Iz teksta: Senzacije misli u stanju slike

„Kako na dvodimenzionalnoj površini slike učiniti vidljivim ono što je zapravo nevidljivo?” Upravo to je ono opće mjesto svekolikog promišljanja naravi slike koje Gilles Deleuze više puta spominje u svojoj knjizi/studiji Francis Bacon. The Logic of Sensation[1]

Marijini osebujno kreirani likovi/kreature samo su naime zabilježena stanja osobnosti u određenim vremenskim fragmentima; oni su figurativna predočavanja misli i osjećaja, onoga što je po svojoj naravi apstraktno, te na taj način predstavljaju svojevrsnu inverziju tradicionalnog slikarskog procesa: slikarica doista ne slika ono što kao i svi drugi vidi pred sobom, nego gleda ono što slika iznosi na vidjelo, a što samo ona vidi. Stoga njeni likovi nisu tek simbolički prikazi stanja svijesti uopće, već imaginarne kreacije posebne – predodžbene – svijesti, transformacije introspekcije u percepciju i recepciju između čega su granice fluidne čime se otvara zanimljivo pitanje o odnosu onog što zovemo našim slikama u odnosu na slike koje nas okružuju. Slike u stvaralaštvu Marije Petrović tako su samo uvjetno autoportreti – u prvom redu one postaju sredstvo uvijek istaknute vještine slikanja u cilju samospoznavanja, alat introspekcije i propitivanja svijesti, čime se legitimira spoznajni potencijal slike koji se donedavna pripisivao samo jeziku kao sustavu označavanja.

Slike Marije Petrović, pa i svi naredni ciklusi nakon¨Stanja. Osuđenost na slobodu¨ (¨Circus Tragicus¨, ¨Na rubu¨, ¨U limbu¨) odlikuju se upadljivim (gotovo uvijek pojedinačno izoliranim) figurama u kojima je očigledno poznavanje tradicije slikarstva, u prvom redu ekspresionizma: od Francisa Bacona preko Jamesa Ensora i Edwarda Muncha do Giacomettija, dok se u nerijetko istaknutoj ulozi linija/grafizma nailazi na odjeke Piccasova kubizma, pa čak i na naznake elemenata konstruktivizma. Važno je međutim naglasiti da svi ti utjecaji dolaze u svakoj pojedinoj figuri u kombinacijama kako slikarskih pristupa, većoj ili manjoj sklonosti ekspresivnosti i/ili apstraktnosti prikaza, tako i izborima motiva (maske, klaunovi, kostimi) što je rezultiralo neobično prepoznatljivim autorskim izričajem koji izmiče klišejiziranoj postmodernističkoj citatnosti.

Odlučujućim faktorom ove slikarske strategije/kombinatorike Marije Petrović ispostavlja se način postizanja napetosti i dinamike kao ključnog cjelokupnog dojma njenog slikarstva: usprkos krajnje statičkom dojmu u prikazima figura njihovo je konturiranje manje u službi obrisa, a više način dekonstruiranja figura, dok su površine slika koloristički ritmizirane u rasponu od nijansirane kaotične plinovitosti do dojma preciznog akcentuiranja nanosa boja. Ta dinamika tkđ. proizlazi iz kombinacija nekoliko kontrastnih relacija. Disproporcija odnosa glave i tijela figura, kako veličinom, tako i u kolorističkom odnosno grafičkom tretmanu sučeljena je relaciji ¨čitljivog¨ prepoznatljivog predmetnog prikaza figure naspram njene apstraktne pozadine.

Pošto su Marijini likovi predočenja onoga što u fizičkom svijetu ne postoji – oni u određenoj mjeri odgovaraju pojmu Figure kako ga je definirao Deleuze u prethodno spomenutoj knjizi. Deleuze opisuje Baconovo slikarstvo s obzirom na problem prikazivanja nevidljivog, a njegove prikaze likova kao ¨tijela bez organa¨, radi čega diferencira pojam figurativnosti (objekt koji je u relaciji s onim što se reprezentira) od pojma Figura (oblik koji je povezan sa senzacijom, s fenomenima i osjetilnim dojmovima). Figura je tu shvaćena kao optički kôd koji prenosi snagu senzacija[2] i koji je direktno upućen na vidljivost i oko; ona forma koju Deleuze nalazi u Baconovim prikazima ljudskih figura, koja se po mišljenju ovog filozofa pojavljuje niti u smislu napuštanja figuracije, niti u smislu nadilaženja reprezentacije, nego kao treći put: ¨vidljivi materijalni nositelj ili okvir koji odražava specifičnu senzaciju¨[3].

