.

DARIJE PETKOVIĆ

“Duhovi prošlosti”

11.01. - 22.01.2012.
otvorenje izložbe u srijedu, 11.01.2012. u 19 sati.

HDLU / Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

.

LICE VREMENA

Njemački fotograf August Sander (1876-1964) izdao je 1929. godine knjigu sa šezdeset fotografija na kojima su snimljeni ljudi njegova vremena. Žanrovski bi se te fotografije moglo nazvati portretima na kojima su prikazani bilo pojedinačni likovi, bilo nekoliko njih smještenih u istome ambijentu. Jasno se vidi kako je svaki lik svjestan da ga se snima, budući svi odreda gledaju u fotografsku kameru. Predgovor Sanderove knjige napisao je veliki pisac Alfred Döblin, a knjiga je naslovljena Antlitz der Zeit, što će reći Lice vremena. Autoru je bila namjera snimati brojne Nijemce od početka stoljeća pa nadalje, te preko snimljenih lica predočiti tip Nijemca s početka 20. stoljeća. Najstarije snimke u knjizi potječu iz vremena neposredno pred Prvi svjetski rat, dok su one posljednje iz kasnih dvadesetih godina, iz vremena Weimarske Republike. Nije teško razabrati kako sve one pripadaju dramatičnim trenucima njemačke povijesti. Govoreći o ljudima s ovih fotografija Döblin na jednom mjestu kaže: „Hrana oblikuje ljude, zrak i svjetlo u kojemu se oni kreću, rad koji rade i koji ne rade, ali također i specifična ideologija klase kojoj pripadaju.” Drugim riječima, Sanderove su fotografije bile precizan dokument stanja vremena, a to se stanje očitavalo s lica nimalo idealiziranih protagonista. Nekoliko godina kasnije, kada je Weimarska Republika zamijenjena Trećim Reichom, nacionalsocijalistički stratezi otkrili su u

Sanderovu projektu subverzivnost, našli su tu Nijemce koji nimalo nisu naličili tipu rasnoga Arijevca i knjigu su zabranili, a fotografije namjeravali uništiti. Sander je, međutim, imao još ambiciozniji plan da realizira sveobuhvatni projekt snimajući znatno više suvremenika, a naslov projektu bio je Menschen des 20. Jahrhunderts - Ljudi 20. stoljeća. Fotograf nije uspio u cijelosti dovršiti svoj projekt, ali su iz njegove bogate ostavštine drugi uredili golemu knjigu u sedam tomova i naslovili je onako kako je to želio i August Sander, Menschen des 20. Jahrhunderts.

Ovim podužim uvodom u tekst posvećen suvremenom hrvatskom fotografu Dariju Petkoviću, točnije sekvenci njegovih fotografija naslovljenoj Duhovi prošlosti, htio sam istaknuti bliskost davnom projektu Augusta Sandera, seriji njegovih fotografija skupljenih u knjigu Antlitz der Zeit i to u onome segmentu u kojemu je Döblin otkrivao konstitutivne elemente koji formiraju prikazane ljude. Hrana, voda, zrak što ih ljudi konzumiraju, podjednako se na njihovim licima otkrivaju kao i ideologije kojima pripadaju, svjetonazoru koji grade. Darije Petković godinama je snimao starije ljude odjevene u odjeću jakih ideologijskih znakova: točnije u odjeću ustaša, četnika i partizana, te poslijeratnu odjeću iz Titova vremena.

Pojedina lica po svojoj bi dobi lako mogla biti protagonistima nekoć živih ideologija, štoviše vojskama iz prve polovice četrdesetih godina. Mnoga lica su mlađe dobi i maskiraju se u povijesno ruho vjerojatno iz nekih drugih razloga, možda je riječ tek o simpatizerima onoga što pripada davnoj prošlosti. Toj dobnoj podjeli treba dodati i treću, relativno brojnu skupinu izrazito mladih ljudi - mladića i djevojaka, gotovo djece. Oni izgledaju upravo groteskno odjeveni u kostime obilježene vremenom, točnije ideologijama za koje se obično vjeruje da su odavna mrtve.

Petkovićeve su fotografije crno bijele, oštrih su kontrasta, mnoge snimljene iz donjega rakursa sa svijetlim nebom kao pozadinom što figurama daje osjećaj monumentalnosti. Kostimi su obogaćeni dodatnim, ideologijski snažnim znakovima, kao što su zastave, medalje i druga odlikovanja. U sredinama koje nisu kontaminirane teškim, a mrtvim ideologijama, skupina ljudi koje je snimio Darije Petković doimala bi se samo skupinom grotesknih, upravo bizarnih maškara. Od najmlađih do najstarijih ovi likovi nemaju ništa u svojem držanju, izrazima lica, gestama za što bi se moglo reći da pripada kategorijama lijepoga. Moglo bi se prije reći kako su to potpuno prazna lica, lišena bilo kakvih emocionalnih ili intelektualnih sadržaja. Ono što nadomješta posvemašnju prazninu, bolje reći odsutnost osobnosti na prikazanim likovima, to su ideologijski znakovi kojima je obilježena njihova odjeća i dekoracije na njoj.

U pokušaju tipološkoga određenja ljudi s Petkovićevih fotografija, nije im teško prepoznati podrijetlo. To su tipična lica s naših prostora. Zapravo, mi te likove svakodnevno susrećemo na ulicama gradova, u selima, u planinskim zabitima. Nalazimo ih obično bez odjeće u kojoj paradiraju ispred kamere Darija Petkovića, ali ih poznajemo. Ne, dakako, kao pojedince, jer su svi oni odreda lišeni osobnosti.

Prepoznajemo tip kojemu pripadaju, točnije ideologiju kojom supstituiraju svoju ljudsku osobnost. Taj virus mračnih ideologija prošlosti nagrizao je ljudske supstance u njima i zrači iz njihovih lica i pokreta, budući su im uniforme preuzele ključne identifikacijske funkcije.

U kolovozu 1944., onoga dana kada se oslobađao Pariz, Albert Camus pisao je uvodnik za svoje novine Combat i naslovio ga Krv slobode. Uvodnik je završio konstatacijom kako Pariz sada „blista ne samo oslobođenjem već budućom slobodom”. U usporedbi sa slobodom, oslobođenje je tek tehnički pojam ograničenog vremenskog i prostornog djelovanja. Camus definira trenutak u kojemu piše one rečenice, trenutak oslobađanja Pariza i kaže: „Ne bori se za vlast već za pravdu, ne za politiku već za moral, ne za prevlast svoje zemlje već za njenu veličinu.” Dok čitam ove rečenice i promatram fotografsku sekvencu Darija Petkovića naslovljenu Duhovi prošlosti imam osjećaj dubokog košmara. Likovi koje nam on donosi na svojim crno bijelim fotografijama, snimljeni nedavno, kao da nastoje intenzivno oživjeti vrijeme u kojemu se oslobađalo ne samo ratnih strahota, nego i ideologija koje su taj rat činile još težim i krvavijim. U trenucima kada se osvaja sloboda Camus ističe kako se bori za pravdu, za moral, za veličinu svoje zemlje, a ne njezinu prevlast. Protagonisti tog mrtvoga vremena, koji se sada ukazuju na bizarnim, ali mračnim paradama maskirani u kostime ideologijskih kadavera, a Petković ih snima, ni najmanje ne odaju osobine morala i pravde, žudnje za veličinom svoje zemlje, veličinom izrasloj na moralu i pravdi, a ne prevlasti. Štoviše, ova kostimirana bića lišena osobnosti prije da odaju duboko nerazumijevanje vremena. To i ne bi bila najveća tragedija, da vrijeme koje nam oni demonstriraju ne uskrsava svako malo na našim prostorima, javlja se poput iznenada oživjele kuge. Stoga i protagonisti koje je Petković snimio nemaju osobna lica, nego lice jednog davnog vremena koje, nažalost, ovdje još nije sasvim prošlo vrijeme.

