KRISTINA ANTOLIĆ, VEDRANA PEČEK & MIHAELA PODBOJ
8. 10. – 15. 11. 2026.
MUZEJ GRADA ZAGREBA
Meštrovićev paviljon u gostovanju
U Muzeju grada Zagreba od 8. listopada do 15. studenoga 2026. godine bit će predstavljena skupna izložba “Što ruke znaju”, koja okuplja umjetničke prakse Kristine Antolić, Vedrane Peček i Mihaele Podboj. Kustosica izložbe je Leila Topić.
Izložba povezuje tri zasebno razvijene autorske cjeline na temelju srodnih postupaka i odnosa prema tekstilu. Grafički otisak susreće se sa šavom, crtana linija nastavlja se u niti, a obojena tkanina dobiva volumen. U tim prijelazima prepoznaje se nasljeđe ručnih vještina koje umjetnice preuzimaju, ispituju i mijenjaju. Tradicija ostaje prisutna u načinu rada, čak i kada se oblik djela udalji od poznatih uzoraka i uporabnih predmeta.
„Šivati znači djelovati, misliti, propitivati, izmišljati, podrivati i, iznad svega, učiniti da se tvoj glas čuje.“
– Victoria Mitchell
Ruka koja provlači konac istodobno procjenjuje napetost niti i gustoću tkanine. Bojenje zahtijeva poznavanje materijala, pripremu i strpljenje, a otiskivanje osjećaj za odnos podloge, boje i pritiska. Takva znanja nastaju radom: ponavljanjem postupka, opažanjem razlika i prilagođavanjem onome što materijal dopušta. U umjetničkim praksama Kristine Antolić, Vedrane Peček i Mihaele Podboj upravo taj odnos ruke i materijala postaje mjesto oblikovanja umjetničke misli.
Feministička povijest umjetnosti pokazala je koliko je vrednovanje ručnog rada bilo povezano s položajem njegovih izrađivačica. Britanska feministička povjesničarka umjetnosti i psihoterapeutkinja Rozsika Parker u knjizi “The Subversive Stitch: Embroidery and the Making of the Feminine” istražuje vez kao praksu kojom su se oblikovala očekivanja o ženskoj poslušnosti i primjerenom ponašanju, ali i kao prostor stvaralaštva i povezivanja među ženama. Razdvajanje veza od priznatih likovnih disciplina pridonosilo je marginalizaciji ženskog rada.
Na pitanje vrednovanja nadovezuje se američka povjesničarka umjetnosti i kustosica Elissa Auther, koja u studiji “String, Felt, Thread: The Hierarchy of Art and Craft in American Art” razmatra uporabu tekstilnih materijala u umjetnosti te društvene i rodne okolnosti razgraničenja umjetnosti i rukotvorstva. Iz te je perspektive moguće promatrati i radove okupljene na ovoj izložbi: kao prakse koje uspostavljaju ravnopravnost grafičkog mišljenja, rada iglom i istraživanja boje, dovodeći u pitanje hijerarhije među njima.
Izraz žensko znanje pritom označava povijesne okolnosti u kojima su žene razvijale, primjenjivale i prenosile vještine rada s tekstilom. Njihovo povezivanje sa ženskošću rezultat je podjele rada, odgoja i dostupnosti obrazovanja. U zajedničkom čitanju ovih umjetnica važno je upravo pravo na raspolaganje tim nasljeđem: mogućnost da se naučeni postupak upotrijebi za vlastitu sliku, vlastito iskustvo, vlastito pitanje i posve autentičan umjetnički izričaj.
Kristina Antolić polazi od grafike, koju je specijalizirala tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, završenog 1995. godine. Prenošenjem otiska na tkaninu mijenja odnos prema formatu i prostoru. Oslikane i otisnute dijelove reže, spaja i šiva, oblikujući objekte koji prizivaju tapiserije, toteme ili mreže. Grafička i crtačka osnova ostaje prepoznatljiva, ali površina postaje podatna, dobiva dubinu i teksturu te se otvara prostoru.
