IZVOR PENDE

“Udaljeni Bog” / “Die Ferne Gottes”
 

04.03.-28.03.2010.

Otvorenje je 04.03.2010., u četvrtak u 19 sati 

Galerija Bačva
Dom HDLU,
Trg žrtava fašizma b.b.

Izložba je organizirana u suradnji sa Galerie Koch i uz podršku Ministarstva Kulture RH, Grada Zagreba - Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport i Face Croatia.

Per aspera ad astra

O radu Izvora Pende

Fotografija – Umjetnički rad Izvora Pende proizlazi iz fotografije, iako je ne koristi kao umjetnički medij sui generis. Fotografija ga ne zanima niti kao vrsta umjetničkog prikaza. Moglo bi se reći da je koristi za bilježenje doživljaja stvarnosti koji ga se u trenucima otkrića doimaju vrijednima slikanja te ih potom teži prenijeti u umjetnost. Izvoru fotografija zamjenjuje blok za skice kakvim su se služili stari majstori. U izravnom srazu sa stvarnošću te su studije odražavale buduće djelo u njegovom izvornom obliku. Renesansni teoretičar Federico Zuccaro crtež stoga uspoređuje s božanskim činom stvaranja, kao prvu pojavu ideje budućeg rada. Uzimajući sve ovo u obzir, fotografija u djelu Izvora Pende može se bez dvojbe usporediti s odnosom koji je crtež tradicionalno imao prema slikarstvu. U činu crtanja ruka umjetnika unosila je modifikacije u prikazu stvarnosti usklađene sa umjetnikovim disegno interiore, mentalnom predodžbom konačnog rada, za razliku od fotografiranja tijekom kojeg je umjetnikova mentalna predodžba od početka usklađena s konačnom namjerom. Pende se upravo iz tog razloga ne opterećuje kopiranjem svojih fotografija poput takozvanih slikara fotorealizma koji su oduševljeni kad publika njihove slike zbog optičke varke zamijeni s pravim fotografijama. Naprotiv, Pende svoje fotografske bilješke stvarnosti koristi za komponiranje fiktivnih svjetova i prije nego što podigne kist. Tako od različitih snimaka sastavlja kolaže, pa na primjer brod usidren u hamburškoj luci postavlja uz dalmatinsku obalu, te se u procesu slikanja iz tog spoja pojavljuje nešto u potpunosti novo. Na slici Obala (2009.), lađa postaje stjenovit šiljak nalik brodu, a more i nebo sastavljeni su od dijelova različitih fotografija.

Slikanje - Izvor Pende reducira, izostavlja, dodaje i zgušnjava. Pri slikanju pažnju usmjerava na ono bitno, što razlikovanje fotografije od slike čini očiglednim. Dodatno, to znači da za njega zakoni mimezisa, najrealističnije moguće reprezentacije stvarnosti, više nisi primjenjivi - što se inače ne može ustvrditi za suvremene slikare. Ako za Izvora uopće postoji neki normativni standard onda je to povratak stajalištu Paula Kleea: „Nemojte reproducirati vidljivo, učinite ga vidljivim.“ Ovo stajalište je nakon izuma fotografije sredinom devetnaestog stoljeća postalo vodeći slikarski princip. Budući fotografija stvarnost opisuje puno točnije od slike, osnažila je slikarstvo potpuno novom slobodom. Razdoblju grožđa koje je po predaji Zeuxis tako naslikao da su na njega s neba slijetale gladne ptice, kao i Apellovih draperija, konačno je došao kraj. Modernost je otpočela i slikari su postali zaokupljeni napretkom prema srcu grožđa, paranju draperija i nastojanju da oblikuju vizije onkraj stvarnosti. Ogledalo je postalo zastarjela metafora za slikarstvo. Poput Alise Lewisa Carrolla, suvremeni slikar pozvan je s onu stranu zrcala kako bi s nama podijelio ono što tamo vidi. Ciklusi Izvora Pende svjedoče o njegovim koracima s onu strane ogledala. Dok se na uvijek novim slikama bavi temama poput žene ili mora, on vjeruje u mit jedinstvene i ultimativne slike. Na njegovim slikama varijacije istog motiva suptilna su alegorija kako relativnosti pogleda, tako i onog što se gleda. Također, otkrivaju nam da i stvarnost po sebi više ne dozvoljava predstavljanje kroz općenitosti. Ne postoji samo jedna važeća slika svijeta. Pendin slikarski stil višeslojnog pokrivanja jedne tanke površine boje drugom tvori formalni ekvivalent ovome stavu , a njegov izrazito energičan način slikanja posjeduje potrebnu snagu da na odgovarajuće profinjen način odgovori povišenoj percepciji svijeta i stvarnosti. Karakteristična fluidna manira, pak, ukazuje na njegovu prosvjetljenu svijest kojom uspijeva zaustaviti neuhvatljive i prolazne kvalitete.