Zvonko Maković

.

FRIGYES KÖNIG

“Columna”

10.01. - 25.01.2012.
otvorenje izložbe u utorak, 10.01.2012. u 19 sati.

HDLU / Galerija Bačva
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb
.

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

.

Prilikom posjeta crkvi svetog Donata u Zadru, prije nekoliko godina, opazio sam da su dijelovi i fragmenti antičke strukture koja je jednom stajala na njenom mjestu iskorišteni kao temelj za zgradu crkve. Uklesani detalji i žljebasti fragmenti stupova bili su jasno vidljivi. Tijekom izgradnje crkve u devetom stoljeću, na području koje je služilo kao Forum u doba Rimljana, iskorišteni su ostaci nekadašnje bazilike. Sastavni dijelovi stare sakralne građevine poslužili su kao temelj za novu crkvu. Ti stupovi ništa ne podupiru, oni ne podnose težak teret, oni su u fazi rasta. Oni su stupovi razuma i poretka, isti oni koji su kao predstavnici univerzalnog i pravnog uređenja jednom podupirali zakone i bili nositelji platoničkog zakona i reda. Oni su istovjetni “nebeskim stupovima”, spomenutim u Knjizi o Jobu, odnosno “zemaljskim stupovima” koji čvrsto drže zemlju u mjestu, ma koliko god se ona tresla.

Prisvajajući misli Danila Kiša, rastući stupovi govore svijesti o formi, zajedničkoj karakteristici umjetnika europske provenijencije. Upravo kroz nju oni nastoje dati smisao životu i metafizičkim tajnama. Kad govorim o formi, mislim na izbor, na pokušaj da se iznađe arhimedijanska uporišna točka kao suprotnost barbarskom neredu i iracionalnoj tiraniji nagona.

Nakon mog posjeta Zadru zaredali su se događaji. Uspostavio sam profesionalne i osobne kontakte s hrvatskim umjetnicima. Među njima, Slavomirom Drinkovićem i Peruškom Bogdanićem, čije mi je umjetničko djelovanje dalo dodatnu inspiraciju za nastavak mog projekta. Smatram se sretnim što sam bio u mogućnosti prihvatiti poziv na sudjelovanje u kiparskoj radionici u Jelsi na otoku Hvaru, koju vodi moj prijatelj Slavomir. U Gründu, Austrija, vodio sam dug razgovor sa Seadom Muhamedagićem koji je doživio moj skulpture dodirom vlastite ruke. Svoje znanje o Jadranskom moru produbio sam čitajući knjigu Predraga Matvejevića.

Frigyes König

.

Frigyes König, putnik, posjećujući dvorce i gradove, arheološke iskopine, obale i otoke, uočio je ono što preostaje, preživljava kao tvar, ideja ili sjećanje. Između brojnih i neobičnih predmeta Frigyesovog atelijera uočljivo se ističe serija plavih kolonada. U jednom od prvih crteža i akvarela prepoznatljiv je detalj temelja crkve Sv. Donata u Zadru. Konglomerat kamenih fragmenata zadarskog Foruma, utemeljen u građevinu i svjetlost jadranskog mediteranskog prostora, proizveo je gotovo alkemijski učinak u Frigyesovoj umjetnosti.

Vjerujem da je upravo ovaj detalj njegove biografije probudio zajednički interes i pokrenuo ideje plodne i otvorene suradnje. Vremeplov Frigyesovih izgubljenih i nađenih svjetova zadarske kolonade nalazi utočište u snažnom volumenu njegove hvarske kamene Kolone, koja već treće ljeto čeka prostor jelšanske rive, dok brodovi nekih drugih svjetova čekaju svoj vez i pristanište. Veselim se svečanosti ovog zajedničkog događaja.

Slavomir Drinković

ETIKETE TUMAČENJA UMJETNIČKOG DJELA

kustosice: Neva Lukić, Veronika Gamulin

09.01. - 15.01.2012.

otvorenje izložbe u ponedjeljak, 09.01.2012. u 19 sati.

u 20:00 sati ALTERNATIVNI PREDGOVOR UŽIVO: Siniša Labrović vs. Kritičar

HDLU / Galerija PM
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

Izložba Etikete tumačenja umjetničkoga djela problematizira klasičan predgovor kao sredstvo umjetničke interpretacije danas, a dio je šireg projekta čija je namjera ponuditi neke alternativne modele prezentiranja i medijacije umjetnosti na lokalnoj likovnoj sceni.

U pripremnoj fazi izložbe među sudionicima umjetničkoga svijeta (Umjetnik- Pisac predgovora- Posjetitelj) provedeno je anketno istraživanje koje je propitivalo simbiotski odnos između pisca predgovora i umjetnika, ali i reakcije posjetitelja na konačan rezultat te vizualno-tekstualne interakcije. Sam postav izložbe vizualizira neke od rezultata provedene ankete na primjeru umjetničkoga rada i njegova iščitavanja. Neki od rezultata pokazuju kako većina  umjetnika smatra da pisci predgovora kvalitetom svojih tekstova pridonose cijenjenosti određenog umjetničkog djela, neki se pak  povjesničari umjetnosti uopće ne trude bit razumljivi široj javnosti, a četvrtina posjetitelja osjeća se frustrirana zbog nerazumijevanja posjećenih izložbi.

Također, zanimljiv rezultat koji proizlazi iz istraživanja jest da je kritika na hrvatskoj umjetničkoj sceni nedovoljno zastupljena. Iz tog razloga na samom otvaranju bit će predstavljen eksponirani konceptualni umjetnik Siniša Labrović u javnoj polemici sa svojim kritičarem-predgovaračem Sveborom Szekelyem.

Tokom same izložbe nastojat će se potaknuti komunikacija između struke i šire javnosti i kroz izlaganje novih medija. Jedan od trenutno najzanimljivijih radova u svijetu bio-arta nastao genetskim inženjeringom kojim je DNK pauka umetnuta u ljudske stanice, koje su potom počele proizvoditi protein paukove mreže, rad je nizozemske umjetnice Jalile Essaidi 2.6g 239m/s također znan kao Neprobojna koža. Kako hrvatska publika reagira na ovaj neobičan spoj znanosti i umjetnosti te otvara li bio-art slične kontroverze kao i u svijetu pokušat će se doznati ovom izložbom.

Kompletni rezultati prvotnoga istraživanja te povratni komentari publike i struke na samu izložbu bit će naknadno objavljeni u katalogu.

Umjetnici koji će bit predstavljeni na izložbi su: Dalibor Barić, Vitar Drinković, Jalila Essaidi, Boris Greiner, Sven Klobučar, Siniša Labrović, Ana Petrović, Michelangelo Pistolero, Sara Rajaei i Ivana Vulić.

Radove tumače: Umberto Ecco, Vanja Babić, Petra Buterin, Srećko Gajović, Boris Greiner, Vedran Januš, Ana Kovačić, Igor Lučić, Tonko Maroević, Andrej Mirčev, Zoran Roško i Svebor Szekely.

Popratni događaj samoga otvaranja bit će polemika umjetnika Siniše Labrovića i njegova kritičara Svebora Szekelya s početkom u 20:00 sati.

Autorice izložbe su Veronika Gamulin i Neva Lukić.

ALMA ORLIĆ
“Retrospektiva 1961. – 2011.”

3.1. - 22.1.2012.

otvorenje izložbe u utorak, 3.1.2012. u 19 sati

HDLU / Galerija Prsten
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

ALMA ORLIĆ: RETROSPEKTIVA 1961.-2011.

