideološku (ili ideologiziranu) umjetnost, niti se bavi (pseudo)političkim temama, već zahvaća preko granica postojećih svjetova. Jednako tako, u ovom je opusu primjetno sustavno dokidanje granica između tzv. visoke i tzv. primijenjene umjetnosti, odnosno, strogo selekcioniranje i racionaliziranje reprezentativnosti finali iranog umjetničkog iskaza, što s jedne strane rezultira eksperimentiranjem s formama nakita, instalacija i maketa, a s druge, stilsko-morfološke strane, upućuje na legitimnu sklonost prema analitičkoj i primarnoj umjetničkoj tendenciji, na totalno seciranje i ogoljavanje stvarnosti. Mogli bismo čak primijetiti kako je u pozadini svih radova Martine Zelenike osjetno iskazan senzibilitet za prirodu i za potrebu poštivanja njezinih zakona funkcioniranja koje ljudski rod najčešće hladno preskače i negira. Stoga neke od umjetničinih skulptura, instalacija i radova na papiru stilsko-morfološki ukazuju na mogućnost evolucijske i kataklizmičke propasti čovječanstva, kao i na ponovno rađanje neke bolje, savršenije i plemenitije ljudske vrste.

Svjesna heterogenost opusa Martine Zelenike potječe od umjetničkog svjetonazora koji ne teži za kalkuliranim dop danjem promatraču jer je gotovo isključivo okupiran de-estetizacijom lažnog privida ljepote i savršenstva. U traganju za novim i drugačijim estetskim svjetovima – koji su istinosniji u očima umjetnice – sva su umjetnička sredstva i postupci dopušteni. Ovaj se umjetnički opus priprema za jedno drugo, nadolazeće vrijeme, za novu kategoriju vremena i prostora; kao iskaz senzibiliteta koji radikalno napušta starije estetske i tematske obrasce i otvara se novim umjetničkim energijama budućnosti.

Iva Körbler