Serije – U slikarstvu Izvora Pende brižljiva je preciznost često suprotstavljena formalnoj žestini kojom razvija svoje motive. U svezi toga dovoljno je samo pogledati ljetnu kuću na istoimenom radu iz 2009.: strukture drva i pročelja sjaje se u različitim, jasno odvojenim nijansama boje. Ova je kuća dugo putovala da bi na njegovoj slici konačno dospjela na obalu Dalmacije. Umjetniku je postala bliska dok ju je gledao u karanteni, fotografirao, te naposljetku preselio u melankoličnu, sjenovitu i suncem obasjanu ljetnu mirnoću svojih slika. U cjelini, dijalektika koja se u pogledu forme i sadržaja ovdje očituje, suštinski je zaslužna za privlačnost njegovih slika u kojima ne samo što povezuje različita raspoloženja, nego i različite načine izvedbe dok se od slike do slike njegovo sagledavanje motiva suptilno razvija. Konzistentne varijacije i razlikovanja motiva u različitim radovima zahtijevaju emancipaciju gledatelja. Umjesto ugodnog uranjanja u djelo, serije prisiljavaju gledatelje na usporedbu, pa time i proučavanje pojedinačnih slika. Izvorova strategija podsjeća na slavnu gestu Bertolda Brechta iz 1920. kad je na kazalište dao postaviti natpis s riječima „Ne buljite tako romantično!“. Brecht nije tražio od publike da se emotivno poistovjeti s događajima na sceni, već je zahtijevao njen intelektualni angažman kako bi poslije završetka predstave svaki posjetitelji sam sebe bolje razumio. Moto tua res agitur kojim se  izražava stav da umjetnost mora imati osobno značenje, a time i značenje za svakog pojedinačnog gledatelja, estetski je zahtjev od pamtivijeka. Primjenjiv je i na slike Izvora Pende. Izdiže ih od privatnog i biografskog te ih čini univerzalno razumljivima. Njegove slike obraćaju se našem egzistencijalnom osjećaju. Njihovo serijalno obilježje postaje nam test, a razgledanje nas odvodi na unutarnje putovanje. Svatko od promatrača postaje svojim vlastitim Kolumbom,  jedino što umjesto Amerike otkriva samog sebe.

Portret mora – U svojim zadnjim serijama, Izvor često portretira mladu ženu i more: svaki od motiva odvojeno – žena je obično prikazana u interijeru kuće, a more kao dio obalnog pejzaža – ili oba zajedno, s mladom ženom portretiranom s leđa dok zaneseno promatra more. Nazivi slika otkrivaju da je njeno ime Bubu, a da su Danče dio obale u Dubrovniku, gradu u kojem je Pende, iako rođen u Zagrebu, proveo najveći dio svoje mladosti i gdje je proživio rat. Ipak, za sve namjere i svrhe, ova imena ne trebaju utjecati na doživljaj slika. Pende je manje zainteresiran za pojedinačno i osobno, a više za opće i bitno. Njegovo more nije Jadran, pa čak niti onda kad se poput serijala Lokrum usredotočuje na određen otok. Umjetnik radije prikazuje inherentne kvalitete mora kakve se mogu pojaviti bilo gdje na svijetu. Slika ga mirnog i bez valova, ukroćenog plimama kao dobro odgojenog ljubimca ili divljeg i zapjenjenog dok poput divlje zvijeri napada obalu. Boje u kojima na slikama izvodi more, nebo i obalu negiraju izvorne karakteristike motiva. Nikad ne možemo vidjeti boje koje imalo podsjećaju na suncem obasjanu dalmatinsku obalu. Slike nisu vedre. Kupaju se u otužnim, tamnim nijansama plave ili sive koje ih pretvaraju u melankolične mandale bliže sjevernim morima ili Baltiku nego Jadranu.  Još jednom, Pende ne stvara svoje slike radi mimezisa. Njegova umjetnost ne služi odražavanju stvarnosti, već on, kao što je ranije opisano, promatra iza zrcala, odnosno, iza stvarnosti.  Njegove se impresije kolažiraju u fikciju. Na ovaj način, slike predstavljaju esenciju njegovih iskustava i opažanja. Kad pogledamo njegove slike, ne upućujemo naš pogled na svijet, već na svijet filtriran umjetnikovim temperamentom i temperaturom. “L’art, c’est le monde vu par un tempérament.” („Umjetnost je svijet viđen kroz temperament“, op. p.) kao što je veliki romanopisac Emile Zola jednom napisao svom prijatelju Paulu Cézannu.