Jednostavno se rodiš i osvaneš na ovom svijetu, a ne znaš ni kako ni zašto. Jednostavno rasteš - programirano i malo pomalo tvoja te osjetila obavijeste o svemu neophodnom za opstanak. Malo pomalo shvaćaš gdje si i tko si. U tome ti pomaže okolina - ljudi, stvari, priroda, ali glavni posao moraš obaviti sam. Komunikacija postaje bitna u želji da shvaćaš i budeš shvaćen, potvrđen, prihvaćen.  Postoji mnogo načina komunikacije, a meni je genetski bio ponuđen likovni govor. Nagon da se izrazim crtežom i slikom dio je moje prirode. Talent je kao sjeme - ako ga ne posadiš i ne zalijevaš, tj. ako ga ne prihvatiš i ne radiš na razvoju dušom i tijelom nestaje u nepovrat.

Alma Orlić

Nakon mature na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, Alma se odlučuje isključivo usmjeriti prema likovnoj umjetnosti upisavši studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1956. godine.

Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu u to je vrijeme bila najprestižnija u tadašnoj državi, a njezini profesori istaknuti likovni umjetnici i dobri pedagozi. Alma pohađa klase Vladimira Filakovca koji je tražio vrhunski akademski pristup i crtačku perfekciju, te Vjekoslava Paraća koji je također davao osobitu pozornost crtežu i studijskom pristupu bojama. Profesor Omer Mujadžić njegovao je tradicionalni pristup i zanatski redosljed stvaranja slike, dok je Antun Mezdjić svoj pedagoški pristup temeljio na iskustvima sezanovske modulacije, njegujući lirski, intimni senzibilitet. Zasigurno ponajveći autoritet predstavljao je Krsto Hegedušić koji je pak upućivao na svu širinu likovnog izražavanja. Alma Drvodelić pohađala je Akademiju u generaciji s Miroslavom Šutejem, Ljerkom Njerš, Majom Malešević Dolenčić, Zlatom Meštrović, Antom Kuduzom, Vinkom Fabrisom i dr.

Tijekom studija ovjenčana je Rektorovom nagradom i diplomirala je 1961. godine u klasi Marina Tartaglie. Hrabro je iskoračila iz zaštićenog kruga Akademije u neizvjesnu budućnost vokacije akademske slikarice, pokušavši znanje i vještine stečene tijekom školovanja prilagoditi svom habitusu neprestano preispitujući svoje duhovne preokupacije koje je metijerski viruozno prenosila na slikarsko platno ili papir.

Na likovnoj sceni pojavila se početkom šezdesetih godina i na samom se početku izdvajala od svojih kolega i vršnjaka koji su tada težili radukciji i različitim oblicima apstrahiranja, dok je ona prihvatila izazov bujnosti i prepoznatljivu ikonografiju vlastita okruženja.

U ranoj fazi crtež ostaje njena osnovna preokupacija likovnog  izražavanja gotovo pod geslom Nulla dies sine linea. Ti su virtuozni crteži  prepoznati kao vrhunski likovni jezik uspoređivan s Matissovim i Picassovim, prema kritičkim navodima Vladimira Malekovića i Elene Cvetkove. Vrlina njena crteža u njegovoj je škrtosti, kako je 1969. primijetio Joja Ricov, ali te jasne, razgovjetne i sigurne linije crteža itekako su bogate simboličkim sadržajima i značenjima. Tek kad je bila sigurna u svoj crtež i kompoziciju, odvažila se okušati na najzahtjevnijoj slikarskoj tehnici - slikanjem uljanim bojama na platnu. Crtež je pritom ostao svojevrsna armatura koja podupire paletu boja, njezina više ili manje svjesna komponenta. Rana ulja na platnu otkrivaju suptilni koloristički sklad  kojim ponire u nostalgičnu, gotovo romantičnu atmosferu starinskih interijera (Zaboravljeno vrijeme, 1963, Trenutak, 1963, Zagorska soba, 1964, Svjetla, 1968, Ostaci plovidba, 1974), koji će također postati dijelom njene trajne zaokupljenosti.

Bez obzira radi li se o zaštićenim unutrašnjostima kuća ili otvorenog prostora krajolika, osjeća se naboj intimističke atmosfere kojim slikarica prenosi svoj doživljaj odabranog motiva. Nostalgično, lirično, sjetno raspoloženje kojima zrače te slike svrstavaju je u red slikara intimizma koje ima veliku tradiciju u hrvatskom slikarstvu.

Njena jednostavna individualna umjetnost na subjektivan način apsorbira trendovske pojmove „memorije” i „nove emocionalnosti” u razdoblju postmoderne. Svojevrstan bijeg od modernoga svijeta i pomodnih trendova u likovnim umjetnostima te povlačenje u intimu provjerenih vrijednosti bila je slikaričina vrlo hrabra odluka na samom početku karijere. Pažljiv, pedantan odnos prema vlastitom crtežu i slici, bio je presudan i u fomiranju druge umjetničine vokacije koju je usporedno razvijala, one restauratorske.

Alma Orlić pripada utemeljiteljskoj generaciji naših restauratora umjetnina.

Za svoj cjelokupni stučni rad i doprinose u razvoju restauratorske djelatnosti u Muzeju za umjetnost i obrt i u Hrvatskoj, Alma Orlić dobila je najviše strukovno priznanje - nagradu Hrvatskoga muzejskog drušva „Pavao Ritter Vitezović” za životno djelo u 2010. godini.

Premda je formirana u razdoblju 60-ih godina koje je u hrvatskom slikarstvu bilo važno za afirmaciju suvremenih umjetničkih načela koja su tendirala različitim vidovama otklona od predmetnosti, Alma Orlić ostala je dosljedna ponajprije sebi samoj, demonstrirajući eleganciju stila i uvjerenje da klasične teme slikarstva, vraćanje prirodi, realnom svijetu i neposrednom unutarnjem životu pripadaju krugu čistog slikarstva koje nikada ne gubi na aktualnosti. Razvojna linija njezina opusa poznaje amplitude, ne toliko vrijednosnih uspona i padova koliko doživljajnih krugova i značenjskih raspona.

Osobna stvaralačka sloboda koju je ljubomorno čuvala i gradila tijekom pola stoljeća, rezultirala je respektablnim slikarskim opusom, dio kojeg je prikazan na ovoj izložbi. Izloženo je 160 ulja na platnu, ali koncepcija izložbe nije kronološki niz, već tematski krugovi koji obuhvaćaju pejzaže, zagorske i primorske, šenstinske i maksimirke, potom portrete, interijere i mrtvu prirodu te tzv. „muzejske krajolike” - umjetnine koje slika u tijeku restauratorskog postupka.

Krajolici

Pejzaž je primarna realnost kojom smo okruženi i slikarica ga osjeća i upija svim svojim bićem. Neposredno opažanje i prisno suživljavanje s prirodom prenosi nam na svojim brojnim platnima s motivima koji su joj osobno prirasli srcu, a to su ponajprije bujnost Hrvatskog zagorja i golet kornatskog otočja.

Interijeri, mrtva priroda

Zaboravljeni, starinski predmeti oduvijek su bili sastavni dio Almina svijeta. Već u najranijem slikarskom razdoblju po završetku Akademije slika Vae victis (1963), kompoziciju sastavljenu od okrhnutog vrča, tanjura i svetačkog kipića na tamnocrvenom stoljnjaku.

Protjecanje vremena simbolički snažno prikazuju motiv svijeće i sata koje često nalazimo na Alminim slikama. Iako je njihovo značenje interpretativno vrlo jasno, te motive na njezinim slikama nalazimo u najrazličitijim  varijacijama i najneobičnijim kombinacijama.