Slijedom Deleuzovih promišljanja tradicionalna određenja termina poput figurativnost i apstrakcija stoga gube uobičajena značenja kontrasta, kao predočavanja vanjskog versus unutarnjeg svijeta, već ih Deleuze zamjenjuje onim što naziva painting forces, djelatne/djelujuće moći/snage samog slikarstva usko vezane za senzacije. Primarnim razlogom slikanju za Deleuzea je ¨to render visible forms that are not themselves visible¨[4] do te mjere da zaključuje kako i nema figurativnog slikarstva. Prava funkcija Figure uvijek je naime učiniti painting forces, ono nevidljivo vidljivim. U slikama Marije Petrović nailazimo na pristupe i likove istovjetnog karaktera: krajnje ekspresivni pristup slikanju i vrlo svjesna intencija slikarice u izmjeničnom su odnosu, i to ne samo kao manualna praksa vizualizacije onog mentalnog, optički nevidljivog ili kao odnos figure i pozadine. Ti polovi u Marijinom slikarstvu nisu tek suprotstavljeni nego su primarno i supostavljeni kombinacijama više različitih kontrasta što je način da se nadiđe (ili na nju jasno ukaže) temeljna tradicionalna aporija i suštinski dualno određenje pojma slike uopće koje je u povijesti doživjelo niz preimenovanja. Nekadašnje dihotomije forma- sadržaj, materijalno- imaterijalno, figuracija- apstrakcija su kroz epohe i prostore proizlazile iz različito odabiranih problemskih okvira ovisnih o vladajućoj ideologiji u sprezi s povijesno promjenjivim medijima izvedbe.

Deformacije likova vidljivih na slici rezultat su zapitanosti slikarice nad neuhvatljivom dinamikom nevidljivih procesa i senzacija mišljenja. Ne favorizirajući niti jednu stranu, nego balansirajući između više dihotomija i polova u disciplini slikarstva i u polju slike – Marija Petrović svojim slikanim figurama otjelovljuje višeslojne zone nevidljivoga i aktivira vidljivost u zonama njene kompleksnosti upućujući našu pažnju na recipročnost mišljenja, stvaranja i gledanja slika, čime nam omogućuje svježi uvid u slike kao forme painting forces/djelatne snage medija slikarstva uopće, ujedno približavajući fenomenološko i antropološko poimanje slike.

*Tekst je, prema izboru umjetnice, skraćena verzija teksta izv. prof. dr. sc. Blaženke Perice: „Senzacije misli u stanju slike“ napisanog kao predgovor za istoimenu izložbu Marije Petrović održanu u Galeriji umjetnina Branislav Dešković u Bolu, 30. srpnja- 13. kolovoza 2025. Cijeli tekst nalazi se u katalogu navedene izložbe.

[1]     Usp. Gilles Deleuze, Francis Bacon. The Logic of Sensation, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2004.

[2]     Daniel W. Smith, Introduction, u: Gilles Deleuze, Francis Bacon. The Logic of Sensation, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2004., str. XIII

[3]     Ibid.

[4]     Gilles Deleuze, Francis Bacon. The Logic of Sensation, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2004., str. 48

 

Marija Petrović rodom je iz Pučišća na otoku Braču (rođ. 1998. god. u Supetru na Braču).  Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2017. godine, smjer slikarski dizajner. Preddiplomski  i diplomski studij Slikarstva završila je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi red. prof. art (T) Viktora Popovića i doc. art. Neli Ružić 2020. i 2022. Djeluje u području štafelajnog slikarstva u tehnici akrila, u stilu figurativnog neoekspresionizma. U svom slikarstvu analizira pitanja o smislu ljudskog postojanja referirajući se na filozofiju egzistencije i egzistencijalizam. Kroz njen se rad provlače tematike introvertiranosti, introspekcije, kontemplacije, melankolije i tjeskobe. Njeno slikarstvo podijeljeno je u cikluse; dosad ih je napravila četiri i trenutno radi na petom ciklusu: „U limbu”.  Dosad je realizirala pet samostalnih  izložbi te niz grupnih. Od 2022. godine članica je HULU-a (Hrvatske udruge likovnih umjetnika, Split), a od 2023. godine članica je HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Zagreb). Živi i radi u Splitu i rodnim Pučišćima.