Njezino posezanje za kulturnim nasljeđem obuhvaća jednako motive i postupke. Znakovi preuzeti iz različitih povijesnih razdoblja i kulturnih sredina pridružuju se fragmentima svakodnevice, stvarajući osobnu mitologiju. Šivanje omogućuje da se ti raznorodni elementi fizički povežu, pri čemu spoj ostaje vidljiv i sudjeluje u kompoziciji.
U radu Vertigo (2023.) umjetnica prenosi grafičko mišljenje u oslikanu i šivanu tkaninu. Crno-bijeli potezi stvaraju kružno gibanje prema središtu, no njihov kontinuitet prekidaju spojevi pojedinih dijelova. Šav tako preuzima ulogu dodatne linije koja istodobno gradi kompoziciju i drži materijal na okupu. Nabori i blaga ispupčenja uvode sjenu i dubinu, pretvarajući sliku u tekstilni reljef.
Kristina Antolić (Zagreb, 1966.) diplomirala je 1995. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na nastavničkom smjeru u klasi prof. Ivice Šiška, gdje je specijalizirala grafiku. U svojoj umjetničkoj praksi grafičku osnovu proširuje radom s tekstilom, kombinirajući slikanje, otiskivanje i šivanje. Njezini radovi istražuju odnose osobne mitologije, kulturnog nasljeđa i simboličkih sustava, pri čemu motive preuzima iz različitih tradicija i kultura. Izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se izdvajaju 9. hrvatsko trijenale grafike u Klovićevim dvorima (2024.), BIEN 2023 u Kranju, Pula Bijenale crteža (2021.), Osten Biennial of Drawing u Skoplju (2016.) te Internacionalno grafičko bijenale u Splitu (2003.). Redovna je članica tekstilne sekcije ULUPUH-a od 2020. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Vedrana Peček, tekstilna umjetnica i bojadisarica, pozornost usmjerava prema nastanku same boje. U vlastitom vrtu uzgaja biljke za bojenje, povezujući istraživanje prirodnih bojila, tinti i pigmenata s praktičnim eksperimentiranjem. Umjetnički postupak započinje prije dodira boje s tkaninom, u uzgoju i poznavanju biljke. Obuhvaća vrijeme berbe, pripremu i ekstrakciju, pa svaka obojena površina upućuje na niz radnji koje su joj prethodile.
U kontekstu izložbe takav se pristup može povezati s tradicijama poznavanja i obrade materijala. Umjetnica ih razvija u odnosu prema suvremenim pitanjima održivosti i odgovornosti tekstilne proizvodnje. Vođenjem radionica bojadisanja znanje također stavlja u opticaj, omogućujući drugima da razumiju postupak i iskušaju ga vlastitim rukama.
Njezino iskustvo kronične bolesti i invaliditeta utječe na organizaciju rada i potrebu za prilagodbom. Tijelo tako određuje izvediv ritam, a umjetnička metodologija ostavlja prostor promjeni. Time se pitanje ručne vještine povezuje s uvjetima u kojima se ona može primjenjivati i razvijati.
U jednom od radova Vedrane Peček maslinastozeleni oblik uvija se oko praznine, nalik ovojnici iz koje je nešto upravo izraslo. Uz njega smeđeljubičasta tkanina pada u teškim naborima, prizivajući osušenu laticu ili odbačeni rukav. Te se sličnosti smjenjuju dok pogled slijedi pregibe: biljno poprima tjelesnost, a tkanina kao da pamti pokret odsutnog tijela.
Vedrana Peček (Zagreb, 1997.) magistrica je tekstilnog i modnog dizajna, tekstilna umjetnica i bojadisarica. Njezina umjetnička praksa usmjerena je na održivu proizvodnju prirodnih bojila, tinti i pigmenata, pri čemu povezuje znanstveno istraživanje s praktičnim eksperimentiranjem. U radu se bavi uzgojem biljaka za bojanje, procesima ekstrakcije i primjenom prirodnih materijala, razvijajući održive i ekološki osviještene pristupe tekstilnoj umjetnosti. Uz umjetničku praksu vodi radionice bojadisanja i djeluje na području održivosti u tekstilnoj i modnoj industriji. Izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama te sudjelovala na festivalima i projektima u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se izdvajaju 61. zagrebački salon, Nesvrstani u Laubi, Šumska kupka u Studio-galeriji Klet, Bien u Kranju i Zagreb Design Week. Dobitnica je nagrade iz područja tekstilnog dizajna na DA! Festivalu. Članica je HDLU-a i ULUPUH-a. Živi i radi u Zagrebu.