Portreti

„Ljudi su me oduvijek zanimali kao najživlji dio stvarnosti. Portretiranje mi je predstavljalo fantastičnu komunikaciju kojom sam ostvarujući lik portretiranog ujedno ostvarivala sebe, uvijek uzbuđena hoću li uspjeti, uvijek fascinirana posebnošću i ljepotom prisutnog iz kojeg je trebalo odabrati i zaustaviti samo ono zaista bitno.”

Među ranim portretima izdvaja se slika Tata i Mucko (1963). Almin otac, sveučilišni profesor Milan Drvodelić u kućnom ogrtaču sjedi na starinskom naslonjaču držeći u krilu crno-bijelog mačka. Premda u tom ranom portretu ima naznaka svojevrsne redukcije dekriptivnosti, snažno opisuje fizionomiju i karakterne osobine portretirane osobe, što je postignuto i kolorističkom posebnosti tonski usklađenih tonova plave i oker.

Mikrokozmos, 2002. (akvarel na slonokosti/reproduciran na pozivnici) autonomna je introspekcija koja u formatu minijature minunciozno deskriptivno u brojnim detaljima opisuje njezin svijet i predanost slikarstvu. Red i mir vlastita atelijera slikaričin su ambijent koji je ponajbolje opisuje.

U prikazivanju vlastita lica i lika Alma Orlić je dosegla onu simbolističku zagonetnost  koja je podarena samo ponajboljim umjetnicima.

Cvijeće

Uranjanje u ljepotu i zagonetnost krajolika i fascinacija njegovim oblicima i bojama prirode, pridonijelo je Alminoj ljubavi prema cvijeću i cvjetnim buketima koje je ovjekovječila nebrojno puta. „Sagledavnje ljepote u cvijetu može, koliko god nakratko, probuditi ljudska bića za ljepotu koja je ključni dio njihova vlastiog najskrivenijeg bića, njihova istinska priroda.” Na izložbi slika s motivom cvijeća dobila je Srebrnu medalju grada Pariza 1969. godine.

S prepoznavanjem ljepote prirode povezani su osjećaji radosti i ljubavi, pa iako često nismo toga ni svjesni, cvjetovi za nas postaju izražavanje onoga što je u nama samima najuzvišenije, najsvetije. Raznolikost i bogatstvo cvjetnih vrsta i njihova magična privlačnost predodredile su Almu kao slikaricu cvijeća i cvjetnih buketa. Njihova profinjena kromatika i raznolikost buketnih varijacija ostaju njezina trajna zaokupljenost.

Odlomci iz monografije „Alma Orlić” (autorica Irena Kraševac)

.

SAŠA ŽIVKOVIĆ

“Sistamska mandala”

20.12. - 29.12.2011.
otvorenje izložbe u utorak, 20.12.2011. u 20 sati.

izrada mandale će se moći vidjeti u ponedjeljak, 19.12. 2011. od 10 do 17 sati.

HDLU
Galerija Bačva
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
……………………………………

.

Promjene u razmišljanjima, spoznajama i percepciji umjetnosti tijekom vremena uvjetovale su drukčije viđenje, shvaćanje, artikulaciju i prezentaciju pojma slike. Živimo u svijetu slika - realnih i virtualnih - a termin slika u međuvremenu se odvojio od svoje medijske određenosti i postao široko upotrebljavan i mišljen pojam. Također se - jednako davno - prišlo istraživanju složenih međurelacija, uvijek novih i različitih interaktivnih odnosa, odnosno prožimanja i međudjelovanja umjetnosti i prostora/okružja.

Zamjenom ravne površine nategnuta slikarskog platna gigantiziranom slikom, ostvarenom na podnici Galerije Bačva, legitimirala se i u odgovarajućem mediju materijalizira potreba Saše Živkovića da slikarstvo sagleda izvan tradicionalno determiniranih slikovnih predstava koje se kreću u granicama formiranja ikonične situacije (pikturalnog mimezisa ili ekspresije) prema propozicijama njezine dvodimenzionalne osnove - na refleksiju o različitim fenomenima proširene slike koja ispunjava određeni prostor ili se na drugi način situira u prostoru. Otvara se priča o slici kao fenomenu koji se više ne zatvara u sama sebe i u svoj ograničeni dvodimenzionalni prostor, nego je, dapače, spremno za izravnu i otvorenu komunikaciju s drugim djelima, prostorom i motriteljima.

Živkovićev je cilj bio preispitati i plastički efektno ilustrirati - uporabom jednog od već povijesno elaboriranih slikarskih koncepata i u povijesti domaće umjetnosti već vrednovana djela ilustrirati - plastičke, formalne i stilske uvjete postojanja i formiranja proširene  slike.

Rad Sistemska mandala autor - podnu sliku kružnog oblika, djelo izuzetne senzibilnosti, senzualnosti i kolorističke profinjenosti, naslikanu po precizno izračunatim i pažljivo nadziranim propozicijama, promjera devet metara, ostvarenu  pijeskom u bojama 18 kromatskih tonova - ostvario je - u skladu s krajnje otvorenim i proširenim shvaćanjem slike - na podnici Galerije Bačva, za čiji je kružni prostor od početka mišljena i rađena. Specifičnu slikarsku duhovnu formu -  „zidnu” sliku Sis 4 Vjenceslava Richtera - Živković je transferirao u medij proširene slike, otvarajući, prije svega, refleksivan diskurs o ontologiji (postojanju) i fenomenologiji (pojavljivanju) umjetničkog djela.

Ovim projektom dokazuju se i materijaliziraju promjenjive mogućnosti slike, definira položaj njezinih elemenata u prostornom širenju ili sužavanju. Načini na koji se materijalizira proširena slika izlaze iz granica samo slikarskog medija: u akciju su uključeni arhitektura, svjetlo, motritelj u kružnom kretanju uokolo ponuđene situacije…

Usvajajući materijalne i proceduralne zadatosti, operativni i konstitutivni postupak, strukturalni i materijalni poredak likovnih i estetskih kvaliteta tuđeg uratka, Živković dokazuje da je sliku moguće osmisliti i ostvariti kao svojevrsni kongitivni i spekulativni entitet - kao mentalni objekt.

U oblikovanju Sistemske mandale Živković prisvaja elemente Richterovih slikarskih istraživanja i nadahnjuje se njima u stvaranju specifične proširene slike koja na specifičan način komunicira s galerijskim prostorom. U postupku nove kreacije prisvojio je način egzekucije kolorističkog prizora na način da je krenuo od ideje i strukture jedne od devetnaest ostvarenja iz Richterova ciklusa Sistemsko slikarstvo.

Poznato je da je, poput ostalih članova EXAT-a 51, Richter u svekolikom djelovanju težio sintezi svih likovnih područja. Istraživao je konstruktivističke elemente slike, grafike, arhitekture i skulpture, a poznat je i po projekcijama slike i grafike u prostor. Istražujući tako probleme trodiobe kuta, Richter je naišao na banalnu činjenicu da konvencija koja krug opisuje izrazom „360 stupnjeva” nikakvom geometrijskom podjelom ne može iskazati njegovu osnovnu jedinicu - jedan stupanj. Ovoj neprihvatljivoj nepreciznosti Richter je sučelio suprotstavlja sistem podjele punog kruga na 512 stupnjeva, gdje geometrijskom metodom raspolavljivanja kutova već u devetom koraku apsolutnom točnošću određuje osnovnu jedinicu - stupanj. Ovaj će postupak poslije jasno demonstrirati njegova Milenijska rozeta. Iz te kartezijanske skepse s kojom lomi pečat sumeranskog sustava Richter će disciplinirano izvesti svoj famozni novi par crtaćih trokutova pomoću kojeg će umjesto crtanja sedam kutova mogućih u konvencionalnom paru trokutova omogućiti crtanje čak dvadesetjednog kuta. Novim parom trokuta sebi će olakšati oblikovanje mnogih arhitektonskih zamisli sistemskih slika, daleko prije digitalnim crtanjem potaknutih dekonstruktivističkih eskapada.