Portret žene – I tako nam umjetnost daje svijet viđen umjetnikovom optikom i temperamentom. Svijet („monde“) i temperament („tempérament“), reprezentacija i modifikacija u opusu Izvora Pende mjerila su koja određuju i prikaze žena. Bez obzira koliko je izrazita prepoznatljivost modela, portret nije toliko posvećen osobnom koliko bitnom. Ova potreba transcendiranja osobnog portreta i postizanje općih vrijednosti svjedoči o umjetnikovoj platonskoj težnji prema suštini čovjeka i stvari koje na svojim slikama prikazuje. Brojni portreti mlade žene imenom Bubu predstavljaju nadindividualne forme poput umjetnikovih slika mora. Njen vitak, krasan stas i delikatno lice sa zamišljenim očima i uokvireno spuštenom kosom vidimo u različitim situacijama. Umjetnik je često portretira u interijerima kako stojeći pored prozora gleda van ili kako sjedi ili leži na krevetu u spavaćoj sobi. Odjevena je u crne gaćice i jednako razotkrivajuću potkošulju. S jedne strane, način na koji je prikazana gledateljev pogled upućuje na erotske točke, a s druge je strane bilo kakva lascivnost u potpunosti poništena melankoličnim raspoloženjem koje prožima kompoziciju. Dominantne i određujuće nijanse plave povezuju portrete s Pendinim morskim vizurama. Protagonistica je u potpunosti zaokupljena sobom. Njen pogled nikad ne traži pogled gledatelja i na slikama je uvijek sama. Njena je pojava manje tematizacija radosti erotskog susreta, a više ljudske esencijalne osamljenosti. Rođeni smo sami i umrijet ćemo sami. Svaka bol koju moramo otrpjeti samo je naša. Zagrljaj, ma koliko topao bio, uvijek je samo trenutna utjeha. Upravo takva ljudska conditio fundamentalis glavna je tema slika. Upravo ona portrete uzdiže do spomenika ljudskoj izoliranosti. Unatoč osobnim konturama, Bubu je preoblikovana slikarovom rukom. Za Izvora, njen karakter postaje alegorijom u kojoj posjetitelji pronalaze sebe same.

Melankolija - Ako se radi usporedbe osvrnemo na povijest umjetnosti, u serijama Izvora Pende primjećujemo znakovit obrat. Trebamo se samo prisjetiti radijantnih Botticellijevih ljepotica na slikama Proljeće, Rođenje Venere ili Atena kroti Kentaura, u kojima mitske figure imaju u toj mjeri individualizirane crte da su njegovi suvremenici vjerovali kako u njima prepoznaju određene žene firentinskog društva. Ako ih pogledamo danas, teško da ćemo pomisliti drugačije. Uza svu idealizaciju njihovih portreta, od prvog trenutka vjerujemo da vidimo osobne portrete nezamjenjivih žena. I dok Botticellijeve slike, kao što smo vidjeli, završavaju transformaciju općeg u osobno, Pende postupa upravo suprotno. Ipak, povezuje ih tema melankolije, budući plavom kosom obrubljena lica Botticellijevih žena naglašeno vitkih udova, imaju introvertan, mudar i melankoličan izraz. Grčki liječnik Hipokrat prvi je proučavao karakter melankolije. Za njega je to jedan od četiri moguća temperamenta koji određuju prirodu ljudskog bića. S njegovog stajališta, naš temperament ovisi o odnosu žute i crne žuči, sluzi i krvi pomiješanih u našem tijelu. Harmonična smjesa davat će uravnoteženi temperament. Ako bilo koji od sokova dominira, to se odražava na našoj osobnoj prirodi. Hipokrat uzroke pojave melankolije pronalazi u prevazi crne žuči u tijelu koja se prelijeva na našu dušu. Melankolija predstavlja tužno viđenje svijeta i stvarnosti. U našim danima i dobu, američka esejistica Susan Sontag uzroke melankolije intelektualaca tumači njihovim urođenim teretom. Po njoj oni su ljudi rođeni pod znakom Saturna, zaduženi za razmišljanje koje ih čini tužnima budući im opetovano ukazuje na vlastitu smrtnost. Marcel Duchamp nam je svojim ironičnim epitafom “D’ailleurs, c’est toujours les autres qui meurent” („Uostalom, uvijek su drugi oni koji umiru“, op. p.) osvijestio činjenicu da ljudi obično potiskuju svijest o smrti.

