samostalna izložba
„[POST]ANTROPOCEN“
REBECCA BOBETKO
04.09.2026. – 19.09.2026.
(Galerija Miroslav Kraljević – GMK)
Šubićeva ul. 29, 10000, Zagreb
Program Meštrovićevog paviljona u gostovanju
Pozivamo vas na otvorenje samostalne izložbe „[Post]Anthropocene – Intersections | Plastiglomerate | Plastisphere“ umjetnice Rebecce Bobetko, koje će se održati 4. rujna 2026. u Galeriji Miroslav Kraljević (GMK). Izložba se održava u sklopu programa Meštrovićev paviljon u gostovanju i ostaje otvorena do 19. rujna 2026.
“Antropocen. Doba zatvorenosti u umjetnom okruženju, gdje priroda postaje resursom koji novu umjetnu prirodu održava na životu. Jedino što je stalno je promjena. Sastavni je dio životnog ciklusa svakog stvorenja, zajednice i sustava. Manifestira se različitim brzinama, razmjerima, ciklusima. Ideja beskonačnosti plastike je upravo njena nevjerojatna moć transformacije. Uvijek iznenadna preobrazba prirode u kojoj plastika ostaje cijelo vrijeme gotovo beskonačni spektakl transformacija i promjena.
Dok svi ostali akteri gaie u nekom trenutku svog životnog ciklusa doživljavaju svoj kraj, plastika postoji izvan ispravne logike raspadanja i transformacije, u vlastitoj kategoriji stvaranja, gdje mikrobi i bakterije još nisu široko evoluirali da bi koristili njene nevjerojatne izvore energije. Postaje smrt koja se sporo raspada, vrlo vjerojatno zauvijek „živa“ u nekom sloju zemlje. Kao simptom krize plastičnog onečišćenja svijeta koji je cijeli moguće „plastificirati“, plastiglomerat predstavlja moćnu ikonu ljudskih utjecaja koji ima potencijal ostati zakopanim, sačuvanim i formiranim dijelom geološkog zapisa. Novi dio litosfere, nova „stijena“. Savršeni dokaz antropocena.”
– Rebecca Bobetko (iz autorskog eseja „Smrt koja se sporo raspada“)
Jedino što je stalno je promjena, razumijevanje svijeta kao procesa stalnog nastajanja i nestajanja, neprestane transformacije kroz različite brzine, razmjere i cikluse. U tom okviru svi entiteti, živi i neživi, sudjeluju u dinamičkom sustavu prilagodbe i preobrazbe. No, unutar suvremenih antropocenih uvjeta ta se opća zakonitost počinje prelamati kroz specifičan režim materijalnosti u kojem ljudska djelatnost više ne djeluje samo kao jedan od čimbenika promjene, nego kao geološka sila koja preoblikuje samu strukturu Zemlje.
Pitanje antropocena – epohe koja još uvijek nije službeno potvrđena u geološkoj kronologiji, ali se intenzivno razmatra unutar znanstvenih disciplina – otvara pitanje: može li se utjecaj ljudske aktivnosti očitati u slojevima stijena kao trajni zapis planetarne promjene? U suvremenom trenutku u kojem se plastika i mikrofragmenti sintetiziranih materijala talože u sedimentima planeta, granica između prirodnog i umjetnog postaje sve manje održiva.
U tom kontekstu plastika se pojavljuje kao materijal koji istovremeno pripada svakodnevici i izmiče uobičajenim logikama raspadanja. Ona ne sudjeluje u ciklusima razgradnje na način karakterističan za većinu organskih i anorganskih materijala, nego se transformira kroz dugotrajne procese preoblikovanja koji ne vode prema nestanku, nego prema trajnoj prisutnosti u promijenjenim oblicima. Upravo ta karakteristika čini je temeljnim materijalom jedne nove, neplanirane prirode.
Plastiglomerat – hibridna formacija sastavljena od sintetskih polimera, mineralnih fragmenata i organskih ostataka – pojavljuje se kao jedan od najizravnijih materijalnih indikatora takve transformacije. Istodobno dokumentiran kao simptom zagađenja i kao potencijalni marker antropocena, on ukida jasnu razliku između prirodnog sedimenta i ljudske intervencije. U njegovoj strukturi ne postoji stabilna granica između prirodnog i umjetnog; materija se organizira kao spoj procesa koji pripadaju različitim vremenskim režimima.