Pijeskom naslikana slika shvaćena je kao interventan element u rješavanju prostornog zadatka. Osamnaest vrpci, u osamnaest tonova boje, spiralno se - ali u kutovima - spaja u bijelu točku. Slikarev napor kreće iz Richterovih prostornih i konceptualnih istraživanja, njegove fascinacije sistemima te preokupacije idejom o mogućnosti sinteze na području likovnih umjetnosti, čije je ideje Živković - snagom percepcije i razvijenom intuicijom - vješto prenio u podnu sliku. Konkretno, preuzeo je dio njegove slike manualne pikturalne slike Sis 4 i postavio ga za polazište vlastita rada, na sličan način strukturirao prostorne pozicije monokromnih vrpci i sliku postavio tako da je oko nje prostor kojim se motritelj šeće i recipira spiralno kretanje vrpci. Živković analizira - u morfološkom i praktičnom smislu - i granice rasprostiranja zakonitosti svoje slike određenih njezinom materijalnošću, strukturom, obojenošću, vizualnim i taktilnim vrijednostima, ali i arhitektonskim miljeom Galerije Bačva.

Richterova su prostorna istraživanja Živkovića nadahnula u materijalizaciji vlastitih promišljanja o proširenoj slici, slici koja može nadići granice dvodimenzionalnog platna, o njezinu heterogenu, promjenjivu, nestabilnu položaju, prostornom upisivanju i kombinatorici mogućih pozicioniranja, raslojavanja, otvaranja i premještanja, o slici koja silazi iz kvadratne pravokutne forme slikarskog platna, spušta se na podnicu, visi sa stropa ili prerasta u instalaciju ili ambijent.

Slika sada više nije jednostavni artefakt za promatranje, nego čimbenik koji se pozicioniranjem  - sam ili u suodnosu ili konfrontaciji s drugim čimbenicima - preobražava u instalaciju, ambijent ili sceničan događaj. Slikarski artefakt, dakle, postaje objekt autorove konceptualne pragmatične manipulacije u prostoru - idealnom galerijskom prostoru ili neidealnom prostoru arhitekture, ali vizualno mijenja arhitekturu galerijskog prostora, utječući na motriteljevu percepciju.

Živkovićevo umjetničko promišljanje materijalizirano je pojedinačnoj slici-objektu, ali i u kontekstu prostora - pronašao je i dokazao strukturu slike kao pikturalno-prostornog teksta, a preko strukturiranja njezinih prostornih pozicija i kao prostornog čimbenika. Njegov rad pripada kretanju od slike ka slikarstvu i potom, preko slikarstva ka slici kao prostornom tekstu, koji u određenoj mjeri ovisi o zatečenim prostornim osobinama mjestu u/na koje ga autor smješta.

Ponovno je stvoren artificijelni ambivalentni svijet umjetnosti - recipijent se mora šetati oko proširene slike, a kako bi u cijelosti, ili u najvećoj mjeri percipirao ovako strukturirani vizualni prostor, promatrač bi morao ući u prostor slike i kretati se njome.

Autor je očitovao što to doista znači vladati prostorom i ambijentom. U njegovu, kao i u svakom dobrom slučaju, to znači ne biti agresivan prema prostoru, ali i ne dopustiti da ga sam prostor svlada.

Živkovićev uradak ujedno je dokaz kako proširena slika istodobno i snažno teatralizira prostor, pogotovo promatramo li ga iz ptičje perspektive, s kata, tj. s Galerije proširenih medija.

Slika može komunicirati s okružjem ne samo na fizičkoj, nego i na uzvišenijoj razini. Foruma mandale - koja dolazi iz sasvim druge sfere likovnosti i koja je najvećma povezana s duhovnim religijskim konceptima hinduizma i budizma - uopćeno rečeno, Živković projicira ideju, tj. načelo cjelovitosti i jedinstva, tj. jednosti u mnogostrukosti. S druge strane mandale naslikane pijeskom govore o načelu konstrukcije i dekonstrukcije i očituju prolaznost formi. Upravo ta pitanja sinteze, konstrukcije i dekonstrukcije i istodobno, s tim pojmovima u svezi, sudbine slikarstva autor tematizira u hibridnoj mandali koju projicira na galerijskoj podnici. Obaviještenu recipijentu postaje jasno da je riječ o podnici istoga prostora koji je sam Richter svojedono neslavno «dekonstruirao»!

Slijedeći prosedee ovoga Richterova djela, osim što dokumentira vlastitu ideju proširene slike, Živković istodobno traga za današnjim smislom geometrizma, za onim oblicima koji su prizivali jedinstveno promišljanje geometrizma i samim tim specifičnu vizualnu estetiku.

Njegov napor jasno predočava i to da se u današnjim uvjetima odigrava jedno veliko preispitivanje značenja, vrijednosti i dometa vizualnih sustava suvremene umjetnosti i njihova novo vrednovanje u skladu s čulnim i duhovnim zahtjevima i potrebama današnjih procjenitelja i korisnika.

Živkovićevo poslanje umjetnička je operacija koja u sebi sjedinjuje mentalnost pristupa i manualnost izvođenja s danas neophodnom osobinom kritičnosti.

Gotovo svaka likovna poetika iz bliže ili dalje umjetničke prošlosti može poslužiti kao načelo preispitivanja, primjerice današnje relevantnosti, te iste prošlosti ili nekih njezinih segmenata, kao i načina obavljanja njezinih produktivnih praksi.

Ivica Župan

IZLOŽBA / U VRTLOGU SJENA

otvorenje izložbe u subotu, 17.12.2011. godine u 19 sati

Galerija PM
Dom hrvatskih likovnih umjetnika
Trg žrtava fašizma bb, 
10000 Zagreb

Izložbu pogledajte do 2.1.2012. godine

radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom zatvoreno

………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

U VRTLOGU SJENA

Ova izložba je proizašla iz španjolskog sudjelovanja na XXV Aleksandrijskom biennalu. Zahvaljujući zajedničkom radu dvoje kustosa, Antonije Muñoz i Manuela Romera, njome se predstavlja zajednički projekt u kojem su združeni radovi dvojice relevantnih španjolskih umjetnika: Valerijana Lopeza i Romula Roya.

Središnja tema Aleksandrijskog biennala bila je potraga za posljedicama koje globalizirani svijet u krizi ostavlja na aktualni umjetnički izričaj. U tom smislu, ovdje predstavljena djela dvojice umjetnika, koja su bila izložena i u španjolskom paviljonu na spomenutom biennalu, dubinski proučavaju najaktualnije teme kao što su ugnjetavanje torturom, dvostruko lice ilegalne imigracije, dramatika rata i njegove posljedice.

Ovaj projekt je sadržajno i izričajno cjelovit i njime se potvrđuje kvaliteta španjolskog nastupa u Aleksandriji koji je bio nagrađen dvjema nagradama: nagradom žirija za djelo Top splav Valerijana Lopeza i počasnom medaljom biennala dodijeljenom kustosu Manuelu Romeru. Zbog svega toga, smatramo da je potrebno predstaviti svijetu ovaj zanimljivi projekt putem međunarodne putujuće izložbe.

.

artOmat

Unikatni umjetnički proizvodi, performansi, radionice

16.12.-24.12.2011.
otvorenje sajma u petak, 16.12.2011. u 19 sati.