Figure s leđa - Prikazivanje melankolije oduvijek je privlačilo pisce i umjetnike. Da razmišljanje i tuga postoje jedno pored drugog ikonografski je očito u položaju glave teško oslonjene na ruku u, na primjer, Misliocu Augusta Rodina, ili anđelu na Dürerovoj Melankoliji I. Figura leđima okrenuta gledatelju u djelima Romantičara, kao na primjer u radovima Gustava Carusa ili Caspara Davida Friedricha, predstavlja još jednu formu smirene kontemplacije. Njeno gledanje svijeta odvija se zbog nas. Kad, zajedno s figurom pogledamo Kreaciju, slikari žele da je vidimo njihovim očima, ogledalom njihove duše. Na primjer, na Carusovoj slici u čudu veličanstvenosti noći obasjane mjesečinom, na kojoj je umjetnik očito ponesen uvidom Immanuela Kanta o „zvjezdanoj noći“ nad nama i „moralnim zakonom“ u nama. Ili, u nadahnuću sublimnom prirodom moćnog planinskog lanca poput onog prikazanog na Friedrichovoj slici Lutalica nad morem magle. Ili, pak, u uznemirenosti beskrajnim prostranstvom i širinom mora prikazanima na slici Svećenik pored mora. Vidjevši je Heinrich von Kleist je izjavio da se osjeća kao da su mu „odsječene trepavice“. Čak i ako su kasnije slike uključivale razočaranje nad svijetom koji se predao neredu, prevladavajući osjećaj romantičarskog sagledavanja stvarnosti je sigurnost postojanja u sigurnim rukama panteistički povezane Kreacije. Kad pogledamo na more zajedno s figurama koje je Pende portretirao s leđa, s njegovim ženama, osjećamo da je sigurnost nestala. To je neizbježno sugerirano i nazivom izložbe Božja udaljenost. Ali udaljenost ne znači i nepostojanje, već prije deus absconditus, skrivenog Boga. Možda, usprkos svemu, on u konačnici može biti otkriven iza osjećaja besmislene egzistencije, iza neprekidno pokrenutih valova oceana i emotivne i egzistencijalne nestalnosti života. U svojoj drami Caligula,  Albert Camus je apsurdnost ljudskog stanja možda izrazio riječima „ljudi umiru i nisu sretni“, ali na svojim slikama Izvor Pende u osnovi govori više. Svjetlost ipak tu i tamo upada u slike. Sofisticirana dramaturgija pomalo, ali promišljeno osvjetljava plava morska prostranstva, plave sobe u kojima zajedno s nama njegove žene razmišljaju o sebi i životu. Per aspera ad astra. 