Polazeći od takvog shvaćanja materijalnosti, rad se razvija kao arhitektonsko istraživanje koje ne promatra plastiglomerat kao izolirani objekt, nego kao element šire plastisfere – ekosustava u kojem plastika postaje dominantna membrana površine Zemlje, reorganizirajući odnose među organizmima.
U tom smislu plastiglomerat nije anomalija, nego simptom trenutnog svijeta u kojem se ljudska prisutnost upisuje kao trajna geološka činjenica. Istraživački okvir rada oblikovan je kao niz međusobno povezanih operacija koje ne slijede linearnu logiku znanstvene analize, nego prijelaza između različitih režima materijalnosti, između dokumentiranja, simulacije i izvedbe.
Prva faza uspostavlja arhivsku razinu materijala kroz njegovo prikupljanje i fotogrametrijsku evidenciju, čime se plastiglomerat tretira kao zatečeni fragment. Druga faza uvodi operaciju inverzije, u kojoj se heterogena materijalnost prevodi u homogeni digitalni model, naglašavajući gubitak taktilne i slojevite strukture u korist apstraktne volumetrije. Treća faza prelazi iz analize u spekulaciju, gdje se plastiglomerat više ne nalazi, nego se proizvodi kao simulirani geološki događaj.
Upravo u tom pokušaju njegove proizvodnje u kontroliranim uvjetima istraživanje postupno napušta poziciju promatrača i prelazi u poziciju konstrukcije. Time se otvara pitanje ne samo kako plastiglomerat nastaje, nego i kako se može proizvesti njegova logika postojanja.
Rad izlazi iz okvira ekološke kritike i ulazi u pitanje kako čovjek mijenja samu materijalnost planeta. Ključni pomak događa se u završnoj fazi rada, u postprodukciji istraživanja i insceniranju mikro-okoliša u kojem umjetno proizvedeni plastiglomerat više nije predmet analize, nego aktivni sudionik vlastitog ekosustava.
Taj pomak od dokumentacije prema spekulativnoj ekološkoj situaciji ukida stabilnu distancu između promatrača i promatranog te uvodi materijal u stanje trajne prisutnosti unutar umjetno konstruirane prirode. U takvom okviru plastiglomerat prestaje biti shvaćen kao dokaz zagađenja i postaje figura jedne nove materijalne ontologije, u kojoj se priroda i artefakt međusobno ne isključuju, nego kontinuirano proizvode jedno drugo.
On postaje svojevrsni fosil budućnosti, ne kao ostatak izgubljenog svijeta, nego kao trag svijeta koji se upravo oblikuje. Na toj granici između prirodnog i artificijelnog, između arhitektonske stvarnosti i spekulacije, rad otvara pitanje o vremenu koje više ne pripada isključivo ljudskoj mjeri.
Ako se plastika doista pokazuje kao materijal koji ne slijedi poznate cikluse raspadanja, nego ih redefinira, tada plastiglomerat nije iznimka, nego početak nove logike trajanja. U tom smislu, finalni produkt rada ne nudi zaključak, nego stanje – život jednog plastiglomerata kao trajno odgođeni proces transformacije, u kojem se priroda više ne može razumjeti kao odvojeni sustav, nego kao kontinuirano proizvedena materijalna stvarnost.
Novostvoreni mikro-prostori ne funkcioniraju kao njena reprezentacija, nego kao eksperimentalna situacija u kojoj se ispituje mogućnost nove, konstruirane ekologije koja više ne pripada promatranju, nego trajanju. Mikro-okoliš u kojem plastiglomerat nastavlja postojati nije prikaz stvarne prirode, nego njezina nova konfiguracija, krhka, umjetno uspostavljena, ali ipak „živa“ u vlastitom ritmu.
U njemu se ne pokušava vratiti izgubljeni svijet, nego zadržati onaj koji se upravo oblikuje. Tako plastiglomerat postaje nešto više od materijala. Postaje znak jedne spore, gotovo neprimjetne promjene u kojoj Zemlja neprestano sudjeluje. Kao fosil budućnosti koji još nije dovršen, kao trag koji ne pripada prošlosti nego vremenu koje se tek događa. Možda upravo u toj nedovršenosti leži njegova prisutnost, u činjenici da ostaje, mijenja se i traje, bez obećanja kraja.
Predgovor [Post]Anthropocen – HR
Organizator:
Uz potporu:
MEŠTROVIĆEV PAVILJON ZATVOREN ZBOG OBNOVE
INFORMACIJE ZA POSJETITELJE