HDLU
Galerija Prsten
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 12-21 sat
vikendom od 11-19 sati
na Badnjak od 11-16 sati
……………………………………

.

artOmat - sajam drugačiji od drugih

16.12.2011 godine u 19.00 sati Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Zagrebu ponovno otvara vrata još boljeg, još kreativnijeg i nekonvencionalnijeg artOmat-a svim ljubiteljima vrhunskog dizajna, umjetnosti, performansa i kreativnih radionica. Ove godine će renomirani performeri pred očima javnosti svakodnevno izvoditi spektakularne i interaktivne performance, dok će u atraktivnom galerijskom prostoru Prsten, u božićnom ugođaju i interijeru, afirmirani mladi umjetnici i umjetnice te modni/grafički/produkt dizajneri i dizajnerice izlagati i prodavati svoje nekonvencionalne i unikatne proizvode.

Tijekom 8 dana druženja u popularnoj i jedinstvenoj lokaciji u Gradu Zagrebu javnost očekuju svakodnevne besplatne radionice koje će se održavati u Klubu Doma hrvatskih likovnih umjetnika svakodnevno od 12 do 15 i 16 do 19 sati, a vodit će ih vrsni umjetnici i umjetnice koji će vam pomoći izraditi vlastiti, unikatni božićni poklon.

Suradnja sa Turističkom zajednicom Grada Zagreba ove godine pomiće granice i na vanjski prostor Doma hrvatskih likovnih umjetnika pod nazivom Advent na Meštrovićevom paviljonu gdje će se moći pronaći gastronomska ponuda i svakodnevni live muzički program.

Više o radionicama pogledajte klikom na LINK!
Više o performansima pogledajte klikom na LINK!

.
DAVOR SANVINCENTI

“Invisible landscapes / Space”
site specific audiovizualna instalacija

09.12. - 16.12.2011.
otvorenje izložbe u petak, 9.12.2011. u 19 sati.

HDLU
Galerija Bačva
Trg žrtava fašizma bb
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
radnim danom od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
ponedjeljkom zatvoreno
……………………………………

.

U samom središtu

S iskustvom prva dva dijela trilogije Nevidljivi pejzaži (koja uključuje Zemlju (La cour du domaine), Sferu i Svemir) Davora Sanvincentija, već mi je postalo očito da je riječ o čovjeku u njegovu okolišu, da je čovjek tu jednina (a ne društvo), a da je njegov okoliš shvaćen u svojem prirodnom, najčišćem i najširem mogućem značenju. No, taj doživljaj dalekog, prostranog i velikog do beskonačnosti, s kojim se zvukom i slikom suočava posjetitelja, ipak za njega nije iskustvo koje bi ga trebalo zaplašiti ili učiniti malim i osamljenim. Upravo suprotno: u tom velikom svijetu, on sam postaje centar događanja, oko njega i za njega vrti se (i doslovno) cijeli svemir.

Početni dio trilogije (Nevidljivi pejzaži: Zemlja) bio je monumentalna fonografska kompozicija: zvukovi netaknute prirode linearno su se razvijali punih osam sati, bez loopova, bez ponavljanja vremena u krugovima kratkih odlomka, pravocrtno i široko u nenastanjene predjele triju kontinenata. Svatko se tu, u galeriji zastrtoj maglom koja je apstrahirala vizualni doživljaj, morao utišati, samo slušati. Oni koji su se dovoljno opušteno prepustili zauzvrat su dobili mnogo vremena u kojem su mogli jako daleko ‘otputovati’. U drugom dijelu trilogije (Nevidljivi pejzaži: Sfera) već smo bili visoko u ionosferi, u prostoru koji se koristi za prijenos radio valova, među zvukovima prirodnih elektromagnetskih polja snimljenih prijemnikom vrlo niskih frekvencija u rasponu od 3 do 30 kHz: čuli su se šumovi i pucketanja, atmosferske smetnje i valovi, svi zvukovi koji stvarno postoje, no koje golim uhom ne možemo čuti. Trebalo je pri tome osvijestiti činjenicu da se stvarnost našega svijeta rasprostire i znatno iznad mogućnosti danog nam perceptivnog aparata.

Trećim Nevidljivim pejzažima: Svemir idemo još i dalje: u prostoru galerije sada smo, ako zamislimo logičan nastavak dispozicije prizora koji se projicira oko nas po zidovima i koji bi trebao biti najstariji dio svemira, na mjestu oko kojega se okreće snažan prsten stvarajući tako skup najsvjetlijih svemirskih tijela - Quasare. Galerija Bačva Meštrovićeva paviljona, arhitektonski kompaktan valjak, svojim kružnim tlocrtom omogućuje uspostavljanje upravo jedne takve centralne situacije, pri čemu ovo prostorno centrirano mjesto ovom prilikom služi kako bi se uspostavila i sadržajno antropocentrirana situacija. Osjećaju prostornog izmještanja u samo središte (svemirskih) zbivanja, koji bi nam se trebao dogoditi usred ovih golemih projekcija sastavljenih od mnoštva snimaka Hubble teleskopa, dodatno još znatno pridonosi audio komponenta ovoga doživljaja. Slično kao što se slika kreće u dva smjera, u linearnom i okomitom loopu koji će se dotaknuti na istom mjestu otprilike svakih sat vremena, niski registar tonova koji se kreće dnom prostora ima svoj pandan u visokim tonovima koji piramidalno idu prema vrhu prostora. Njihovo rasprostiranje prema geometrijskim zakonima trebalo bi se na kraju umnožiti do te mjere da se stvori nešto kao kružni vrtlog zvuka i dosegne velika zasićenost zvučnim valovima, tolike gustoće da ćemo se međusobno jedva čuti. No, zauzvrat za tu izolirajuću gustoću zvuka moći ćemo zvuk doživjeti i kao tjelesni osjet. Ne uhom, nego i čitavim svojim tijelom osjetit ćemo pokretačku moć njegovih vibracija. Prisjetimo se da zvuk sam po sebi ima veliku sposobnost imaginarnog premještanja u prostoru i vremenu, čak i onaj uobičajen kakav dopire iz malih slušalica koje stavljamo u uši u tramvajima kako bismo se izolirali i u mislima bili ‘negdje drugdje’.

Ovdje, u sveobuhvatnom ambijentu senzacija velikih mjera, ta se njegova moć iskušava do krajnjih granica: može li nas dirnuti? I imaginarno pomaknuti u samo središte Quasara? Znači na mjesto gdje se u svemiru nalaze masivne crne rupe oko kojih se sve okreće. Htjeti da se posjetitelj osjeti kao u središtu svemira onaj je poetički dodatak i intencija ovoga ambijenta: svakom čovjeku dano je mjesto i važnost središta svijeta, onog prvotnog iz kojega sve izvire i u kojem sve nestaje, same jezgre aktivne energije.
No, iako su dimenzije više nego goleme, ovdje se kao krajnji rezultat ne želi postići ništa više nego što je moguće izraziti u mjerilu čovjekovog doživljaja. Sav taj beskraj upriličuje nam se kao scenarij koji svaki od nas sam za sebe izvodi. Cilj je zapravo posve osoban osjećaj ‘aktivne prisutnosti u vremenu i prostoru’, kako to kaže Davor Sanvincenti.

Evelina Turković

Obavještavamo Vas da je izložba

ANE BILANKOV

“Noćni jahači” /”Night riders” odgođena.

……………………………………
O novom terminu ćemo Vas obavijestiti putem e-maila i web stranice.

.

IVA MIHANOVIĆ
“Svjetleći objekti”

29.11. - 11.12.2011.
otvorenje izložbe u utorak, 29.11. 2011. u 20h

HDLU, Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
uto - pet od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
Zatvoreno ponedjeljkom i praznikom.
……………………………………

.
.