Michael Stoeber

Prijevod s engleskog Branko Franceschi

HDLU

Galerija Prsten

Trg žrtava fašizma bb

Zagreb

Arhipelag gastarbeiter – Drago Trumbetaš i njegov svijet

2.3.2010. -28.3.2010

Otvorenje: utorak, 2. ožujka u 19 sati

Press konferencija: ponedjeljak, 1. ožujka u 11 sati

Kustos: Nenad Popović

Arhipelag gastarbeiter čine izložba i prateći program književnih večeri i panel diskusija te jedna tematska filmska večer. Na izložbi je prikazan frankfurtski mikrokozam gastarbeitera Trumbetaša. Čine je njegova izvorno rekonstruirana emigrantska sobica iz Frankfurta, s namještajem i upotrebnim predmetima koje je na povratku u cijelosti pohranio u svojoj kući te umjetnikovi asamblaži odnosno panoi na pojedine teme iz tog njegovog života i životnog puta. Na svakome je po jedan crtež ili grafika kojima su pridodani novinski članci iz njemačkog tiska vezani za strane radnike. Treća sastavnica panoa su privatne fotografije obitelji i kolega. One na osobnoj ravni prate i autentično produbljuju teme panoa, kao na primjer oproštaj sa suprugom prilikom odlaska sa zagrebačkog glavnog kolodvora. Zamišljeni i izvedeni kao samostalne likovne kompozicije, panoi javnosti i poznavateljima Trumbetaševog opusa ujedno omogućuju uvid u izvore nadahnuća njegovih proslavljenih crteža i nedvosmisleno utvrđuju njihov dokumentaristički, dnevnički i kulturološki značaj. Sačuvana novinska dokumentacija i brojne snimke velika su dragocjenost, ništa manja od sad već povijesnog namještaja, upotrebnih predmeta i dijelova odjeće. Izložba je ostvarenje je dugotrajne želje Drage Trumbetaša da integralno predstavi i konačno valorizira dio opusa koji je u dosadašnjim razmatranjima njegovog stvaralaštva bio interpretiran kao prateći materijal ili didaktična dokumentacija. Da je riječ o potpuno autonomnoj stvaralačkoj težnji najbolje ukazuje broj od preko 100 na kojima je autor unutar vlastitog opusa vjerojatno najjasnije izrazio stav da je on ponajprije čovjek koji govori istinu. Nastojeći održati pravi omjer subjektivnog i objektivnog, Trumbetaš je mapirao ne samo jedan život, socijalnu sudbinu i fenomen, već i duhovno ozračje koje, sagledano kroz specifičan rakurs tretmana inozemnih radnika, predstavlja izravno Njemačku, a uistinu širu zapadnoeuropsku stvarnost između 1968. i 1985. godine. Autodidakt iz obezličene zagrebačke okolice bez ikakve pompe izravno svrstava među istinski ovovremene multimedijske umjetnike. Upravo kurentna umjetnička praksa i njeni sljedbenici čiji standardni izraz podrazumijeva kako obvezu reference prema društvenom okruženju, tako i aproprijaciju masmedijskog materijala, eksploataciju osobne povijesti, vođenje dnevničkih zapisa, organiziranje i interpretaciju baza podataka i slično, u Trumbetaševim četrdeset godina starim kolažima mogu pronaći svog nedovoljno prepoznatog duhovnog prethodnika.

Prateći program:

7. ožujka u 17.30 sati

Nicol Ljubić (Berlin) „Kako je moj otac postao Nijemac“

Književna večer i razgovor s autorom

Voditelj: Ivica Prtenjača u suradnji s Goethe Institutom, Zagreb i Knjižnicom Bogdana Ogrizovića

11. ožujka u 19 sati

KIC, Preradovićeva 5, Zagreb

Filmska večer „Gastarbeiter“

Filmovi Bogdana Žižića i Zorana Tadića

13. ožujka u 12.30 sati

Knjižnica Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb

Dvije generacije umjetnika i pisaca „gastarbeitera“

Čitanje i razgovor s autorima

Sudjeluju: Jasna Čapo Žmegač, Drago Trumbetaš, Vesna Tušek (Beč)

Voditelj: Nenad Popović

U suradnji s Knjižnicom Bogdana Ogrizovića

Izložba je popraćena dvojezičnim katalogom na hrvatskom i njemačkom jeziku. Uz fotografije odabranih izložaka i instalacije frankfurtskog gastarbeiterskog sobička, donosi predgovor Branka Franceschija, ravnatelja HDL-u, eseje dr. Jasne Čapo Žmegač i Nenada Popovića te iscrpni razgovor s Dragom Trumbetašom povodom izložbe i vremena kada je nastao njegov ciklus o našim radnicima u Njemačkoj i Europi.