Mihaela Podboj u projektu Persist kombinira cijanotipiju s vezom i heklanjem. Projekt, započet 2022. godine, razvija iz istraživanja svakodnevnih navika i žalovanja. Konac povezuje pojedinačne radnje u niz, a njihovo ponavljanje ostavlja trag vremena provedenog uz materijal. Tekstilne nakupine, viseće niti i prozirne podloge stvaraju odnose rasta i razgradnje, gustoće i praznine.
U radovima Persist i Setting/Exposition tehnika veza iglom za punch needle primjenjuje se na tilu, koji se ubodima oštećuje. Postupak kojim rad nastaje istodobno narušava njegovu podlogu. Upravo se tu prepoznaje osobit odnos prema naslijeđenoj vještini: očekivanje urednosti i postojanosti ustupa prostor eksperimentu čiji ishod uključuje nestanak i oštećenje. Ručni rad zadržava ritam ponavljanja, ali dopušta rasipanje, nepravilnost i nedovršenost.
U odnosu prema žalovanju takva struktura omogućuje da se osobno iskustvo oblikuje bez obveze jasnog slijeda ili konačnog raspleta.
Mihaela Podboj (Osijek, 1998.) diplomirala je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je stekla zvanje magistrice vizualnih umjetnosti. Tijekom studija ostvarila je semestralnu razmjenu na Hungarian University of Fine Arts u Budimpešti te cjelogodišnju razmjenu na Stuttgart State Academy of Art and Design. Izlagala je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 2026. godine predstavila je samostalnu izložbu Persist u Galeriji Karas. Finalistica je nagrade Zlatna Lubenica 7.0, dok je za rad Mirror me osvojila prvo mjesto u kategoriji likovne umjetnosti na DA! Festivalu 2023. godine. Sudjelovala je na međunarodnim radionicama, rezidencijama i umjetničkim susretima, među kojima se izdvajaju Künstlerstadt Kalbe u Njemačkoj i Punat Sea Art. Članica je ULUPUH-a i ARTEX kolektiva. Živi i radi u Frankfurtu.
Zajedničko predstavljanje ovih umjetnica usmjerava pozornost na aktivnost ruke kao način spoznavanja. Odluke nastaju tijekom rada, u susretu namjere i svojstava materijala. Kod Kristine Antolić to se očituje u povezivanju otisnutih fragmenata, kod Vedrane Peček u istraživanju boje i njezina podrijetla, a kod Mihaele Podboj pak u ponavljanju uboda koji mijenjaju strukturu podloge.
Svaka od njih zadržava samostalnost svojeg istraživanja, dok srodnost postupaka omogućuje da se radovi uzajamno prepliću i osvijetle. Naziv izložbe “Što ruke znaju” upućuje i na znanja čije autorice često ostaju izvan povijesnog pamćenja. Njihova se vještina održava u predmetima i postupcima koji se nastavljaju upotrebljavati. U ovoj izložbi to nasljeđe dobiva prepoznatljiva autorska imena i nove oblike.
Šav može nositi crtež, boja odnosno forma svjedočiti o svojem podrijetlu, a nit zabilježiti iskustvo koje tek traži oblik. Tradicija tako ostaje otvorena neprestanom djelovanju umjetnica i promjenama koje unose vlastitim rukama.
Kustosica: Leila Topić
Izložba: 8. 10. – 15. 11. 2026.
Lokacija: Meštrovićev paviljon u gostovanju –-Muzej grada Zagreba
Organizator: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU)
Izložba je ostvarena u okviru programa Meštrovićev paviljon u gostovanju.
__________
Organizator: HDLU
Partner: MGZ
Uz potporu: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Zagreb
MEŠTROVIĆEV PAVILJON ZATVOREN ZBOG OBNOVE
INFORMACIJE ZA POSJETITELJE