Energija svjetlećih objekata

Mlada akademska kiparica Iva Mihanović stvara skulpture u kojima se zrcali snaga percepcije i razvijena intuicija. Njezine skulpture su svjetleći objekti. Kreće se od formi geometrijskoga predodređenja, u kojima uvijek vlada jasan red, čistoća proporcija, a ono što poput svojevrsne igre predstavlja stalno novi i novi izazov, jest žongliranje s mnogobrojnim mogućnostima ”varanja” simetrije. Svaka kugla ili kakvo drugo skulpturalno tijelo poligon je za neiscrpno poigravanje s varijacijama na pomake, lomove i transformacije dijelova skulpturalnog tijela. Serija novi(ji)h skulptura/objekata varijacije su vertikalnih formi izrađenih u drvetu. Imaju različite oblikovne modalitete, no u startu evociraju totemistiku. Bitna je autoričina misao vertikala oblikovanoga tijela/entiteta. Rijetki su kipari poput Ive Mihanović koji umiju naći pravu artikulaciju forme i sadržaja. Među njima ne postoji ni u jednome trenutku djelidbena granica, oni su tako duboko prožeti da oblik sâm po svojemu iskonskom kiparskom naboju govori izuzetno jednostavnim i sintetičkim likovnim jezikom. Dosljedno tome u njezinu djelu nema velikih gesta, suvišnih pokreta koji bi na izvanjski način naglasili ili iznudili dramatiku, jer je ona sažeta i sabijena u samoj jezgri kipa, u punoći koja koncentracijom unutrašnje snage isijava u svojemu okružju i ljudsku dramu i konstantu ljudskog bića. Međutim, u određenoj škrtosti tematskog registra Iva Mihanović je na bogat način znala oblikovati svaku skulpturu dajući joj istodobno novu plastičku i ljudsku dimenziju. Čini se da kiparica nije ni u jednome trenutku htjela izgubiti prvotnu sažetost i zbijenost volumena, stoga i njezine energetske igre čine homogeno jedinstvo, a unutarnji prostor, negativni volumen, nipošto ne izmiče težini unutarnjega monologa. Ovdje se radi o novom obliku kohezije koja umjetnost Ive Mihanović čini vrlo partikularnom, vrlo osobno autentičnom, vrlo stilski prepoznatljivom.

Za svoje svjetleće skulpturalne objekte Iva bira aluminij i drvo, ili ih pak, lijeva u broncu. Naglašenoga su kontrasta i svaki materijal za sebe daje specijalne, drukčije prostorno - vizualne efekte, ovisno i o boji svjetlosti koja ga garnira. Kiparstvo Ive Mihanović posjeduje nevjerojatnu vitalnost, ono se neprestano obnavlja iz svoje zatvorene jezgre, sabijene srži i dobiva na fluidnoj dinamici obojanom svjetlošću koja ga definira. Točnije rečeno, vitalnost njezina djela ima višeslojnu emanacijsku duhovnu moć.  Iva Mihanović izbjegava atrofiju senzibiliteta, upravo ga ugrađuje u svoje djelo, s vrlo važnom opaskom da je konceptualno ništavilo, emocionalnu i duhovnu prazninu eliminirala u startu kao umjetnički (i životni) stav. Naprotiv, njezina su djela zapunjena pozitivnim stavom, u njih je ugrađena osim energije, i vesela i optimistična priroda, nemjerljiva radost stvaranja i življenja. Iz mraka neznanja ide se po trnovitom i iskušenjima opterećenom putu k svjetlosti spoznaje i znanja. Svjetlost je dakle i naš um, sredstvo učenja i spoznavanja, i naše srce, koje stvara emocije i osjećaje. Kada tome pridodamo činjenicu da Iva postavlja obojanu svjetlost, vodi nas k univerzalnom simboličkom značenju svake pojedine boje. Uz to, ugrađuje upravljač kojim možemo birati i mijenjati boje na pojedinom skulpturalnom objektu. Tim načinom labavi svaku tešku i ozbiljnu primisao o uzvišenoj cerebralnosti umjetničkoga čina i umjetnosti same, i uvodi opušten diskurs igre. Kao umjetnica sama se postavlja u poziciju vječnoga djeteta koje se igra, gotovo odbijajući odrasti, pritom i recipijentu svojih djela dajući priliku da si sukreira umjetničko djelo, vlastitim izborom i promjenama boje svjetlosti. Uvodi time svojevrsnu interaktivnost između promatrača i djela. Element oživljavanja homo ludensa i u sebi i u drugima, njezino djelo čini značajnim. Svojim hodom kroz svoje kiparske meditacije, privodi ih u jedinstvenu spiritualnu dimenziju osobne kozmogonije. U čemu je modernost kiparstva Ive Mihanović? Ponajprije, čini mi se, u njezinoj intuiciji koja nadmašuje intelektualni koncept i prianja uz stvari izvan njihove pojavnosti, slijedeći neomeđivu fluidnost u kojoj se, dobrim dijelom posredstvom obojane svjetlosti, oblici i konture pretapaju jedni u druge, stvaraju dojam nestalnosti forme, njezine promjenjivosti koja iz trena u tren ima sposobnost biti nešto drugo od onoga što nam se u trenu ranije činilo da jest. Pritom se svaka pojedina forma svodi na znak same sebe. Takva spiritualna komunikacija sa stvarima može se izraziti samo ukoliko se pokaže u novoj vizualnoj strukturi. Upravo na takvom postupku reanimacija stvari i bića Iva Mihanović je utemeljila svoju poetiku. Ono što je njezina intuicija otkrila u tami, vezu između sebe, stvari i svemira, postaje temeljnom metaforom za svekoliku tjelesnost vidljivoga svijeta.

Iva Mihanović stvara svoje obojanom svjetlošću definirane skulpture/objekte kao reminiscenciju na luminokinetička istraživanja cijeloga niza značajnih svjetskih umjetnika koji su se sjatili u Zagrebu na izložbama Novih tendencija od 1961. do 1973., kada je Zagreb bio jedno od najvažnijih središta umjetničkih događanja u svijetu. Unutar svih tih kinetičkih, lumino kinetičkih i neokonstruktivističkih istraživanja i eksperimentiranja, vrlo visoko i zapaženo mjesto zauzimaju luminokinetičke skulpture velikog, nedavno preminulog hrvatskog umjetnika Aleksandra Srneca, važnog člana hrvatske neoavangardne grupe Exat ‘51. Njegove luminoplastike bitno su obilježile jedan sustav vizualno - likovnog i prostorno - svjetlosnog istraživanja u svjetskim razmjerima. Iva kao da čini određene pastiše luminoobjekata á la Srnec. No, to je dalja asocijacija, jer njezine skulpture nemaju još  tehničke naprave koje bi ih učinile kinetičkima, odnosno pokrenutima, niti svjetlost izbija iz njih samih. Njezine skulpture aranžirane su i garnirane svjetlošću žaruljica. Također, nisu pokretane elektromotorima iznutra, već se njihova kinetička sposobnost manifestira kao iluzija, isključivo zahvaljujući magičnom djelovanju svjetlosti, koja vibrira formu i čini je titravom u rožnici našega oka. Tu valja govoriti o pročišćavanju kiparičine vizije, odnosno o stupnjevima kroz koje nas je u svojoj duhovnoj evoluciji vodila. Iz njezinih djela struji jedna gotovo primordijalna, arhaična energija, svojim spiralama kao da je iščilila iz neke kozmičke magme.