Program nastao je u suradnji sa zagrebačkim Goethe Institutom, Kulturno-informativnim centrom (KIC) i Knjižnicom Bogdana Ogrizovića.

Izložbu i popratni program financijski su omogućili Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba. Književnu večer Nicol Ljubića financirao je Goethe Institut Zagreb

VLADIMIR GUDAC

MACLURIZACIJA

GALERIJA PM

25.02. 2010 . – 25.03.2010

Otvorenje izložbe je u četvrtak 25.02. u 20 sati

 Maclura pomifera je znanstveni naziv za biljku, drvo koje naraste u visinu od oko 5 - 6 metara. Na granama ima trnolike izrasline, listovi su tamnozeleni, kompaktni u naznakama srcoliki a u kasno ljeto pojavljuju se na tim granama okrugli kvržičasti zeleni plodovi koji sazrijevaju do kasne jeseni i dosižu veličinu promjera od 1o do 25 centimetara. Ti plodovi otkinuti sa grane na mjestu peteljke luče bijelu tekućinu koja se lijepi za prste. Iz Kanade donesena biljka maclure, trebala je biti ukrasna živica ili ograda ali je ubrzo zaboravljena i ostavljena da na pojedinim mjestima raste i proizvodi svoje ni štetne niti za čovjeka korisne plodove.

Krajem ratne 1993. godine sasvim nenadano naišao sam na jednoj cesti na veću količinu plodova koji su popadali sa stabala i fasciniran izgledom, zagonetnošću i asocijacijama kojeg pobuđuje svojim izgledom (od meteora do mozga)

plod maclure postao je moj trajni suputnik, paralelni svijet, nešto konstantno što je uz sve ostalo neprestano prisutno i uz čiju pomoć mogu formulirati vlastiti hod u prostoru i vremenu.

Tijekom 1994. godine započeo sam rad na nizu nazvanom Maclura pomifera festiva, u kojem su uspostavljeni parametri budućeg razvoja projekta: fotografije, video filmovi, instalacije, tekstovi, gipsani odljevi, reljefi, slike-maclurotypije, grafike, suveniri. U toj fazi bavio sam se i Macluromodom kao plasiranjem nadolazećih modnih trendova, što je bio logičan nastavak festivala koji je macluru učinio općepoznatom a u svijetlu plasiranja brenda na domaće i i strano, posebno talijansko tržište. Slogan koji je tada bio primjeren bio je onaj općepoznati “da će u budućnosti svatko biti slavan 15 minuta”. Nakon toga uslijedila je ekstremna faza nazvana Macluromanija. U tom je kontekstu osviještena spoznaja da umjetnik imajući svoj simbol i temu ulazi u fazu manije koja se transformira u fobiju i završava u paranoji. Slogan koji je tada, 1997. godine postao aktualan, kao spas od ludila glasio je: U skoroj budućnosti svatko će biti 15 minuta anoniman.

Na posljednjem javnom predstavljanju rada sa maclurom 1998. u dvodijelnoj instalaciju u odjeljku koji se bavio dizajnom, pojavile su se naznake za otvaranje novog ciklusa pod radnim nazivom Maklurocil, što je naziv za univerzalni lijek. Lijek je još u laboratorijsko-eksperimentalnoj fazi pa iako su se već pojavili neki zanimljivi rezultati, još uvijek nije klinički ispitan. Budući da će ta faza trajati nešto duže, jer ipak radi se o univerzalnu lijeku, taj segment još nije spreman za javnu prezentaciju.

U međuvremenu, sklop sretnih okolnosti omogućio je uključenje maclure u aktualne svjetske globalizacijske trendove. Tako je nastao novi ogranak u sveopćoj maklurosofiji, nazvan Maklurizacija.

U ovom se području djelovanja na licu mjesta (raznih krajeva svijeta) demistificira znamenita teza Fransisa Fukojame o kraju povijesti. Da stanje u svijetu nije tako tragično ta bi teza bila čak i šaljiva ali baš i nije.

Povijest svijeta tek počinje.

Vladimir Gudac

TRANSFORMACIJE STVARNOSTI

Snježana Ban, Natalija Škalić, Josipa Štefanec, Ivan Tudek i Ivana Vulić

Otvorenje izložbe je 09.02.2010. u 20 sati

09.02.2010. - 28.2.2010.