U suštini, u svojim skulpturama Iva evocira arhaičnu i moćnu energiju prirode. Lije u broncu skulpturu nazvanu Vjetar. Kao što je unutar avangardnih umjetničkih eksperimenata veliki talijanski futuristički umjetnik Umberto Boccioni u skulpturama Kontinuitet pokreta u prostoru i Razvijanje boce u prostoru tražio načine kako prikazati formu pod utjecajem dinamičnoga zaustavljanja u silovitom kretanju ili pak pod utjecajem snažnoga mehaničnog udara na samu formu, u skulpturi Vjetar Iva na sličan način prikazuje silinu energije prirodne sile zvane vjetar. I odista, promatrajući skulpturu Vjetar, ne možemo se oteti dojmu da asimetrična, dinamična forma prepuna šiljatih završetaka, savršeno evocira energiju te prirodne sile. To je figurativna a ne apstraktna forma, jer ne postoji drukčija mogućnost da kiparska forma bude vjetar, a da vjetar postane kiparska forma. Fascinaciju prirodnim elementima prirode asocijativno bogato i sugestibilno prenosi u kiparsku formu, pretačući je u metal. Priroda i pojave u prirodi poput vjetra i vode su prije svega vječni izvor nadahnuća i energija koju želi evocirati i maštovito prikazati u obličju skulpturalne forme. U tom kontekstu, bronca je idealno poslužila za okamenjivanje i fiksiranje silne energije vjetra, kao što će aluminij biti idealnim materijalom za realizaciju predstave agregatnoga stanja vode, leda. Naime, aluminij je zapravo zaleđen. U bronci i aluminiju Iva ne kroti prirodu, već je uspijeva umjetnički i plastički suvereno zaustaviti u mjestu. Svojim umjetničkim interesima, Iva Mihanović se postavlja u poziciju neoromantičara, umjetnika koji poput umjetnika romantizma traži i u umjetničkim djelima želi iskazati vječnu, neuništivu i čovjekovoj sudbini nedohvatnu moć prirode.

Skulpture/objekti Ive Mihanović svojom geometriziranom pojavom i krajnje stiliziranim oblicima poprimaju univerzalni značaj. U suvremenim umjetničkim tokovima njih se može smjestiti kao pastiše u postmodernistički kontekst, ili bolje, jasno se predstavljaju kao djela postavangarde.

Enes Quien

OZAFIN
“Tamna tvar”

.
25.11.-26.11.2011.

otvaranje izložbe u petak, 25.11. 2011. od 19h-22h

zatvaranje izložbe u subotu, 26.11. 2011. od 19h-22h

.
HDLU
Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

……………………………………

Tamna tvar je projekt Odsjeka za animirani film i nove medije (OZAFIN), koji djeluje pri Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tokom 10 dana studenti, sadašnji i bivši, su se bavili telepatijom, igorkazom, šetnjama kroz prostor i vrijeme, crtanjem po skrivečki, veš mašinama, Krležom, bubnjevima, Perecom, animacijskim kanonom, biciklima, baletom, snovima…

artist talk Mladen Stilinović

u sklopu projekta Odsjeka za animirani film i nove medije Tamna Tvar

Petak 18.11. 2011. u 19 h / Galerija Karas, Praška 4

Više informacija na: http://tamnatvar.tumblr.com/
……………………………………

Inspirirani tekstom Gregory Sholletta o Tamnoj tvari gdje autor
problematizira odnose moći, vidljivosti i mase u likovnoj umjetnosti,
predlažemo projekt u kojem studenti i umjetnici mlađe generacije
istražiuju odnose vidljivog i nevidljivog, širenja mase, proces
selekcije i konstrukcije diskursa originalnosti i elitnosti u kojem
oskudnost vidjlivih imena proizvodi sistem potražnje i valorizacije
unutar institucija, muzeja, galerija i cjelokupnog aparata koji
podržava sistem eliminacije.

Proučavajući široko područje likovne i kulturalne prakse od akademskog
do tzv. amaterskog (keramika, vezenje, rezbarenje, pletenje,
stolarija, pjevanje, sviranje, pisanje, itd.) studenti će
problematizirati pojmove evalucije umjetničkog rada i rada kao takvog
(umjetnost, hoby, zanatstvo, profesija, amaterizam).Izložbeni prostor
funkcionirati će istovremeno kao prostor stvaranja, izlaganja,
druženja, educiranja, predavanja, razmjene i razmišljanja. Projekt  će
se realizirati u obliku kratkog residency-a gdje će sudionici zauzeti
prostor galerije Karas na deset dana te održavati radionice,
diskusije, predavanja, projekcije. Izložba je koncipirana kao “work in
progress”, što znači da će sudionici formirat i mijenjat postav na licu mjesta.

Poštovani / Poštovane,

Obavještavamo Vas da se na Natječaj za voditeljicu/voditelja Galerije Karas i Galerije Bačva, objavljen na web stranicama HDLU-a 21. rujna 2011. godine, prijavilo ukupno trinaest (13) kandidatkinja.

Nakon uvida u predanu dokumentaciju i razgovora sa kandidatkinjama, Izborna komisija u sastavu Josip Zanki (predsjednik HDLU) Tomislav Buntak (dopredsjednik HDLU) i Gaella Gottwald (ravnateljica HDLU), odlučila je da se za voditeljicu programa Galerije Karas i Galerije Bačva primi Maja Rožman.

Upravni odbor HDLU-a je na sastanku 28. listopada 2011. godine nakon pisanog izvješća Izborne komisije jednoglasno prihvatio odluku iste.

Članstvo i tijela upravljanja HDLU zahvaljuju se svim prijavljenim kandidatkinjama s nadom da će i u budućnosti surađivati sa Hrvatskim društvom likovnih umjetnika.

.

Životopis Maje Rožman

Maja Rožman je rođena 1981. godine u Zagrebu.
Diplomirala je 2006. godine na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Studijski se usavršavala na  Akademijama u Krakowu (Poljska), Budimpešti (Mađarska) i Salzburgu (Austrija) te sudjelovala na više rezidencijalnih programa u Nizozemskoj, Turskoj i Austriji. Trenutno završava magistarski studij grafike pri Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani (Slovenija).
2010. godine je u sklopu stipendije Gulliver Connect radila na projektima Instituta za suvremenu umjetnost SCCA Ljubljana, a 2011. godine je završila kustoski program Kustoska platforma u Zagrebu te TACSO trening za provođenje projekata EU.
Sudjelovala je na brojnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu te na internacionalnim konferencijama i seminarima, radionicama i produkcijama suvremene umjetničke prakse. Za svoj rad je primila nekoliko nagrada i priznanja.
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (multimedijalna umjetnica).

.
Relevantno radno iskustvo: 

• 2011.-2012. - kustosica izložbi “planB” (u sklopu projekta “Bauhaus Osobno”; DAZ, Zagreb), “Druga stvarnost” (KunstlerHaus, Beč) i ”Donauraum-Donautraum” (sa Lucasom Cuturijem; Galerija Bačva, Zagreb; Galerija Oranžerija, Vukovar; Galerie Baeckerstrasse4, Beč)
• 2010.-2011. - voditeljica programa galerija Karas i Bačva
• 2009.-2011. - stručna suradnica na projektima HDLU-a: Hram, 45. zagrebački salon, 30. salon mladih
• 2007.-2010. - urednica multimedijalnog programa Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! (t!8, t!9+10, t!0)
• 2008.-2010. - predavačica na stručnim skupovima Školske knjige (područje Likovne kulture)

Računalne vještine i kompetencije: 

• MS Office, Adobe Photoshop, Adobe Illustrator (svakodnevno);
• Adobe InDesign, Adobe Premiere, Adobe Dreamweaver, HTML (osnove)

Umjetničke vještine i kompetencije:

• Grafički dizajn
• Fotografija

Jezici:

• Engleski - aktivno u govoru i pismo
• Španjolski - pasivno u govoru i pismu
• Slovenski - pasivno u govoru i pismu