Galerija Karas, Praška 4

Dok promatramo radove petero maladih umjetnika – Snježane Ban, Natalije Škalić, Josipe Štefanec, Ivana Tudeka i Ivane Vulić – okupljene pod zajedničkim nazivom Transformacije stvarnosti, najprije nam se nameće pitanje što to stvarnost uopće jest. Rekli bismo kako danas ne postoji ništa konkretnije a istodobno i relativnije od stvarnosti. Živimo u svijetu lažnih senzacija i virtualnih podražaja, a granice između racionalnog i intuitivnog,  proživljenog i izmaštanog, nerijetko su varljive, fatalne a katkada i opasne Umjetničko djelo može biti ključ za dešifriranje stvarnosti. Još je Conrad Fiedler na određeni način poistovjetio umjetnost i spoznaju. Ali, umjetnost nas također može - nerijetko čak i nastoji - prevariti i odvesti na krivi put. U tom slučaju govorimo o intelektualnoj i lucidnoj igri, u kojoj simbole uvijek valja stavljati u njihove individualne kontekste. Bilo kakva težnja k objektivnosti predstavljala bi pogubnu iluziju; nužno je prilagoditi se carstvu subjektivnosti.

Izloženi radovi mladih umjetnika formalno su i medijski izrazito raznorodni. Pa ipak, svi oni nešto istražuju, propituju i mijenjaju Za to nešto teško je pronaći prikladniji pojam od stvarnosti. Ali, u galerijskom prostoru sada postoji pet različitih stvarnosti, od kojih svaka čini zaseban svijet za sebe.

Snježana Ban suprotstavlja različite ready-made predmete gustoj crnoj boji. Pritom joj galerijski zid služi kao slikarska podloga, pa možemo govoriti o svojevrsnim ambijentalnim asemblažima. Natpis Ceci est l’art, dakako, izravna je parafraza Magrittea, i upravo zahvaljujući njemu Snježanini radovi dobivaju jednu dodatnu ironijsku crtu koja ih postavlja u aktivan odnos prema stvarnosti.

Goethe i Flaubert uče nas kako se Bog krije u detaljima. Ivana Vulić doista je majstorica pronalaženja ljepote u detaljima. Ona ih svojim fotografijama izdvaja iz njihovog primarnog konteksta, na određeni način prisvaja, a samim time i transformira njihovu izvornu, na prvi pogled posve neatraktivnu stvarnost. Ovdje bismo doista mogli konstatirati: Ivana fuit hic!

Ivan Tudek ravnopravno se služi ratličitim medijima. Njegova poetika izvire iz aktivnog poigravanja s promatračevom percepcijom. Forma i sadržaj kod Ivana su svjesno razdvojene: istanjene forme istodobno se doimaju čvrstima i fragilnima; okvir prozora transparentan je, ali pogled kroz njega zapravo ne postoji; stolica nas poziva da sjednemo, ali to zapravo nije moguće.

Kod Natalije Škalić simbolika igra izrazito važnu ulogu. Ali, to je ekskluzivno individualna simbolika. Naizgled posve dekorativni, Natalijini perfekcionistički izvedeni segmenti zapravo su bremeniti značenjima; na prvi pogled hladno distancirani, oni skrivaju neizmjeran emotivan potencijal. Svoje nade, očekivanja i iluzije izlažemo poput kakvih lovačkih trofeja a da toga katkada nismo ni svjesni.

Josipa Štefanec simulira situaciju iz dnevnog boravka. Nije nam teško same sebe zamisliti kako zavaljeni u naslonjač, s nogama na tabureu, dokono gubimo vrijeme ispred televizora. Iz takvoga položaja, uslijed lijenosti, često se nemamo volje ustati. Potrebna nam je određena snaga volje. U slučaju Josipinog naslonjača, problem bi mogao postati stvarnim i objektivnim.

Radovi petero umjetnika, kao što smo rekli, doimaju se različito. Svaki od njih svijet je za sebe. Ali, postoji točka gdje se ti svjetovi dodiruju. To je svijest o ljepoti apsurda kao jednog od najmoćnijih generatora svakog umjetničkog stvaranja.

Vanja Babić